Ljevorečki Kom (2469mnm) - 14. 07. 2015. godine
Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje
Vodič: Dušan Kaluđerović
Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:00h
Broj učesnika: 7
Vremenski uslovi: Sunčano
Vrijeme polaska: 6:10h
Dolazak na Štavnu: 8:40h
Početak uspona: 9:00h
Vrijeme dolaska na vrh: 12:45h
Početak spusta: 14:15h
Završetak ture: 17:00h
Ukupno trajanje ture: 8:00h
U periodu postojanja našeg Kluba
koji je kraći od dvije godine, a prema unaprijed predviđenom planu i programu
aktivnosti, usponom na Ljevorečki Kom smo uspjeli da u potpunosti zaokružimo
priču zvanu Komovi. Nakon uspona na Vasojevićki i Kučki Kom tokom 2014. godine,
ovogodišnji uspon u potpunosti je kompletirao sliku o jednoj od najljepših i
najkarakterističnijih planina u Crnoj Gori. Na taj način smo u arhivu Kluba upakovali
još jednu priču, koja će se kao takva prenositi generacijama koje dolaze.
Ljeto 2015. godine karakterišu
relativno stabilne vremenske prilike, pa je planiranje određenih tura duži
vremenski period unaprijed, sasvim opravdano. Zahvaljujući toj činjenici u
proteklom periodu smo uspješno realizovali i veliki broj akcija u masivima
Durmitora, Prokletija i Bjelasice, ali je za razliku od njih uspon na
Ljevorečki Kom (2469mnm) nastao sasvim spontano. Državni praznici i veliki broj
sportskih i kulturnih događaja u zemlji, učinili su da se podijelimo na više „frontova“,
tako da smo organizovanje klupske akcije ostavili za poslednji slobodan dan.
Bilo je logično da akcija bude jednodnevna, a plan o usponu na Ljevorečki Kom
se sam od sebe nametnuo.
Organizacija je bila lakši dio
ove akcije, pa smo iz Cetinja, tog sunčanog utorka došli u, ne prvi put maglom
obavijen, katun Štavna. Bio je to pravi momenat da se evociraju uspomene sa
prošlogodišnjeg uspona na Kučki Kom, kada smo po gotovo identičnom danu
osvojili taj mistični vrh. Bilo je i onih koji su mislili da će ovaj uspon biti
sličan prošlogodišnjem, ali vjerovatnoća da vam se na istoj planini ponovi isti
događaj je gotovo minimalna.
Stoga smo ovog puta krenuli
obrnutim smjerom. Posjeta našem prijatelju Draganu Baboviću u katunu Vulića
bila je logičan slijed događaja. Uvijek lijepi i veseli susreti sa prijateljima
iz planine, koji se događaju svega par puta godišnje. Ispijanje čašice loze
ostavljamo za povratak, i naša avantura preko sipara kroz stogodišnju bukovu šumu
prošaranu veličanstvenim stablima munike je počela.
Komovi su oduvijek izazivali
interesovanje istraživača i naučnika. Među prvima se ističu francuski geolog
Arni Blue i ruski istraživač Egon Kovaljevski, koji su ovu planinu smatrali
najvišom planinom u evropskom dijelu Turske. Jedan od najznačajnijih opisa
toponima i legendi ovog kraja nalazi se kod Pavela Rovinskog u njegovom djelu „Černogorija“,
dok naziv Ljevorečki Kom prvi put pominje Miloš Velimirović još 1892. godine, kako
je on nazvao najsjeverniji dio grebena Kučkog Koma.*
Na putu ka raskrsnici Međukomlje
– Katun Ljuban, teren nam je bio i više nego poznat. Priroda idilična, vrhovi
koji zadiru u nebo prošarano oblacima i mi. Od one guste i iznad svega mistične
magle u narednih pola sata nije ostalo ni traga, pa se naše putovanje nastavilo
dobro utabanom stazom ka pomenutom katunu. Sve češće smo pogled usmjeravali
natrag, ka Vasojevićkom komu i Međukomlju, jer je to bila slika poput onih sa
alpskih razglednica. Dodatnu čar cjelokupnom ugođaju davala su stada ovaca i
krava, koja su bogatstvo hrane u ljetnjim mjesecima pronašla ispod ovih strmih
litica.
Dolaskom ispod sjeverne padine
Ljevorečkog Koma, nakon gotovo dva sata hoda, počinje se isticati njegova prava
ljepota. Strma travnata padina, koja zahtijeva dosta energije vodi nas ka
kamenim šiljcima čilja surovost mami svakog ljubitelja uspona u suvim
stijenama. Već se sa prvog prevoja pruža pogled na lednički cirk Rogam, i on se, tako
dominantan održava do samog vrha. Završnica samog uspona je upravo
ono što oduzima dah i zbog čega su Komovi oduvijek bili cijenjeni i poštovani u
narodu. Strme i naizgled nesavladive litice, prošarane udarima gromova, čuvaju
veliki broj legendi koje su opstale do današnjih dana. Dobro markirana dionica
puta zahtijeva veoma veliki oprez, jer cjelokupna trasa vodi po samom rubu
stijene. Kretanje po takvom terenu izaziva pravi adrenalin, što ovo mjesto čini
još atraktivnijim.
I tako, nakon dvadesetak minuta
penjanja u stijeni, napokon nam se ukazuje vrh. Iako su mnogi istrživači prije
dva vijeka smatrali da je ovo najviša planina u
ovom dijelu Evrope i pritom pravili grešku, činjenica je da se sa ovog
vrha Crna Gora vidi kao na dlanu. Pogled seže duboko i u Albaniju, pa kratka
pauza ovde nema nikakvu vrijednost. Zato smo se mi, kao i što sami
pretpostavljate, prepustili ovoj ljepoti i na ovom mjesto proveli skoro dva
sata. Ipak, ni to nije dovoljno da se nagledate svih tih neobičnih oblika koje samo
priroda može stvoriti, ali vam se ta slika toliko duboko ureže u pamćenje, i
uvijek vas mami da se ponovo vraćate ovom kraju.
Naš povratak je uslijedio istim
putem. Nakon ostvarenog cilja, potrebe za žurbom nije bilo, pa su pauze u
poljima šumskih jagoda bile sve češće. Bila je to prava nagrada tog dana, koji
je na kraju zaslađen toplom kafom i domaćom lozom, u kolibi našeg prijatelja. Iako
smo se uspjeli domoći svakog vrha ovog trogavog titana, naša želja za boravkom
podno njegovih strmih litica se nije umanjila, već je svakim danom sve veća.
Prema tome, ljepotu Komova ćemo istraživati dok god bude nas i našeg Kluba.
* Cerović, Branislav (2002), Crnogorske planine:
odabrane planinarske ture, Zvezda,
Vrbas, str. 126.- 127.
Tekst i foto: Dušan Kaluđerović
