Wednesday 28 January 2015

Obnova članarine i upis novih članova - 2015. godina

Obnova članarine i upis novih članova



Dragi prijatelji,

Sportski planinarski klub "Soko" počeo je sa upisom novih članova i obnovom članarine za one stare.

Sve informacije o iznosu i načinu plaćanja članarine možete pronaći na navedenim linkovima.


Friday 23 January 2015

Bobotov kuk (2523mnm), Durmitor – 19. 10. 2014. godine



 Bobotov kuk (2523mnm), Durmitor – 19. 10. 2014. godine




 
 
Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje
Vodič: Dušan Kaluđerović
Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:00h
Broj učesnika: 3
Vremenski uslovi: Sunčano
Vrijeme polaska: 6:00h
Početak ture: 8:30h
Dolazak na vrh: 11:30h
Završetak ture: 16:10h
Ukupno trajanje ture: 7:40h



Dok čitate ovaj izvještaj, potrudite se da u vašim glavama stvorite sliku jednog sunčanog jesenjeg jutra, da se nalazite daleko od očiju civilizacije i da vam tišinu remeti samo zvuk vjetra, koji onako hladan svira pored vaših ušiju. U pojedinim momentima vas njegova hladnoća i štipa za prste, ali to nije razlog da se sa samog početka vratite u toplinu svog doma. Imajte na umu da signala na vašem mobilnom telefonu nemate, tako da vam ovu šetnju neće remetiti ovaj vid komunikacije.

Ukoliko je moć imaginacije kod vas jaka, onda se sada već sigurno nalazite u srcu nacionalnog parka Durmitor, na prevoju Sedlo. Da, upravo na tom prevoju se nalazi početna tačka za uspon na najviši vrh naše zemlje, na kojem vi bezuspješno pokušavate izbjeći pažnju radnika ovog parka (takozvanog rendžera) koji vam naplaćuje taksu u iznosu od 3 eura. Ali, jednostavno Zakon je turiste i planinare stavio u isti koš, pa vam nema druge bez da date traženi novac. Kako su sada sve ljudske i zakonske prepreke uklonjene, vrijeme je da krenete dalje.

Postoji više varijanti za uspon na Bobotov kuk i svaka od njih nosi svoju priču. Međutim, ova koja kreće sa Sedla, preko Uvitog ždirjela, Surutke i Zelenog vira do samog vrha je zaista posebna. Priroda je na ovom putu igrala neku posebnu igru, pa su lednici dali specifičan duh ovom mjestu. Ono i dan danas ne miruje, pa u svoj toj tišini možete čuti kretanje kamena koji mijenja konfiguraciju samog terena. Zahvaljujući upravo tom kamenu koji ne može da miruje, ova mjesta svaki put doživimo drugačije. Ustvari, neki od nas prirodu i ne dožive na pravi način. Nažalost!

Vjetar postaje sve slabiji, a sa svakim dobijenim metrom nadmorske visine pogled sve dominantniji. Visina se postepeno savladava, pa vam pauze gotovo i nijesu potrebne. Bitno je samo da se prepustite energiji ovog mjesta i ona će vas dovesti do cilja. Sada se već susrijećete i sa prvim parom turista, koji su iz Njemačke došli da uživaju u ljepotama ovog kraja. Sasvim je normalno što iznosite konstataciju da po ovako lijepom danu na našim planinama više srijećete strance nego domoroce. Ali, naš narod više uživa u ispijanju prve jutarnje kafice u betoniziranim gradovima, nego u prirodi gdje se duhovno bogatimo. Ipak, put vodi dalje i kroz pola sata susrijećete se sa pravim čudom prirode: sa lijeve strane Šareni pasovi, a tačno ispred vas južna strana uspavanog diva – Bobotov kuk sa svojih 2523mnm. Normalo je da pred ovakvim prizorom ne možete ostati ravnodušni. Zato oslobodite svoja čula i prepustite se ovoj ljepoti.

„Bobotov Kuk nekada se zvao Ćirova Pećina, po lovcu Ćiru Stijepoviću iz Žabljaka, koji je ispod vrha u jednoj maloj pećini imao svoju čeku za lov na divokoze. Legenda kaže da je jednom prilikom za vrijeme lova sa svojim sinom, u magli imao privid da vidi divokozu, pa je zapucao i greškom ubio svoga sina, čime ga je gorska vila, zaštitnica divokoza kaznila za njegovu lošu namjeru. Kasnije je ovaj vrh dobio ime Bobotov Kuk, po plemenu Bobota koji su ispod vrha imali svoj katun za ispašu stoke.“[1]

Pretpostavljam da ste ovu pauzu iskoristili i da se okrijepite sa malo vode i nešto slatkiša, tako da ste u potpunosti spremni za spust od 160m, gdje vas očekuje pravo gorsko oko Zeleni vir. To je malo ledničko jezero dubine oko 2,5m koje se nalazi na nadmorskoj visini od 2028m. Vodom se napaja od topljenja snijega, tako da u pozno ljeto obično presuši.

Ukoliko ste poslušali savjet sa početka ovog izvještaja, možemo reći da se sada već par sati nalazite u prirodi. Tačnije, nalazite se u podnožju Bobotovog kuka i očekuje vas konstantan uspon na kojem treba savladati oko 500m visinske razlike do samog vrha. Međutim, pogled kakav će se otvarati pred vama sa svakim savladanim korakom, vrijedan je svakog tog metra. Zupci, Minin Bogaz, Bandijerna, Terzin bogaz postepeno otkrivaju svoju ljepotu, pa umor pri ovom usponu gotovo i da ne osjećate. Onaj hladni vjetar sa kojim smo započeli putovanje je u potpunosti isčezao, pa ovo ispade jedan od najljepših jesenjih dana u ovog godini.

Laganim koracima stižete do Velike previje (2251mnm), sa koje se vaše oko prvi put susrijeće sa ljepotama Žabljaka kojeg u daljini štite nepregledne šume četinara. To je prvo mjesto za još jednu pauzu pred završni uspon. Mir ovog dana narušava samo po neki cvrkut ptica, jer planinara gotovo i da nema. Jednostavno, pravi dan za opuštanje.

Od Velike previje staza dalje vodi do prevoja Škrčki pogled sa kojeg se pruža jedan od najljepših pogleda na Škrčka jezera. Upravo se na tom mjestu od Bobotovog kuka odvaja greben Soa (Đevojka) sa svojih 2440mnm.

Sa puno većim oprezom nego ranije, stremite ka samom vrhu. Na pojedinim mjestima se koristite i rukama, jer je konfikuracija ovog dijela staze tehnički nešto zahtjevnija. Pri samom kraju se nalaze i sigurnosne sajle i nakon par desetina metara dolazite do samog cilja. Najviši vrh Durmitora i zvanično najviši vrh Crne Gore.
U potpunosti je jasno zašto vam je teško opisati osjećanja koja vas sada obuzimaju. Zadovoljstvo, spokoj, sreća, blagostanje... Kada se spoji užitak sa onim korisnim, onda je to pun pogodak. A planinarenje je baš takvo.

Nad cijelom Crnom Gorom gotovo da nema nijednog oblaka. Pogled je izuzetan na sve strane. Vide se obrisi krajnjeg juga zemlje, a pogled seže i izvan naših granica sve do Kopaonika i Maglića. Rijetki su takvi dani na planini. Zato ih treba iskoristiti u potpunosti.

Ukoliko ste mogli osjetiti duh ove priče, osjetili ste isto ono što smo mi doživjeli tog 19. oktobra 2014. godine. Pauza nam je trajala znatno duže od planirane, pa samo u jednoj neobičnoj tišini posmatrali ljepote naše zemlje sa ovog vrha. Bio je to dan kada smo se u potpunosti prepustili prirodi, dan kada smo jurili za divokozama, kada smo upoznali planinare iz Banja Luke, amabasadora Austrije u Crnoj Gori i dan kada nam je Durmitor pokzao svoju najljepšu stanu.

Svaki odlazak u planinu je poseban, svaki boravak u njoj nosi neku svoju priču, ali je ovo bio dan kada su sve kockice bile poklopljenje i koji se teško ponavlja. Na naše veliko zadovoljstvo, imali smo sreću da ga iskoristimo na pravi način. Ostalo nam je da čekamo ljepše dane kako bismo avanturu ovog tipa ponovili. Na vama je da nam se pridružite!


[1] https://durmitor.wordpress.com/bobotov-kuk/


Tekst i foto: Dušan Kaluđerović












Saturday 17 January 2015

Volušnica (1876), Popadija (2056), Talijanka (2057), Prokletije – 12. - 14. 09. 2014. godine



Volušnica (1876), Popadija (2056), Talijanka (2057), Prokletije – 12. -14. 09. 2014. godine




Organizacija: PK Visokogorci
Vodiči: PK Visokogorci
Broj učesnika SPK „Soko“ na manifestaciji: 4

Na poziv članova PK „Visokogorci“ iz Podgorice, sredinom mjeseca septembra 2014. godine boravili smo u dolini Grbaje nadomak Gusinja, na proslavi njihovog petog klupskog rođendana. Lijepo mjesto, a još ljepši povod.

Proslava ljubileja uvijek bude zanimljiva. To je lijepa prilika da se sumiraju prethodni rezultati, a kako iza „Visokogoraca“ stoje itekako velika djela, povoda za slavlje je i više nego bilo. Iako nam vremenske prilike nijesu išle na ruku, trodnevni boravak u planinarskom domu „Branko Kotlajić“ je nešto što se jednostavno pamti.

Gotovo cijelim putem od Cetinja do Gusinja nas je pratila kiša. Međutim, prognoze za nadolazeći vikend su bile optimistične, pa je naše maštanje o cjelodnevnim usponima po vrhovima Prokletija bilo u potpunosti opravdano. Tome u prilog išle su i prve zvijezde koje su nam se ukazale na nebu iznad Andrijevice. Sve su to bili razlozi zbog kojih petočasovnu vožnju gotovo da nijesmo osjetili, a put od oko 200km nam je djelovao znatno kraći. Tako se naša malena ekipa nakon par sati našla ispred planinarskog doma „Branko Kotlajić“ u srcu nacionalnog parka „Prokletije“. Bez obzira u koje doba dana i po kakvom vremenu stignete, ovaj kraj, njegova ljepota i mir će vam uvijek nanovo oduzeti dah.

Zvuci pjesme dolazili su iz planinarskog doma smještenog podno prokletijskih divova, a prve kapi kiše poželjele su nam dobrodošlicu u ovaj kraj. Ipak, toplina i gostoprimstvo domaćina već u prvih par minuta preusmjerile su naše misli na pjesmu i po koju čašicu domaćeg vina, pa je zabava te večeri potrajala do kasno u noć. Bila je to lijepa prilika da se upoznamo sa članovima Planinarskog društva „Volujak“ sa kojima smo tokom naredna dva dana izgradili puno lijepih uspomena.

U kasnim večernjim satima uslijedio je odmor, pa je kratak san bio poželjan da se pripremimo za sjutrašnje pustolovine.

Jutro koje je osvanulo donijelo je jaku kišu, praćenu udarima vjetra, stoga je planirani uspon otkazan, a ovaj se vikend pretvorio u pravi vikend za odmaranje. Bilo je lijepo slušati kako kapi kiše udaraju u metalni krov ovog doma, što je sa punim pravom u nama rađalo asocijacije na cetinjske kiše – obimne i jake, sa melodijom sama nama poznatom. Ušuškani u svojim vrećama, nijesmo žurili da ustajemo.

Međutim, miris pasulja mamio je naša čula, dok su se zvuci pjesme probijali kroz tavanicu. Kako smo zbog guste magle vrhove ovog dijela Prokletija mogli samo da zamišljamo, odlučismo da dan provedemo uz gitaru, pjesmu i po koju anegdotu. Vrijeme brzo leti, a vremenske prilike se još brže mijenjaju, pa nam sami smiraj dana donese razvedravanje. Kroz par minuta svi smo se našli vani, sa idejom da prošetamo dolinom Grbaje i uvjerimo se u njene ljepote.

Bio je to prizor kao iz amazonske prašume: bezbroj vodopada koji se slivaju niz litice ovih vrhova, stogodišnja bukova stabla kojima poslednji ostaci magle daju određenu mistiku, pozlaćeni zraci Sunca koje zalazi... Iako smo uspon na Očnjak ostavili za neke ljepše dane, bilo je veličanstveno posmatrati njegove litice iz ove doline. Upravo je to slika koja vam se ureže u pamćenje i koja vas uvijek mami da se vraćate ovom kraju.

Stiglo je vrijeme za večeru, a nakon nje ponovo pjesma i zabava. Iz ovog ugla, čini mi se da je veselje tokom druge večeri bilo još temperamentije, a da su ljudi imali više inspiracije, pa je i repertoar pjesama bio raznovrsniji.

Već sjutradan, prijatelji iz PK „Volujak“ krenuli su nazad svojim kućama, a mi sa domaćinima ka vrhovima Volušnica (1876mnm), Popadija (2056mnm) i Talijanka (2057mnm). Konfiguracija ovih vrhova otkriva pitomu stranu Prokletija, ali i jedan od najljepših pogleda na Karanfile. Bio je to dan „osvajanja“ za nas novih vrhova, uživanja, pjesme i borovnica. Dan ispunjen harmonijom kakvu samo priroda pruža. Zato joj se uvijek i vraćamo.

Uslijedilo je pakovanje, rastanak sa našim domaćinima i onih 200km do kuće. Bilo je to jedno iskustvo, koje je posmatrano iz današnje perspektive prepuno lijepih uspomena. Upravo je to i svrha svega ovoga čime se mi bavimo.



                                                                                                       Izvještaj podnio: Dušan Kaluđerović