Bobotov kuk (2523mnm), Durmitor – 13. 07. 2014. godine

Bobotov kuk (2523mnm), Durmitor – 13. 07. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Dušan Kaluđerović

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 4:30h

Broj učesnika: 11

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 4:45h

Dolazak u Dobri do: 7:00h

Početak ture: 8:00h

Dolazak na vrh: 11:00h

Završetak ture: 14:00h

Ukupno trajanje ture: 6:00h

Davne 1977. godine na usponu ka Bobotovom kuku srce je izdalo Danila Jaukovića. Bio je strastveni planinar, ljubitelj prirode, narodni heroj, a ostaće upamćen i po nesebičnom doprinosu u izgradnji puteva, mostova, tunela… Planinarski savez Crne Gore na prvu godišnjicu njegove smrti utvrdio je planinski Memorijal koji nosi njegovo ime kao znak zahvalnosti za sve što je uradio za prirodu, planinu…

Na 37. memorijalu Danilo Jauković jedanaest članova našeg kluba kreće prije svitanja da zajedno sa mnogim planinarima iz različitih krajeva Balkana oda počast ovom planinaru. To trinaestojulsko jutro obavijeno sivim zavjesama ne obećava povoljne vremenske uslove za uspon na vrh. Ipak, sunce ovog puta pobjeđuje i svojim zracima nas miluje. Čekajući 8h, kada je zakazan zvanični polazak ka vrhu, srijećemo drage nam prijatelje sa kojima kujemo planove za nove pohode.

Kako je ova manifestacija pored uspona na Bobotov kuk u programu imala i posjetu Velikom i Malom Škrčkom jezeru, naši članovi se dijele u dvije grupe, pa 8 njih odlazi ka pomenutom vrhu, dok preostala tri idu obići ovaj netaknuti biser Durmitora. Sat otkucava 8 ura, a nas lagani koraci vode ka najvišem vrhu Crne Gore. Neponovljiva ljepota durmitorskog masiva hrani naša čula. Ne znamo čemu više da se divimo, da li stranama isjeckanim na prutove, da li oštrim ili oblim vrhovima, da li planinskom cvijeću. Gorostasni, ponosni, veličanstveni, veliki, mali vrhovi formiraju jedinstven planinski ambijent. Jezero Zeleni vir ovog jutra biramo kao mjesto za duži odmor. Jedno je od mnogobrojnih jezera koje svojim zelenoplavim tonovima daju posebnu draž cjelokupnom pejzažu. Svojim oblicima, bistrom vodom, privlačnošću, tajnovitošću smiruju prostor kojim dominiraju stjenovite litice. Prije samog uspona još jednom ostajemo nijemi zbog pogleda na čarobna Škrčka jezera.

Nakon tročasovnog hodanja stižemo na vrh, a u naše knjige planinarskih poduhvata upisujemo osvajanje trofeja zvanog Bobotov kuk. Na vrhu nas dočekuju magla i oblaci zbog kojih ovog puta ostajemo uskraćeni za čudesan pogled na planinske lance i kanjone.

Ti isti oblaci koji su nas dočekali požuruju nas da krenemo. Kiša će. I zaista, već sa prvim koracima znamo da nismo pogriješili kad smo odlučili da napustimo vrh jer osjećamo da kapljice kvase naša lica. Hodajući sada opreznije dopuštamo zvuku kiše da nas isprati do katuna Šarban, gdje nas miris kuvanog pasulja mami da ga probamo.

Slasnim zalogajima čorbe krijepimo tijelo i vraćamo energiju potrošenu višečasovnim hodanjem. Kao i svaki pravi hedonista, doživljaj uživanja u hrani upotpunjujemo ovog puta kriglom piva.

Za povratak kući biramo put koji vodi preko Plužina i Žabljaka do Podgorice, upravo zbog raskošne, divlje ljepote ovog sjeverozapodnog dijela naše zemlje. Pivsko jezero, neobične smaragdnoplave boje i za koje bi se mogli zakleti da je djelo majke prirode, plijeni svojom ljepotom. Okolni planinski vijenci ljubomorno čuvaju ovaj kutak prirode, a svojim odsjajem u kristalno čistoj vodi daju joj mističan ton. Kada vam srca zaigraju, a oči zasjaje kao nama pred ovim neponovljivim čudom prirode nemoguće je da ne poželite da zavirite u ovaj kutak. Jedno je sigurno, uskoro ćemo se vratiti u ove krajeve i pažljivo istraživati ovu prirodnu riznicu.

Da je život pun iznenađenja i da svaki korak nosi neizvjesnost uvjera nas susret sa vukom u sutonu dana. Stidljivim pogledom pozdravlja nas i nastavlja svojim putem… A mi zatečeni i u nevjerici, pogledima pitamo jedni druge da li je sve ovo bila stvarnost!?

Tekst: Sanja Rudović

Kanjon rijeke Rikavac – 08. 08. 2014. godine

Kanjon rijeke Rikavac – 08. 08. 2014. godine

Organizacija: Sportski planinarski klub Soko

Vodič: Mihailo Krivokapić

Broj učesnika: 2

Početak spusta u kanjon: 10:15h

Izlazak iz kanjona: 12:00h

Ukupno trajanje spusta: 1:45h

Zahtjevnost ture: kanjoning (laka)

Opis ture:

Vođeni iskustvom i impresivnom prirodom, žuborom vode, lijepim doživljajem netaknute divljine i adrenlinskim impulsom spuštajuci se kroz nezaboravni i po malo surovi kanjon rijeke Škurde, odlučismo  da krenemo u još jednu  mnogo manje tehnički zahtjevniju avanturu, koja nam je dala poseban doživljaj i nova iskustva koja treba doživjeti i koja se naravno nikad ne zaboravljaju. 

Kanjon rijeke Rikavac se nalazi u blizini Starog Bara. Ne tako velika rijeka, ali i ne bez svojih draži i mjesta  na koja mora biti oprezan svaki ljubitelj kanjoninga i čovjek koji prolazi kroz njen kanjon. Naša malobrojna ekipa ostavivši auto na par kilometara od Starog Bara, a iznad samog kanjona rijeke Rikavac krenula je njenom obalom da traži najpogodnije mjesto za ulaz u kanjon.

Ulaz u kanjon nalazi na oko 45 minuta od mjesta đe smo ostavili auto, a zatim se sa makadamskog puta nakon nekih 35 minuta hoda  skreće na koziju stazu koja vodi do samih vrata kanjona. Tu nailazimo na stazu koja se spusta ka samom kanjonu,  a koja je na jednom mjestu prilično neprohodna i zarasla, pa smo prije nego je i bilo planirano morali raspakovati svoju opremu, razvuci uže i krenuti kroz žbunje i granje direktno ka vodi koja je tekla ispod nas i mamila nas svojim žuborom. Ulazak u kanjon je bio malo komlplikovan zbog gustog granja i vertikale od oko 10-ak metara koja nas je vodila pravo u vodu i mjesto odakle kreće naša  avantura.

Poslije spusta u sami kanjon nas je čekala još jedna manja vertikala nakon koje nas je čekao jedan omanji bazen pun vode koja nam je poslužila kao mjesto za osvježenje i mjesto na koje ćemo napraviti par fotografija. Spuštajući se kroz kanjon pažljivo po klizavim stijenama i vodom kroz koju moramo pažljivo  birati mjesto gdje ćemo napraviti sledeći korak nailazimo na još par omanjih vertikala  za koje moramo iskoristiti našu opremu i uže koje  vežamo za obližnja drveća, jer kanjon nije obezbijeđen sa siguronosnim sredstvima, a što nam nimalo nije smetalo jer na kraju svake vertikale nas je čekao po jedan bazen koji nam je služio kao mjesto za relaksaciju i osveženje.

Prateći tok vode istinski ispunjeni lijepim doživljajima dolazimo do poslednjeg abzajla koji je ujedno najveći, naljepši i najatraktivniji i za koji ne možemo iskoristiti naše uže od 20m koje smo koristili do njega nego moramo razvući i uže od 50m koje do tad nismo koristili, a  kojim smo se spuštili u poslednji bazen kanjona rijeke Rikavac u kojem smo ostali malo se odmoriti, sabirati utiske i uživati u još netaknutoj prirodi.        

Tekst: Đuro Martinović

Maglič (2142mnm), Kučke planine – 20. 07. 2014. godine

Maglič (2142mnm), Kučke planine – 20. 07. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Dušan Kaluđerović

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:00h

Broj učesnika: 10

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 6:10h

Dolazak u katun Mokra: 8:15h

Početak ture: 8:30h

Dolazak na vrh: 11:30h

Dolazak u katun Širokar: 14:45h

Završetak ture: 17:15h

Ukupno trajanje ture: 8:45h

Kučke planine plijene svojom ljepotom sa koje god strane im prišli. Slobodno se može reći da je sinonim za ovaj masiv krš, i to onaj pravi surovi crnogorski krš po kojem je naša zemlja i poznata. Surovost, divljina i nepristupačnost se ogleda na svakom koraku ovih planina, ali ako im priđete sa puno pažnje, ona vas mogu ugostiti na najljepši mogući način.

Maglič (2142mnm), mnogi ubrajaju u masiv ovih planina, iako po svojoj konfiguraciji on ni malo ne odgovara njemu. Sa svojim blagim padinama prekrivenim travom, ovaj vrh u potpunosti odudara od masiva Kučkih planina, a nalazi se tačno između njega i masiva Komova.

Polazna tačka za uspon na ovaj vrh predstavlja katun Mokra (1451mnm), koji se nalazi na nekih 100km udaljenosti od Cetinja, ukoliko mu prilazite iz pravca Kuča, ili 115km ukoliko dolazite iz pravca Veruše. Iz pravca Kuča vodi krivudavi asfaltirani put, dok je iz pravca Veruše put nešto gori, jer jedan dio ceste vodi makadamom.

Nakon nekih 2h vožnje, 10 planinara iz našeg Kluba bilo je spremno u osvajanje još jednog vrha iz ovog masiva – Magliča, koji je vjerovatno ime dobio po magli koja sakriva i otkriva njegove obrise. Kada su se stekli svi uslovi, grupe je krenula prema katunu Bušat (1622mnm) i prevoju Kozelj (1887mnm), uživajući u ljepotama ovog kraja. Do samog prevoja Kozelj, na kojem se nalaze ostaci dva groba, pogled nije dominantan. Međutim, dolaskom na ovaj prevoj, koji predstavlja tačku pred završni uspon, otvara se jedan od najljepših pogleda na masiv Komova.

Pravo mjesto za jednu malo dužu pauzu i akumuliranje energije za završnicu ovog uspona. Iako je u planinarskom svijetu popularna i veoma korisna upotreba lagane hrane i suvog voća kao dobrog izvora energije, planinari našeg Kluba bez suhomesnatih proizvoda ne broje da su jeli. Ima tu i onih sa „zdravom“ ishranom, ali ovi drugi su brojniji.

Nakon ove malo duže pauze, započeli smo završni uspon dobro markiranom stazom, koja vodi na sami greben ove planine, odakle se polako počinje ukazivati i krajnji cilj – naših 2142m koja su bila planirana za taj dan.

Sa vrha se pruža prelijep pogled na Komove i crkvu Svetog Ilije koja se nalazi podno njih. U daljini se naziru obrisi Durmitora i Moračkuh planina, a sa druge strane dominiraju svojom beskrajnom ljepotom Prokletije. Ovo je zasigurno jedan od najljepših pogleda koji možete doživjeti na planinama naše zemlje.

Nakon odmora, fotografisanja i posebnog planinskog nadahnuća, krenuli smo dalje u pravcu katuna Širokar, koji se nalazi iznad Rikavačkog jezera. Još jednog dragulja u ovom kraju. Krećući se stazom koja vodi samim grebenom Magliča, kroz nekih sat vremena našli smo se u ovom katunu, gdje smo od starih pčelara naučili jednu korisnu lekciju o proizvodnji meda.  Degustacija nije izostala, pa se na samom kraju med našao da u potpunosti zasladi ovu planinarsku turu prepunu uživanja.

Od samog katuna Širokar, katun Mokra se nalazi na udaljenosti od 4km, za što smo izdvojili 1h laganog hoda, odakle smo svi zadovoljni krenuli na onih 100km vožnje ka svojim kućama.

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović

 

Vasojevićki Kom (2461mnm) – 05. 07. 2014. godine

Vasojevićki Kom (2461mnm) – 05. 07. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Dušan Kaluđerović

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:00h

Broj učesnika: 8

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 6:10h

Dolazak na katun Štavna: 8:30h

Početak ture: 8:50h

Dolazak na vrh: 11:40h

Završetak ture: 15:15h

Ukupno trajanje ture: 6:25h

Na istoku naše zemlje, gdje se Sunce rađa i svojim zlatnim nitima prekriva planinske vijence, gordo stoje Komovi – masiv koji sa punim pravom nosi naziv „Car planina“. Taj troglavi titan je našao mjesto u mnogim pjesmama, pričama i legendama našeg naroda, što dovoljno govori o kakvom se prirodnom bogatstvu radi. Vrhovi ovog masiva su stvoreni za gledanje i uživanje, a rijetko koji posmatrač kada se nađe u njihovom podnožju ne ostane bez daha. Njihova ljepota, surovost i pitomina u isto vrijeme, izazivaju duboko poštovanje.

Vasojevićki (2461mnm), Kučki (2487mnm) i Ljevorečki Kom (2469mnm) predstavljaju vrhove ovog masiva koji svojim karakterističnim oblikom uvijek budu upadljivi gotovo sa svakog brežuljka u našoj zemlji.

Iako se ne može odrediti koji od pomenuta tri vrha plijeni većom ljepotom, program našeg Kluba predviđao je uspon samo na jedan od njih. I to na Vasojevićki. Uspon smo te subote započeli nešto malo ispred 9 časova. Bio je to prelijep dan, sa plavim nebom kao na zastavama i povjetarcem koji je mirisao na pravo ljeto. Od katuna Štavna – turističkog naselja koje podsjeća na stare katune, krenuli smo u osvajanje ovog vrha puni pozitive koju smo širili ovim krajem. Napredovali smo laganim koracima, ostavljajući iza sebe kilometre vijugave planinske staze i stotine metara savladane nadmorske visine. Grabili smo ka vrhu koji se polako počeo ukazivati, a sa svakim savladanim metrom, pluća su se još više širila, željna očaravajućih visina.

Na planinama uvijek tako biva. Što ste visočije, želja za usponom i visinama raste. To je jednostavno borba čovjeka sa samim sobom i savladavanje ličnih starhova i mogućnosti. Jedna stara mudrost kaže „U zdravom tijelu, zdrav duh!“, a odlazak u planinu je idealna prilika da ojačate svoje psiho-fizičke sposobnosti. Za početnike, i za one sa malo manje iskustva, Vasojevićki Kom je prava planina da naprave prve visokogorske korake. Sa svojih 2461mnm, ova planina nudi spektar raznovrsnosti: od utabane planinske staze, preko hoda po siparu, uz stijenu i nadomak litice. Sve su to karakteristike koje joj daju pravu vrijednost, i zbog kojih je vrijedna svakog poštovanja.

Naš cilj tog dana bio je usmjeren na maksimalno uživanje u čarima litica koje su se izdizale iznad nas. Zato smo se laganim koracima udaljavali od početke tačke, a svakim trenom postajali sve bliži konačnom odredištu. Postepeno se otvarao pogled, pa su nas toplo dočekivali vrhovi Bjelasice, Durmitora i Moračkih planina koji sa ove tačke gledišta izgledaju kao jedna raznovrsna i neraskidiva cjelina. U suštini tako i jeste. Cijela Crna Gora je jedna cjelina kontrasta, gdje se sve nadovezuje jedno na drugo i gdje je spektar raznovrsnosti upakovan na onaj način kako to samo priroda i umije.

Ovog jula litice Komova su bile bez snijega. Rijetka je to pojava da baš ovdje u sredini ljeta ne možete naći snijega makar za jednu grudvu. Ali, moć prirode je čudna.

Prepreka na putu nije bilo, pa smo se kroz nešto više od sat vremena hoda našli na prevoju Vere Vincek. Na prevoju na kojem je ova ljubiteljka crnogorskih planina poslednji put vidjela plavetnilo našeg neba. Bila je to lijepa prilika za prvu dužu pauzu, jer se upravo sa ovog mjesta otvara prelijep pogled na masiv Prokletija. Gledajući po reakciji i ponašanju članova, koji su ovu pauzu iskoristili za pjesmu, može se reći da im dotadašnji uspon nije teško pao. Pjesma se širila obroncima ove planine, a ako vas zanima koja je u pitanju bila, to ćemo čuvati kao malu tajnu. Ukoliko želite saznati naš repertoar, pridružite se našem malom planinskom horu, na nekoj od narednih tura.

I kao što možete pretpostaviti, pauzi je došao kraj, a završni uspon je čekao na otiske naših cipela. Iako je taj dio malo eksponiraniji od prethodnog, svaki korak na njemu vam otkriva neki nove vidike. Crna Gora vam se otvara kao na dlanu, a veličanstvenost samog vrha opija sva vaša čula. Dolaskom na liticu nadomak samog cilja gotovo da se sva čula u organizmu parališu. Teže je pronaći prave riječi da se opiše ljepota Vasojevićkog Koma, nego naći par sati slobodnog vremena i otisnuti se na istok naše zemlje da se uživa u ovom prizoru.

Koliko sami vrh ove planine izgleda surov, kada se posmatra iz podnožja, toliko se njegova pitomina doživi tek njegovim osvajanjem. Zeleni plato otvoren prema Prokletijama izložen je čestim udarima vjetrova, pa je u ovim uslovima vjetrovka i više nego poželjna stvar.

Pauza koja se uslijedila potrajala je duže nego prethodna, jer je dan bio pravi za odmor i uživanje. Uslijedila je dobro poznata trpeza na našim turama, fotografisanje i kratak čas geografije.

Spust smo uz dodatni oprez izveli istim putem, dok nam se u glavi smjenjivalo bezbroj slika koje smo odnijeli sa vrha. I prije završetka ove ture, već smo napravili plan za osvajanje Kučkog i Ljevorečkog Koma, što planiramo do kraja ovog ljeta i ostvariti.

Imajte na umu da se pored prirodnih ljepota na Komovima nalazi i zakopano blago. Stara legenda kaže da su vile sakrile i zakopale blago u podnožju ove planine, ispod kamena koji nosi naziv Vražja furuna. Ukoliko budete dovoljno obazrivi, možda ga i pronađete.

Tekst: Dušan Kaluđerović

Foto: Rale Pavićević i Dušan Kaluđerović