Štitan (2165m), Surdup (2184m), Pasjak (2024m) - subota 30. 08. 2014. godine

Štitan (2165m), Surdup (2184m), Pasjak (2024m) - subota  30. 08. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Dušan Kaluđerović

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:00h

Broj učesnika: 4

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 6:00h

Dolazak na Bukumirsko jezero: 7:55h

Početak ture: 8:20h

Dolazak na vrh Štitana: 11:15h

Dolazak na vrh Surdupa: 12:25h

Dolazak na vrh Pasjaka: 14:30h

Završetak ture: 17:50h

Ukupno trajanje ture: 9:30h

Ukoliko vas je nekad put doveo do Bukmirskog jezera, a pogled vam se pružio ka vrhovima koji ga čuvaju, sigurno vam je srce zaigralo od same pomisli na Pasjak. Od pomisli da se jednog dana popnete na jedan od najljepših dagulja ovog kraja.

Posjeta masivu Kučkih planina predstavlja prvu planinarsku akciju našeg Kluba, nakon što smo desetak dana prije toga uspješno otvorili vrata međunarodnih uspona. Miris povjetarca sa Triglava još nije bio isčezao iz naših čula, a zov planine i crnogorskog kamena sasvim nas je spontano odveo u podnožje Torča, Pasjaka, Štitana i Surdupa, da se još jednom divimo ljepoti Bukumirskog jezera.

Gotovo da nema kraja u našoj zemlji za koji se ne vezuje određena legenda, a ljepota ovog mjesta bila je inspiracija da ljudi za njega vezu one najinteresantnije. Pitomina Bukumirskog jezera i surovost vrhova koji se izdižu sa njegove južne i zapadne strane bile su odlična kombinacija za stvaranje legendi o vilama koje su osvajale najljepše momke iz tog mjesta i demona koji su otimali njihove djevojke. Lijepo je bilo slušati te priče, dok smo laganim koracima ostavljali prve otiske na stazi koja u početku vodi kroz gustu bukovu šumu.

Nego, sve je počelo par dana ranije.

Varljivo ljeto je tih dana opet pokazalo svoju pravu ćud. Zbog nestabilnih vremenskih prilika, još jednom smo se ove godine našli u situaciji da vijećamo da li je za vikend koji dolazi pametnije ostati kući ili se ipak odmetnuti u planinu!? Odluka je brzo donešena: Ako vrijeme dozvoli, Kuči će biti mjesto gdje ćemo otići. Tako je bilo.

U ranim jutarnjim časovima krenuli smo sa Cetinja, kako bismo iskoristili lijep dan koji je zora najavljivala. Na toj dionici gužve u saobraćaju nije bilo, pa smo nešto malo poslije 8 časova bili u potpunosti spremni za početak uspona. Prolaskom pored Velikog i Malog Bukumirskog jezera staza vodi kroz bukovu šumu, nakon koje se dolazi u samo podnožje Pasjaka – možda jednog od najimpresivnijih vrhova ovog masiva. Plan je bio osvojiti tri vrha, pa smo Pasjak kao i najzahtjevniji ostavili za sami kraj. I tako smo dobro poznatom stazom krenuli ka Štitanu i a zatim i ka Surdupu, koji ujedno predstavlja i najviši vrh ovog masiva. Gotovo čitavom dužinom staza vodi ispod samih vrhova, pa pogled i nije dominantan. Ipak, raznovrsnost terena drži budnost oka, jer kraški oblici koji se mogu vidjeti u ovom kraju jednostavno ostavljajuju bez daha. Činilo se da smo tog dana na momente bili pravi arheolozi, dok smo se bavili analizom svih tih kamenih oblika.

Iz tog lavirinta, a dolaskom na vrh Štitana, otvara se jedan sasvim novi svijet. Od Komova, Prokletija i ostalih vrhova Kučkih planina priroda je načinila nepregledan pejzaž ljepote. Jedino što vam je u takvim momentima potrebno je tišina. Ona prava tišina koja govori sve.

Jednostavno smo to vrijeme koristili za uživanje, a pogled su nam na momente zaklanjali tamni oblaci, koji su najavljivali dolazak kiše. Ipak, to su bili oblaci koji su masivu Prokletija davali još veću mistiku. Iz tmine su izranjali okamenjeni divovi, koji su poslije svega par minuta nanovo nestajali.

Sa Štitana se lako dolazi do vrha Surdup (2184mnm), ujedno i najvišeg u ovom masivu, pa smo ovaj odmor odredili za akumuliranje energije za uspon na treći planirani vrh tog dana. Među nama je vladala neka čudna, ali za nas karakteristična energija. Svaki pređeni metar donosio nam je novu radost, pa noge taj dan umor gotovo da nijesu ni osjetile. Vrijeme je odmicalo, a mi smo se u narednih sat vremena našli podno samog Pasjaka. Ovaj vrh spada u tehnički najzahtjevnije vrhove Kučkih planina, ali je pored toga dominantan i po svom obliku. Stoga, svaki korak koji smo napravili na njegovim padinama vrijedan je milion riječi, koje se teško mogu prenijeti na papiru.

Nakon polučasovnog uspona, našli smo se na samom vrhu, sa kojeg se pruža jedan od najljepših pogleda na Bukumirsko jezero. Bila je to lijepa prilika za fotografisanje i upijanje poslednjih zraka Sunca koji su zalazili za vrhovima ovog masiva.

Kako sve što je lijepo kratko i traje, tako je došlo vrijeme da krenemo onom istom stazom nazad ka samom jezeru. Ne baš prijatna voda Bukumirskog jezera nije spriječila neke da u njemu tog kasnog popodneva nađu osvježenje, pa je tako boravak u ovom kraju potrajao znatno duže od planiranog, a završio se u kasnim večernjim satima kod jedne vesele družine koja je bijeg od gradske svakodnevnice našla baš ovdje. Kao njihovi gosti, uživali smo u bogatoj trpezi, koja je nadoknadila svu potrošenu energiju tog dana. 

Tekst i fotografije: Dušan Kaluđerović

Triglav (2864 mnv), Julijski Alpi – 17.08. i 18.08. 2014. godine

SLOVENIJA - od 16.08. do 19.08. 2014. godine

Triglav (2864 mnv), Julijski Alpi – 17.08. i 18.08. 2014. godine

Organizacija: Psk Javorak – Nikšić

Vođa ekspedicije:  Dragutin Vujović Šlagi

Ukupan broj učesnika: 15

Broj učesnika SPK Soko: 7

Vremenski uslovi: Pretežno sunčano
Staza: Rudno polje (Studorski preval 1892mnv) – Vodnikov dom (1817mnv) – Konjsko sedlo (2020mnv) – Triglavski dom na Kredarici (2515mnv) – Mali Triglav (2725mnv) – Veliki Triglav (2864mnv)

Visinska razlika: 1517m

Ukupna visinska razlika po stazi:1900m

Mjesto i vrijeme početka uspona: Rudno polje (1347mnv); 9:00h

 Dolazak u Vodnikov dom (pauza): 12:15h

Dolazak na Kredaricu (pauza): 14:30h

Izlazak na vrh Velikog Triglava: 17:00h

Ukupno trajanje uspona: 8 sati

Povratak u dom Kredarica (noćenje):19:00h

Početak silaska (Kredarica): 9:30h

Završetak ture (Ruda glava): 13:00h

Nema ništa uzvišenije, moćnije i ljepše od poneke lijepe uspomene... A kako nastaju najljepše uspomene? Nastaju otvaranjem ka novim iskustvima, doživljajima i osjećanjima. Tako stečena iskustva i proživljena osjećanja postaju vaša neotuđiva riznica sjećanja, čarobna kutija ostvarenih želja. Kako da se nadamo da ćemo bez velike želje vidjeti sve što nas zanima!? Kako drugačije da postanemo čarolija ako ne uđemo u čaroliju?

Da bi čarolija bila djelotvorna, neophodno je da se sjedine tri sastojka: Ljubav prema planini, koja nas čini ravnim bogovima; Vjera, kao odani pratilac svakog puta i Nada, koja ako je dovoljno živa i jaka stvara želju koja nas pokreće. Stvoriteljska moć ovih triju vrlina, kao tri pokretačke sile vode nas u zagrljaj veličanstvenog Triglava. Savršenstvo broja tri nas i dalje prati...

Tako su se i tri crnogorska planinarska kluba: Psk „Javorak“, Pk „Berane“, i naš Spk „Soko“, trojka koja objedinjuje: mladost koja nosi odvaznost, zrelost iz koje izvire mudrost i hrabrost sa kojom se savladavaju strahovi, otisnuli ka Triglavu, planini koja nas je neopisivo privlačila i izazivala da zakoračimo i osjetimo njenu nedokučivu dimenziju.

Možda se magija njegove ljepote i privlačnosti krije u mistici broja tri. Tri vrha su kao tri glave, i kao sveobuhvatna trojednost tri svijeta: nebeskog, zemaljskog i podzemnog predstavljene u liku boga Triglava.

Planina je oduvijek bila mjesto sustizanja. Na njoj smo uvijek korak bliže nebesima i višim sferama, na njoj smo, bar na trenutak, rame uz rame sa bogovima. I sam bog Triglav bio je naklonjen ljudima koji su mu se molili, obožavali ga kao jedino božanstvo od kojeg sve nastaje i u kojem se sve završava.

Na Triglav se odlazilo da bi se dobila pomoć od božanstva, da bi se osjetila čežnja za nečim većim od nas samih. Zato je Triglav mnogo više od planine. On je nacionalni simbol Slovenije, kruna koja u sebi nosi ljepotu i istoriju, gdje svaki kamen kojim je okićena ima svoju priču koja očarava.

Naša priča o usponu na Triglav započinje od mjesta Rudno polje. Nakon 19 sati provedenih u putu, svega tri sata spavanja u neobičnom ambijentu pansiona „Jagodic“, nedovoljno razbuđeni, jedan usnuli san zamjenjujemo snom na javi.

Početak staze je makadamski put koji nas blago uzbrdo vodi ka šumskoj stazi i nešto jačem usponu. Hod kroz šumu djeluje na nas ljekovito i osnažujuće. Gotovo da se može osjetiti mirnoća prirode koja nas opušta i priprema za dalje napore.

Ubrzo stižemo u prelijepu dolinu Jezerce. Iz ove doline vodi staza ka planini Konjščica, ali mi nakon kratke pauze skrećemo lijevo u pravcu prevoja Studorski preval. Ovaj prevoj je odličan vidikovac sa kojeg se pruža pogled na okolne alpske doline i ustalasana brda do kojih vodi razgranata mreža staza sa brojnim planinarima na njima.

Mi nastavljamo naprijed valovitom stazom usječenom kroz travnatu padinu Tosca. Sa lakoćom prolazimo kroz ovaj vitražni prostor, osjećajući topli dah vjetra koji se lijepi za potiljak.

I odjednom pred našim očima ukazala se čudnovata fatamorgana ljepote. Iza kulisa padina Julijskih Alpa, smješten u pitomoj dolini, nalazi se Vodnikov dom (1817mnv). On je ujedno i mjesto našeg odmora, mjesto za okrepljenje tijela i duha. Doručkom obezbjeđujemo tijelu potrebnu energiju, a duh hranimo fantastičnim pogledom koji se pruža sa terase doma. Počev sa istočne strane i zapadnih obronaka Tosca, zatim u pravcu juga i zapada gdje pogled seže do Fužinskih planina, krug se završava i pogled zaustavlja na okomite litice Triglava. Zapazili smo ga u svoj njegovoj snazi i veličini i svaki djelić lica se nasmiješi. Ljepota Triglava nudi nam na trenutak tračak vječnosti koji bismo htjeli protegnuti zauvijek. Odmjeravajući ga i ispitujući, pogled se zaustavlja na plato ispod samog vrha gdje sa njegove južne strane najprije uočismo planinarski dom Planika (2401mnv), a potom, poviše njega, iz neprestane osjeke i plime oblaka koji ga zapljuskivaše, vidjesmo i Triglavski dom na Kredarici (2515 mnv).

Nadolazeća plima oblačnosti nagnala nas je na pokret. Naš sledeći cilj je upravo planinarski dom na Kredarici, a do njega vodi, na momente izazovna, ali ipak ne toliko rizična staza. Takve dionice dobro su osigurane sajlama i klinovima uz pomoć kojih se znatno lakše savladavaju strmi dijelovi.

Ovaj put nas vodi do prostrane zaravni Konjsko prevalo (sedlo na 2020mnv), kao raskršću puteva. Mi nastavljamo pravo ka Kredarici, lijevo se uključuje staza za planinarski dom Planika, a desno je smjer za Krmu.

Strmom stazom, preko trošnog kamena i sipara, prelazeći predjele gdje kiše i snijegovi vjekovima mrve stijene napredujemo ka Triglavskom domu. Razgovor polako jenjava, sve smo tiši, ali i sve svijesniji moćnog uticaja planine. U tim trenucima energija grupe je nevjerovatna motivacija i saveznik, uz čiju podršku i osmijeh otkrivamo u sebi rezervoare snage koji nas pokreću i čine istrajnim.

Zakoračivši na plato Kredarice mogli smo osjetiti da ovaj prostor posjeduje ogromno dostojanstvo. Sve djeluje tako neuhvatljivo, tiho i moćno i taj osjećaj ne samo da prožima cjelokupnu prirodu, već i nas same. I dok sam vrh Triglava drži pogled kao magnet, prikupljamo energiju i pripremamo se za završni uspon, za ulazak u ozbiljnije penjanje i suočavanje sa suštinom i veličinom ove planine.

Odmjeravajući snage sa divovskim stijenama Triglava, otkrivamo ko smo i od kakvog materijala smo napravljeni, jesmo li mi spram njih veliki ili mali. Tada otkrivamo da je i naša moć nesaglediva i da smo itekako željni „ukusa“ visine.

Težnju da se dosegnu visine koje pripadaju samo bogu prekidaju mermerne spomen ploče utisnute u stijenama, sa kojima dijele prostor i samoću. Poput krajputaša i one opominju i svjedoče o planinarima koji su se sa tog mjesta vinuli i nestali u visinama nedostižnosti. Ostala je samo okamenjena tuga i dilema da li su ova mjesta spona između života i smrti, zemlje i neba kojima gospodari sam bog Triglav ili su to mjesta sastajališta munja i gromova što ih posla sujetni i plahoviti bog Perun! Primjetivši da nas polako steže obruč guste magle i da ne želimo boraviti pod Perunovom  kapom nevremena grabimo ka vrhu Malog Triglava (2726mnv).

Pod plaštom magle koja ispunjava zrak, proviruju obrisi grebena – crte gdje se strah i ljubav miješaju, kojom se Mali i Veliki Triglav dodiruju. Posmatrajući planinare koji se poput niske bisera nižu duž raskošne ljepote grebena, pogledi sa visina zavodnički nas pozivaju da zakoračimo.Prilazimo grebenu koji nas privlači svojom figurom. Koračamo kao da hodamo po žici. Polako, sigurno, planiramo svaki korak... i odjednom –gore si.

Aljažev stolp ili Triglavska kula prva nam otkupi i ukrade poglede. Ona je znak  Slovenije i oličenje slovenaštva. Kulu je 1895, pošto je prethodno za pet goldinara kupio vrh Triglava (1864mnv) i planinu Kredaricu, postavio lokalni sveštenik Jakob Aljaž. Metalna građevina u obliku valjka sa zastavicom na vrhu bila je postavljena kao međaš koji je označavao slovenačko vlasništvo vrha slovenačke planine u cjelini koja je „izuzetan motiv, nezamjenljiv simbol Slovenije“.

Sada mi trijumfalno stojimo pokraj ovog zdanja, fotografišemo se, provirujemo u njegovu unutrašnjost.U potpunosti nam je zaokupila pažnju da i nismo primjetili da je magleni oblak snažno zagrlio sam vrh, sljubljujući se sa njegovim liticama, i ne dozvolivši nam da od siline njegovog stiska uživamo u pogledu koji se sa vrha pruža. Kao da nije želio da se raspline naša pažnja svuda unaokolo, već upravo da se skoncentrišemo na taj momenat i prostor u kojem možemo iskusiti svu njegovu slobodu,  ljepotu i raskoš, i osjetiti da smo mi potpuno jedno sa onim što jeste i gdje jesmo. Tada se rađa osjećaj čiste radosti, ali i znanje da u sebi nosimo moć da prepoznamo našu prirodnu božanstvenost, i onda smo sasvim ravnopravni sa bogovima. Ta naša božanstvenost nije sakrivena, ni duboko u zemlju, niti na vrhu neke planine. Ona je skrivena duboko u nama, na mjestu u kojem rijetko ko zalazi. Međutim, kada jednom to uradite, ne morate ničega više da se plašite. Znajte da ste onda stvorili harmonično trojstvo čovjeka, zemlje i neba.

Zato sa vrha Triglava odlazimo bogatiji za jedno novo iskustvo, poneku snažnu emociju i veliko znanje koje će se u nama zauvijek naseliti i tu nastaniti, ispuniti našu riznicu sjećanja. Bogatstvo doživljaja koje nosimo u sebi, potaknuće nas na pokret i uvesti u novu čaroliju kad god se zaželimo izgleda, mirisa i ukusa planine.

Teskst: Biljana Kojić

Fotografije: Dušan Kaluđerović

Prva godišnjica Kluba - 01. 10. 2014. godine

Prva godišnjica Kluba – 01. 10. 2014. godine

Tačno je 365 dana za nama. Ni manje, ni više nego godina dana od kada smo stavili prvo slovo na papiru i od kada je „Soko“ kao planinarski klub počeo dobijati svoje obrise.

Iako je period od godine dana relativno kratak, za stvaranje jedne sportsko - rekreativne organizacije je možda čak i najteži. Odluka o osnivanju, Statut i bezbroj drugih pravilnika i rješenja bili su potrebni da bi Klub mogao formalno - pravno funkcionisati i kao takav djelovati u planinarskom svijetu.

Za nama je veliki broj klupskih sastanaka koji su se zahvaljujući Izviđačkom odredu „Gojko Kruška“, u čijim prostorijama su se isti održavali, od samog početka odvijali bez ikakvih problema. Na tim sastancima su se rađale ideje o organizaciji i djelovanju Kluba, kako u periodu do jedne godine, tako i dugoročno. Iako malobrojna i mlada, ekipa koja je radila na svemu tome uspjela je da za ovaj period proslavi ime Sportskog planinarskog kluba „Soko“ na najljepši mogući način. 

Cjelokupan plan djelovanja bio je osmišljen na način da se sve akcije organizuju u skladu sa trenutnim mogućnostima i bez ikakvog pritiska. S tim u vezi, prve mjesece djelovanja obilježile su ture koje spadaju u kategoriju lakih i srednje kondiciono zahtjevnih tura, što je imalo za cilj uključivanje što više novih ljudi. U tome smo i uspjeli, pa je na našim akcijama u prosjeku bilo oko 30 učesnika. Kao dokaz velike uspješnosti tih akcija govori činjenica da je većina tih učesnika ostala aktivna do dana današnjeg. Većina njih je spoznala onu pravu stranu planinarenja, što je dovoljan motiv da u ovim vodama i ostanu.

Zahvaljujući relativno blagoj zimi, održao se kontinuitet tura, pa smo u periodu januar – april organizovali veliki broj planinarskih tura u centralnom dijelu Crne Gore, od čega je većina njih bila edukativnog karaktera, jer su podrazumijevale posjetu starim istorijskim lokacijama. Već od maja mjeseca krenule su kondiciono zahtjevnije ture u istočnom i sjevernom dijelu Crne Gore, na kojima se osjetio značajan pad interesovanja. Glavni razlog tome je dijelom kondiciona, a dijelom tehnička nepripremljenost učesnika.

Tokom prve godine postojanja, Sportski planinarski klub „Soko“ uspio je uspostaviti saradnju sa velikim brojem klubova iz zemlje i regiona. Naši članovi su bili učesnici brojnih manifestacija u organizaciji drugih klubova, ali je SPK „Soko“ bio i domaćin prvog „Soko kampa“, koji je na padinama Lovćena okupio oko 70 učesnika. Na trodnevnoj manifestaciji bilo je vremena za planinarenje, edukaciju, zabavu, ali i ekološke aktivnosti. Ova manifestacija od samog starta nije zamišljena da ima fiksni datum i da se održava na istom mjestu, pa je u narednim godinama možemo očekivati u različitim godišnjim dobima i na različitim lokacijama. Bitno je istaći da su naši članovi bili i učesnici mnogobrojnih takmičenja, na kojima su ostvarili zapažene rezultate, što je dodatno doprinijelo širenju imena Kluba.

Iza iscrpljujućeg rada našeg tima, u prvoj godini postojanja, stoje edukativne radionice, ekološke akcije, veliki broj planinarskih tura, ali i jedan međunarodna ekspedicija, koju smo realizovali zajedno sa članovima SRD „Javorak“ iz Nikšića.

Klub je radio i na sopstvenoj promociji, pa je tu svrhu pokrenut i zvanični blog, ali pored toga treba pomenuti i promocije putem raznih portala, elektronskih i štampanih medija. Sve je to rađeno sa ciljem informisanja javnosti o postojanju jednog novog kluba, pa kao posledicu toga danas imamo rezultat da je naš Klub poznat i van granica naše zemlje. Danas iza našeg rada stoji oko pedesetak planinskih izvještaja koji su u velikoj mjeri obogatili planinarsku literaturu na ovim prostorima.

U periodu koji slijedi, akcenat će biti stavljen na edukaciju članova sa ciljem sticanja raznih licenci i dozvola, kako bi Klub u što kraćem vremenskom periodu postao dio raznih organizacija i saveza. Širenje planinarske priče i uključivanje što većeg broja sugrađana u naše aktivnoti biće jedan od naših zadataka, kako bismo kao veća i jača zajednica lakše ostvarivali klupske ciljeve i zadatke. Vođenjem takve politike jačaće svi organi Kluba, što će doprinijeti kvalitetnijoj i lakšoj organizaciji ekspedicija, kojima ćemo u budućnosti biti posvećeni.

Na osnovu postignutih rezultata tokom prve godine postojanja, može se izvući zaključak da Sportski planinarski klub „Soko“ rapolaže mladim ljudima i energijom koji obećavaju i od kojih se tek očekuju značajniji rezultati. Stoga, možemo reći da je SPK „Soko“ ime koje se na jedan lijep način ucrtalo na planinarskoj mapi Crne Gore, i koje će tek da priča svoju priču.