Izvor Morače – 12. 04. 2014. godine

Izvor Morače – 12. 04. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Dušan Kaluđerović

Mjesto i vrijeme okupljanja: Autobuska stanica u 7:30h

Broj učesnika: 25

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 7:35h

Dolazak u Ljevišta: 10:00h

Početak ture: 10:15h

Dolazak na izvorište: 12:45h

Završetak ture: 17:45h

Ukupno trajanje ture: 7:30h

Smješten u srcu moračkih planina, izvor rijeke Morače uklesan između samih litica, plijeni svojom ljepotom tokom cijele godine. Zimi i u rano proljeće okovan snijegom, ljeti i u poznu jesen prekriven cvjetovima i plodovima endemskih biljnih vrsta, koje su baš tu našle svoje stanište. Pored samog izvorišta, jedna od većih dragocjenosti ovog mjesta je i malo planinsko jezero koje se formira tokom proljeća usled topljenja snijega, kao i vodopad Sika - pravo čudo prirode, koji oslikava snagu i magičnu moć vode.

Katun Vrago do na nekih 1650mnm bio je tog dana naša krajnja destinacija do koje je trebalo doći nakon 2:30h laganog hoda. Iz Ljevišta (900mnm), najjužnijeg uskočkog sela, kroz šumski usijek Grlo, a sve po finoj stazi koja vodi prvo preko sipara, a zatim kroz lijepu bukovu šumu, stigli smo do mjesta gdje se obično formira planinsko jezero, ali ga ovog puta nijesmo zatekli. Njegov čaroban izgled i kristalno jasnu vodu mogli su zamisliti samo oni koji su ovo mjesto posjećivali tokom prethodnih godina. U tom trenutku, bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica ljudi koji su željno isčekivali taj prizor, koji je ove godine puno kraće trajao. Uz priču o jezeru i bez pravljenja pauze grupa se nastavila kretati ka samom izvorištu, ispod litica moračkih planina.

Dolaskom u ovaj katun koji karakterišu dosta trošne kolibe, od kojih neke i nijesu odoljele zubu vremena,  pred očima se otvara jedan sasvim novi svijet. Šum vode koja izbija iz same stijene remeti mir ovog prostora, a lavinski nanosi snijega mu daju još veću draž. Jednostavno, to je mjesto kojem se morate diviti, nezavisno od godišnjeg doba, jer šiljati vrhovi koji se izdižu iznad njega tjeraju svakog posjetioca da iskaže veliko poštovanje prema sili prirode. Većina članova grupe je bila odvažna da se približi nanosima od kojih su snažne lavine napravite nevjerovatan  sniježni pejzaž. U takvom okruženju proradi i mašta, pa je i više nego zanimljivih fotografija bilo na pretek.

Uz gostoprimstvo mještanina jednog od uskočkih sela i slušanja legendi o ovom kraju, pauza u katunu Vrago do je potrajala duže nego što je to bilo planirano. To je bila idealna prilika da se nakupimo nevjerovatne energije koja vlada na ovom mjestu, i kao takvi nastavimo put ka pomenutom vodopadu Sika.

Planinski brzaci, koji su presjekli put ka samom vodopadu napravili su od ove planinarske ture pravu avanturu. Ipak, zov vodopada bio je puno jači od brzine ovih potočića, pa smo ubrzo krenuli u potragu za mjestom koje je najbezbjednije za prelazak. Kroz narednih 15-ak minuta za nama je ostao pregažen potok, dok smo se svi zanijemljeni divili snazi vode koja se obrušava u provaliju duboku 30m. Vodopad Sika je izazivao divljenje u našim očima, i žal što na izmaku dana moramo napuštiti ovo čarobno mjesto.

Prelaskom jednog malog drvenog mosta u onom istom selu iz kojeg smo započeli ovu avanturu, krenuli smo na put ka svojim domovima, uz obećanje da ćemo se opet vratiti u ove krajeve.

Na turi je savladana visinka razlika od oko 800m i pređena distanca od oko 13km.

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović

Stavor (1241mnm) - 06. 04. 2014. godine

Stavor (1241mnm) – 06. 04. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Nebojša Abramović i Saša Vukčević

Mjesto i vrijeme okupljanja: Autobuska stanica u 8:30h

Broj učesnika: 25

Vremenski uslovi: Umjereno oblačno

Vrijeme polaska: 8:45h

Dolazak u Mikuliće: 9:15h

Početak ture: 9:25h

Dolazak na Stavor: 11:30h

Završetak ture: 14:15h

Ukupno trajanje ture: 4:45h

Na tromeđi katunske, riječke i lješanske nahije, udaljena od očiju mnogih, nalazi se planina Stavor, poznata samo rijetkim ljubiteljima prirode i zaljubljenicima lova. Iako je danas skoro pa zaboravljena, po legendama koje se vezuju za nju a kojih ima na pretek, može se reći da je nekad bila centar zbivanja u staroj Crnoj Gori. Locirana je tačno na raskršću puteva između tri pomenute nahije, pa je sasvim jasno zašto je većina događaja iz tog perioda vezana za njene padine. Ipak, prije nešto više od jednog vijeka, našao se čovjek koji je ostavio trajni pečat na njenom samom vrhu. Pečat, zbog čije se zanimljivosti mi već par godina, u rano proljeće, vraćamo ovim liticama.

Ova planinarska tura nije bila zamišljena kao kružna, već je u planu bio odlazak iz sela Mikulići do sela Tomići, odakle bi se izveo uspon, nakon čega bi uslijedio povratak istom stazom. Međutim, raznolikost u ljudstvu kojim naš Klub raspolaže, kao i energija i entuzijazam kojim zrače naši članovi, izmijenila je iz korijena sve planove vezane za ovu akciju.

Po oblačnom neđeljnom jutru, a uz najavljenu kišu, okupili smo se prvog vikenda aprila 2014. godine u selu Mikulići nadomak Cetinja. Proljeće je već uveliko isticalo svoje čari, dok je grupa od 25 ljudi starim makadamskim putem polako odmicala ka selu Tomići koje se nalazi na svega par kilometara udaljenosti. Ta trasa vodi kroz Prisoje Stavora, gdje se iz jednog lijepog ugla svako može diviti njegovim liticama. Tek dolaskom u ovo selo počenje uključivanje na stazu koja vas kroz rijetku grabovu šumu, a kroz nekih 1:30h hoda dovodi do male crkve uklesane u pećinu, jedne od većih dragocjenosti ove planine. Za samu crkvu se vezuje predanje da je mještanin sela Tomići Savo Nikolin Ivanović (1848 - 1911), kao isposnik punih dvadeset godina gradio. Pored crkve, na samom vrhu Stavora sagradio je i vodu i sebi grob u koji je kasnije i sahranjen. Autentičnost ambijenta u kojem su ovi objekti sagrađeni, kao i panoramski pogled na sve vrhove koji se izdižu iznad crnogorskog primorja, daju ovom mjestu posebnu vrijednost.

Nakon edukativnog časa, malo duže pauze i uživanja u blagodetima ove planine, izmijenivši prvobitni plan, nastavili smo put preko samog grebena Stavora. Viševjekovna bukova debla, od kojih je većina stardala od oštrih zima, veliki broj vrtača i kameni lavirint prekriven mahovinom, gotovo da ostavljaju bez daha. Gledajući stavorske grede iz mikulićkih i tomićkih uvala, malo ko i da može naslutiti njegovo bogatstvo i raznovrsnost koje se krije sa njegove druge strane. Tragovi raznih vrsta životinja ukazali su nam tog dana da osim bogatstva flore, ova planina obiluje i u bogatstvu faune. Upravo je i to razlog zašto je cijenjena od strane ljubitelja lova, koji je smatraju pravom riznicom..

Stoga je promjena prvobitnog plana, uz poboljšanje vremenskih uslova od ove ture napravila još jedan dragulj na listi akcija koje uvijek rado organizujemo. Spuštajući se niz staru popločanu stazu u selo Mikulići, nadahnuti ovom planinom i obogaćeni novim znanjima, shvatamo da nam je Stavor, malo poznat u narodu, tog dana „otvorio“ svoju dušu i ispunio naša srca.   

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović

Veliki Žurim (2035mnm) – 30. 03. 2014. godine

Veliki Žurim (2035mnm) – 30. 03. 2014. godine

Organizacija: SPK Soko

Tip ture: individualna

Vodič: Dušan Kaluđerović

Broj učesnika: 4

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: Autobuska stanica u 8:00h

Dolazak u Bojovića bare: 10:05h

Dolazak na vrh: 14:00h

Početak spusta: 15:00h

Završetak ture: 16:40h

Ukupno trajanje ture: 6:40h

Prošlonedjeljni snijeg, koji je prekrio vrhove crnogorskih planina, poremetio je na neki način naš prvobitni plan da ovu turu organizujemo sa većim brojem ljudi. Informacije koje smo tokom prethodnih dana dobijali od naših prijatelja planinara, govorile su nam da u potpunosti moramo odložiti posjetu Velikom i Malom Žurimu, zbog sniježnih nanosa koji su blokirali puteve u tom kraju. Međutim, nemirni duh koji leži u tijelu svakog planinara ipak nas je tog jutra doveo u podnožje ova dva čarobna vrha Moračkih planina. Ali, novi plan bio je pješačiti do Kapetanovog jezera.

Od Cetinja, preko Podgorice, Nikšića, Zagrada, Konjskog do Bojovića bara smjenjivali su se tog jutra koloritni pejzaži prirode koja se budi. Raskravljena zemlja, ubrzani potočići, sunce, povjetarac, snijeg, i rano proljeće opisali bi taj dan. Dan, koji je obećavao.

Dolaskom u Bojovića bare, katun okružen izvorima pitke vode sa litica Moračkih planina, četvoročlana ekipa se pripremala za još jednu lijepu akciju. Plan „B“ bio je pješačiti do Kapetanovog jezera, makadamskim putem, koji je ovog puta bio pod debelim snijegom. Međutim, procijenivši činjenično stanje, zbog ne tako velikog snijega, ponovo se počela rađati ideja o usponu na Žurime. Snijeg se ubrzano topio, a prostranstva Lukavice odlijezala su od žuborenja vode. Gledajući i slušajući takav prizor, moram priznati da je teško bilo odoljeti zovu Velikog Žurima. Sve je to uticalo da se kroz narednih sat vremena nađemo ispod samih litica Malog Žurima, koji je gordo posmatrao svoje jedine goste tog 30. marta 2014. godine.

Neopisiv je osjećaj kada se čovjek nađe u takvoj divljini okružen samo sniježnom bjelinom. Neopisivo je gledati borbu prirode koja se budi iz svog višemjesečnog sna. Visibabe i kaćuni u snijegu, bezbroj izvora koji pjevaju svoju pjesmu, lavinice koje krče svoj put niž nepregledne padine... Prizor koji se riječima ne može dočarati.

Koračamo onom dobro poznatom stazom, koja ljeti vodi preko sipara i uz malo opreza zbog snijega, koji zbog visokih temperatura postaje sve mekši, dolazimo u Piperski katun, u narodu poznat kao „selo Inka“. U tom momentu, ne znam da li je bio veći zov Velikog ili Malog Žurima. Te strme litice ostavile bi bez daha i osvajače najviših svjetskih vrhova, ali je ipak naša bezbjednost bila na prvom mjestu. Mali Žurim koji svojim izgledom dominira na ovom dijelu Moračkih planina zahtijeva veliki oprez i tokom ljetnjih uspona, pa smo ovog puta donijeli odluku da mu priđemo u zagrljaj nekom drugom prilikom. Ipak je bilo dovoljno da mu se ovog puta divimo sa malo veće distance. Međutim, u pravcu zapada od Piperskog katuna, drugi uspavani div je bio voljan da nas ugosti na njegovim leđima, a mi nikad srećniji što nam se ovakva prilika, po ovakvom danu ukazala. Jednostavno, morali smo je iskoristiti.

Uspon na Veliki Žurim (2035mnm), koji je karakterističan po svojim gredama, izvodimo sa dodatnim oprezom zbog tankog sloja snijega koji dodatno otežava kretanje. Refleksija sunčevih zraka je od martovskog uspona stvorila sliku u našim glavama da je možda  ipak u pitanju jul mjesec i velike ljetnje vrućine. Ali, sve te okolnosti budile su kod nas još jaču strast, pa su naši koraci svakim trenom postajali veći, a sami vrh bliži.

I nakon četiri sata hoda, povjetarac je zaviorio zastavu našeg Kluba, a nas četvoro stajali smo zanijemljeni od prizora koji nas je dočekao.

Kapa Moračka, Stožac, Ilijin vrh, Maganik, Borovnik, Gackove grede, Durmitor... Sve sami divovi koji svojom ljepotom oduzimaju dah svakome ko se nađe u njihovoj blizini. U takvim uslovima čovjek jednostavno nastoji i da ne trepne, kako bi svaku sekundu iskoristio da upije taj prizor. Da upamti svaki djelić onoga što je priroda stvorila.

Ova tura je još jedan od dokaza da jedna ista planina svaki put izgleda drugačije. Iako smo već par puta bili na Velikom Žurimu, tog dana je izgledalo sa smo ipak prvi put u ovim krajevima.

Pogled sa vrha, a sve zahvaljujući snijegu, otkrio nam je tog dana da su tragovi naših koraka ispričali jednu lijepu i veselu priču podno Malog i na liticama Velikog Žurima. Bilo je nevjerovatno posmatrati tu putanju iza koje je ostalo dosta truda i znoja, a koja je krunisana nečim što se ne briše iz sjećanja.

Sunčevi zraci počeli su padati iza Borovnika, kada smo se istom putanjom vratili natrag do Bojovića bara, i nadahnuti nekom posebnom energijom otišli kućama do nekog novog pohoda.

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović