Soko grad – 29. 03. 2014. godine

Soko grad – 29. 03. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodiči: Dražen Bratičević i Dušan Kaluđerović

Mjesto i vrijeme okupljanja: Autobuska stanica u 8:30h

Broj učesnika: 33

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 8:40h

Dolazak u Đinoviće: 9:05h

Početak ture: 9:15h

Dolazak na Soko grad: 10:40h

Završetak ture: 15:00h

Ukupno trajanje ture: 5:55h

Soko grad (štitarski), poznat i kao Ivanov grad, je staro utvrđenje na obroncima sokolskih greda, koji se po riječima nekih istoričara vezuje još za period dominacije Ilira na našim prostorima. Ipak, ima i onih koji tvrde da je sagrađen upravo od strane dinastije Crnojević, po čijem vladaru on i nosi ime. Međutim, savremena istorija ga baca u drugi plan, pa je danas malo onih koji znaju da ovo mjesto uopšte i postoji. Misterija Soko grada je bila i glavni razlog, zašto smo odlučili da posjetimo ovaj lokalitet.

                                                       

Davno zaboravljenom stazom, od sela Đinovići nadomak Cetinja, na kojoj je svaki kamen priča za sebe, i koja je nakon toliko vjekova uspjela odoliti zubu vremena, grupa od 33 „sokola“ započela je još jednu lijepu planinarsku turu. Pomenuto selo nalazi se na nekih 480mnm, i do samog utvrđenja (730mnm) bilo je potrebno savladati visinku razliku od oko 250m. Preko torinskog ždrijela, Zogovih lazina i Brašine lastve, kao iz pepela su se izdizale davno usnule legende, koje od zaborava čuvaju mještani ovog kraja. Soko grad  - kula u samom srcu „kamenog mora“, gdje monotoniju  suvog kamena remete nepregledni tepisi mahovine.

Sama pješačka staza ne zahtijeva preveliku kondicionu spremu, pa je za dolazak u ovaj grad potrebna samo volja i dobra doza pozitivne energije. Tog dana, mi smo imali sve što nam je potrebno, što je doprinijelo da se pozitivni impulsi rašire cijelim krajem. Sve je odisalo nekom posebnom harmonijom, jer prilazak sokolskim kršima ne može, a da ne probudi maštu kod svakog njihovog posjetioca. Pola milenijuma je bilo dovoljno da izmijeni obrise grada, ali je on na neki način još uvijek zadržao svoj duh. Ostaci glave kapije, crkve, tvrđave, osmatračnica, prostora za stanovanje i bunara rađaju kod posmatrača sliku da je to bila jako kvalitetna utvrda. Geografski položaj grada omogućio mu je i dobru stratešku poziciju, što je imalo velikog značaja prilikom osmanlijskih osvajanja. Sve su to razlozi zbog kojih treba doći na ovo mjesto i na trenutak biti dio njegove istorije.

Bedemi grada predstavljaju granicu između Riječke i Lješanske nahije i sa njih se pruža nevjerovatan pogled na obrise Komova, Kučkih planina i Prokletija. Sa jedne strane nazire se i Skadarsko jezero sa svojom vilom Rumijom, dok se sa druge strane preko kamenjara ističu Stavor i Čelinac koji otvaraju vrata Katunske nahije. Tako se stiče utisak, da je ovo mjesto nekad bilo i srce Crne Gore.

Posebnu draž ovoj turi daje i pećina koja se nalazi ispod samog grada i koja je po legendi bila povezana sa njim. Jako uzan ulaz vodi u dvoranu dugu par stotina metara, na čijem se kraju nalazi izvor pitke vode. Pećina je prohodna, i uz pomoć lampi to je prizor koji se ne smije propustiti.

Iako od samog grada postoji i staza koja vodi ka Kosijerima, ovog puta smo donijeli odluku da posjetimo Štitare, koji dođu sa njegove istočne strane. Niz, koliko surove isto toliko i pitome sokolske krše, grupa se spustila na asfaltni put, gdje se tura zvanično završila, iako se druženje uz brendi proizvode ovog kraja nastavilo još koji kilometar i još koji sat.

Kako se Soko grad nalazi na tromeđi između Kosijera, Đinovića i Štitara, izgledalo je da se tog dana pozitivna energija prelila u sva tri sela. Gostoprimstvo starosjedilaca sa kojima smo se susreli na ovoj trasi, dalo je pečat ovoj turi, koja je makar na kratko probudila Ivanov grad iz njegovog viševjekovnog sna. 

                                                                                                               Tekst i foto: Dušan Kaluđerović

World water day - 22. 03. 2014.

World water day - Svjetski dan voda - 22. 03. 2014. godine

U subotu 22. 03. 2014. godine članovi Sportskog planinarskog kluba „Soko“, a u saradnji sa Izviđačkim odredom „Gojko Kruška“, NVO „Aktivna zona“, NVO „My way – moj put“, i NVO „Građanski kreativni centar“, obilježili su Svjetski dan voda (World water day).

Simboličnim punjenjem vode na obroncima Đinovog brda, i šetnjom od oko 7km, učesnici, njih oko 70, podržali  su globalni projekat i time skrenuli pažnju na sve veći nedostatak pijaće vode. 

Fotografije sa ture Cetinje – Borovik – Bjeloši – Cetinje, možete pogledati u nastavku.

Radovići – Žanjice – 15. 03. 2014. godine

Radovići – Žanjice – 15. 03. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Biljana Kojić

Mjesto i vrijeme okupljanja: Autobuska stanica u 8:00h

Broj učesnika: 46

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 8:15h

Dolazak u Radoviće: 9:20h

Početak ture: 9:55h

Dolazak u Žanjice: 13:00h

Završetak ture: 17:50h

Ukupno trajanje ture: 7:55h

                                                       

Poluostrvo Luštica, prirodni bedem između prostranstva Jadranskog mora i unutrašnjosti Bokokotorskog zaliva, jedno je od rijetkih krajeva naše zemlje koji čuvaju prošlost, ali su i okrenuti budućnosti. Ovdje još uvijek možete osjetiti miris mora i maslina, toplinu i aromu pravog mediteranskog doma, ali i posvjedočiti njenom turističkom potencijalu, ponajviše zahvaljujući ambicioznom projektu Luštica Bay, koji će Lušticu načiniti jednom od vodećih turističkih destinacija.

Zbog svog izuzetnog geostrateškog položaja, vjekovima su se na Luštici sudarale razne kulture i vjere, oblikujući način života i mentalitet ovog mjesta, baš kao što i more udara o stijene i formira njegovu obalu.

Mnogo je ovdje staza i tragova u kojima se isprepliće rustično i savremeno, staro i novo, mirno i živahno, ali ima i jedna stazica, od Radovića – Gošića – Babunaca – Tića do Žanjica kojom se posvuda širi slatki ukus Mediterana. Tom stazom, tragom mora i Sunca, kroz predio aromatičnog bilja, miomirisnih stabala i prelijepih vidikovaca prošetali smo se i mi, ovog puta znatno brojniji, željni Sunca i toplog vazduha.

Juna prošle godine uređena je i otvorena rekreativno-planinarska staza od Radovića do Žanjica. Staza polazi iz Radovića ( 98 mnv ) gdje nakratko stajemo kako bismo sačekali naše članove iz Budve i Kotora da nam se pridruže. Nakon što su pristigli, krenuli smo lagano putem velikih mogućnosti koje nudi ovo vrijeme buđenja i cvijetanja prirode. Najprije prolazimo kroz zaseok Gošići, koji se nalazi u blizini centra Radovića, a opet dovoljno daleko da zaštiti svoj mir i privatnost. Ovim dijelom puta krećemo se asfaltom, blago uzbrdo i tako sve do priključka za stari austrougarski put. Kamenim, serpentinskim, dobro markiranim putem idemo dalje ka selu Babunci koji je najvisočija tačka današnje ture, pa možemo reći da je ovaj dio trase ujedno i fizički najzahtjevniji. Polako dobijajući na visini, okrepljuje nas sviježina vazduha i bistrina pogleda. Preko mora pogled se širi prema spolja, na cijelokupan tivatski zaliv, moreuz Verige i na okolna brda, a potom zaustavlja na snijegom prekrivene najvisočije vrhove Lovćena koji svojom grandioznošću nadkriva zaliv.

Nakon gotovo sat i po hoda, uskom seoskom stazom približavamo se Babuncima, selu podno pitomog brda Obosnik (sa 586mnv, najveći vrh Luštice). Koračamo hladnim kamenim pločama, prolazeći pored kapija starinskih kuća sa zatvorenim žaluzinama i usnulim sjećanjima. Ispod vela spokoja i tišine, priroda ne spava, već velikodušno nudi darove neprocijenljive vrijednosti koji su nam tu, na dohvat ruke. Dok parvimo kraći odmor u sjeni maslinovog drveća gotovo da možemo osjetiti opojni miris rogača, murava, smokava kojima ovaj kraj obiluje. Arome mediteranskog rastinje prate nas u stopu i dok se lagano spuštamo ka mjestu Bare-Lokanj. Priroda je nezamislivo lijepa. Na svakom koraku otvara se nova razglednica. Marljivo obradjene njivice kao tepisi razbacane su naokolo, nebrojeno mnoštvo stabala stoljetnih maslina spuštaju se gotovo do samog mora, beskrajno plavetnilo neba stapa se i nestaje u dubini Jadrana...

Na raskrsnici skrećemo desno, ka Tići i nastavljamo hodanje asfaltnim putem. Oko nas su pitome cvijetne livade. Surećemo se i sa prvim marljivim mještanima, koji ostavljaju utisak da ovdje život teče nekako neusiljeno, a ipak harmonično.

Odatle do Žanjica spuštamo se uskom, stepenastom kamenom stazom, i nakon nekih tri sata laganog hoda, tu smo, na jednoj od naših naljepših uvala. Doček nam prave plavi talasi koji se lijeno njišu, bijeli oblutci osušeni na Suncu i od soli, stameni zaštitnici uvale, rt Arza i ostrvo Mamula.

Odmor u ovakvom ambijentu nije ništa drugo do potpuno stapanje sa prirodom, upijanje svakog zračka Sunca ili 'pak prepuštanje prirodnoj hladovini maslinjaka. Bilo je i onih hrabrijih koji su svoja stopala skvasili u more, dopustivši trncima da zavladaju tijelom nakon što su na koži osjetili hladan val nezagrijanog mora.

Kako je vrijeme poput pijeska – što ga čvršće stežemo u šaci, to brže nestaje i naš, gotovo dvočasovni odmor na plaži, brzo je istekao. Medjutim, nije ni bilo važno koliko je odmor trajao, nego koliko je užitak u njemu bio intenzivan. A mi smo zaista uživali, jer je čitava grupa pulsirala istom vibrom zadovoljstva.

Za povratak biramo drugu stazu. Kroz samo naselje, penjući se jakom asfaltnom uzbrdicom napuštamo Žanjice. Krećemo se u skladu sa strujanjem vjetra, dok je disanje usklađeno sa zvukom talasa. Probuđenih čula, preplavljeni utiscima poletno koračamo i hvatamo priključak seoske staze koja nas brzo dovodi do raskrsnice i priključuje na lijepe Babunce, odakle se dobro poznatom stazom spuštamo u Gošiće.

Sa poslednjim zracima Sunca svi stižemo u Radoviće, gdje nas je čekao prevoz. I baš kao što se po Luštici staze međusobno ukrštaju i razmimoilaze, tako smo se i mi razišli, svako svojoj stazi, neko do Kotora i Budve, potom Cetinja, i dalje, sve do Podgorice i Nikšića.

                                                                                                                                              
Tekst: Biljana Kojić
Foto: Rale Pavićević i Dušan Kaluđerović

Žijevo (2131mnm) – Kučke planine, neđelja 16. 03. 2014. godine

Žijevo (2131mnm) – Kučke planine, neđelja 16. 03. 2014. godine

Vodiči: Vanja Perunović i Dražen Boljević

Broj učesnika: 6

Vremenski uslovi: Sunčano

Početak uspona: 8:15h

Dolazak na vrh: 11:15h

Završetak uspona: 14:45h

Ukupno trajanje ture: 6:30h

U neđelju 16. 03. 2014. godine, članovi Sportskog planinarskog kluba „Soko“ bili su dio tima koji je izvršio uspon na vrh Žijevo (2131mnm), koji se nalazi na masivu Kučkih planina. Predvođeni Vanjom Perunović i Draženom Boljevićem iz Podgorice, koji su na ovoj turi bili u ulozi vodiča, šestočlana ekipa započela je uspon sa 1200mnm. Već nakon 3h laganog hoda, prolazeći kroz bukovu šumu, a zatim kroz kamene goleti prekrivene snijegom, ekipa se našla na samom vrhu.

Iako je ovogodišnja zima bila relativno blaga, ovaj masiv sa preko 15 vrhova iznad 2000m ipak je i dalje usnuo pod velikim nametima snijega. Sa samog vrha Žijevo (2131mnm) pruža se nevjerovatan pogled na masiv Prokletija, Komova, ali i na centralni dio Crne Gore.

Nakon pauze od oko 45 minuta, uslijedio je lagan spust, jer je kretanje po omekšalom snijegu zahtijevalo dodatni oprez. Ovaj kraj je poznat po jakim grmljavinskim pražnjenjima tokom ljetnjeg perioda, pa je ovdje moguće naći veliki broj bukovih debala koja su stradala tokom tih procesa. Sama konfiguracija tih stabala, ovom kraju daje još veću draž.

Nakon 2:30h hoda, tura je zvanično okončana, čime su članovi kluba uspješno prošli još jednu planinsku stazu u ovom čarobnom masivu.

Tekst: Mladen Stanišić
Foto: Dražen Boljević i Zoran Đukanović