OLIMP – Skala (2911 mnv), Skolio (2911 mnv), Mytikas (2918
mnv) – 23. i 24. 09. 2024. godine
|
ORGANIZACIJA: |
SPK „SOKO“ Cetinje |
|
VODIČ: |
Dušan Kaluđerović |
|
BROJ ČLANOVA KOJI SU
UČESTVOVALI NA AKCIJI: |
21 (Dušan Kaluđerović, Petra
Kvesić, Igor Rudović, Milena Vušurović, Zorica Štrbac, Milica Radonjić,
Nataša Tatar, Biljana Kojić, Vanja Popović, Saša Radović, Marko Radović,
Marko Marković, Zorica Plamenac, Maja Latković, Marija Martinović, Jovana
Bošković, Petar Martinović, Mladen Stanišić, Sanja Kaluđerović, Ivana Jovović
i Milena Borozan) |
|
START/CILJ: |
Prionia 1100mnv/Mytikas
2918mnv |
|
MINIMALNA VISINA: |
1100 mnv |
|
MAKSIMALNA VISINA: |
2918 mnv |
|
TRASA PLANINARSKE RUTE: |
Prionia (stazom E4) – pl.dom „Spilios
Agapitos“ – Skala (prevoj) – Skolio (2911mnv) – Kakoskala (greben) – Mytikas
(2918 mnv) – staza E4 – pl.dom. – Prionia |
|
DUŽINA STAZE U JEDNOM SMJERU: |
Prionia – Spilios
Agapitos (10km); Spilios Agapitos – Mytikas (3,5km) |
|
VREMENSKE PRILIKE: |
Pretežno sunčano |
|
VRIJEME SA PAUZAMA: |
Prionia (parking)
– pl.dom „Spilios Agapitos“ (3:30h); „Spilios Agapitos“
– Skala (2h:10’); Skala – Skolio (20’); Skala – Mytikas (1:35h) |
|
KORISNE INFO: |
Parking kod Prionie se ne
naplaćuje. Staza od Prionie do Skale dio je pješačke trase E4 koja počinje od
mjesta Litochoro, te se nastavlja tjesnacom kanjona Enipeas, naviše do
Prionie |
|
ZANIMLJIVOSTI: |
Planina Olimp je 1938. godine
proglašena nacionalnim parkom, dok se kao poseban spomenik prirode našao pod
zaštitom UNESCO-a 1983. godine |
Tekst: Biljana Kojić
U Cetinju, dana 10. 10. 2024. godine.
Na samom vrhu planine Olimp, gdje se nebo susreće sa zemljom,
iznad oblaka i vjetrova, stanuju moćni bogovi i boginje, čija su djela
oblikovala sudbinu ljudi. Na ovoj božanskoj planini, gdje je svaka staza
prožeta mitovima, nastala je priča o njihovim neiscrpnim strastima i sukobima,
podvizima i slabostima. Olimp je mjesto na kojem se miješaju zloslutna
proročanstva, kazne i veličanstvenost. Sa njegovih padina potekla su zavodljiva
kazivanja o božanstvima, herojima i njihovim avanturama koja su značajno uticala
na formiranje moralnih vrijednosti, umjetničkog izraza i obrazovanja. Olimp
predstavlja uzvišenost, snagu i moć. Zbog toga, On jeste snažan simbol božanske
ljepote i dominacije koji i danas fascinira svakog ko poželi udahnuti miris
prirode u kombinaciji sa opskurnim ukusom grčkih mitova i legendi. Omamljeni
božanskim nektarom, obdarenim najvećom vrlinom vina, ne odlojevaju mu ni obični
smrtnici, kradući gozbu od Zevsa. Kao da je prokletstvo palo na ljudski rod, zagledani
u visine, ljudi žele osjetiti bliskost sa nebeskim, smanjti nepristupačnost i
udaljenost bogova od ljudske svakodnevnice i za trenutak osjetiti blagostanje
na mjestu gdje su prirodne snage i božanske moći dogovorile sastanak.
Daleko od ljudskih mjerila, Olimp kao visoko obitavalište
grčkih bogova, već po dostojanstvu svog položaja, davao je osjećaj da je iznad
običnog svijeta. S toga je bio mjesto štovanja i rituala, prinošenja žrtve i
održavanja festivala i igara u čast bogova, uključujući i Olimpijske igre koje
su se prvobitno organizovale u čast vrhovnog boga Zevsa, slaveći ne samo sport,
već i zajedništvo i prijateljstvo. Na taj način se vjerovalo da se bogovi mogu
umiriti ili privoliti, odnosno da će ljudi ispravnim djelima i ponašanjima
steći njihovu naklonost. Pri tome, ni ljudi nisu bili sasvim naivni. Posluživši
se hermesovskim lukavstvom i snalažljivošću, redovno su posjećivali planinu iz
obrednih i hodočasnih motiva, smjestivši svetilište posvećeno Zevsu, ni niže ni
više nego na trećem najvišem vrhu Olimpa, Svetom Antoniju (Agios Antonios 2817
mnv). Arheološki nalazi u vidu starogrčke grnčarije, novčića i žrtvenog pepela,
dokaz su stvarnosti koja zaista odgovara, stvarnosti. Išlo se gore zbog vjere,
ali i želje, bez da se usude poremetiti red, pa da se iznenada upuste u izazivanju
bogova i bez traženja dopuštenja zakorače do samog Panteona. Gospodstvo onih
koji se nalaze na najvišim tačkama ostaće bar za neko vrijeme nedostižno.
Zazivanjem moći onog ili ovog boga ili boginje, tek 2. avgusta 1913. godine,
trojica naizgled običnih smrtnika Grk Hristos Kakalos, te Švajcarci Frederik
Bojson i Danijel Bojd Bovi pristupiše najvišem olimpijskom vrhu Mytikasu
(2918mnv), domu bogova. Od tog trenutka počinje se odmotavati Arijadnino klupko
zamršenih priča i mitova o harmoniji i haosu, mogućem i nemogućem, moći i
nemoći ljudi i bogova. Između prolaznost ljudi i besmrtnosti bogova nije moguće
vidjeti dodirnu tačku, i zaista je nema kada je riječ o vremenu koje teče, ali
ta tačka postoji i nalazi se na vrhu Olimpa, jer ko ga jednom dosegne odatle
nosi drugi način mjerenja ljudskog roda. Ljudi su se primakli bogovima i kroz
ritual uspona na najviše vrhove Olimpa, noseći u sebi onaj isti osjećaj
strahopoštovanja prema volji bogova i natprirodnim silama koji se generacijama
prenosio i zadržao jednak intenzitet duboke naklonosti i uvažavanja prema svemu
onome što izaziva strah, ali i divljenje i ushićenje. S toga, Olimp ne prestaje
da fascinira i inspiriše, a bogovi poput Zevsa, Heliosa, Atine i drugih i dalje
se zazivaju i mole za susretljivost i zaštitu, vedro nebo i sunčan dan.
Riječ Olimp (gr. O Όλυμπος) tvore riječi όλος” i “λαμπρός”, što znači “onaj koji sjaji” ili “sve svjetleće”, te je Olimp doslovno Svijetla planina. Čudesan sjaj i svjetlost koja ga okružuje, mistična atmosfera oko njega stvaraju specifične vizuelne efekte. Prirodna je to scenografija u kojoj Sunce udarajući u zasniježene ili ogoljene stijenovite gromade odašilje odsjaje, velike svijetleće ploče što im daje naročit sjaj i veličanstvenu ljepotu. A kada vrhovi budu zahvaćeni oblacima i gustom maglom, svijetlost se preobražava u estetsku dramatičnost koja pokreće emotivnu bujicu kod svakog ko se zagleda u njih. Uslijed djelovanja prirodnih i meteroloških fenomena, planini Olimp dodijeljen je i oreol mistične i svete planine koja zaslužuje svoje uzvišeno ime.
Izranjajući iz Egejskog mora, uslijeg orografskog komešanja
(gr. “ὄρος” - planina i “γράφω” – pisati/opisivati) Olimp se uzduže visoko od
nivoa mora, izazivajući svojom snagom i veličinom. S obale njegovi visovi slijede jedan za
drugim, zaklanjajući horizont i naglašavajući osjećaj udaljenosti, gotovo
odsustva. Stijenoviti vrhunci Skolio, Mytikas i Stefani uzdižu se impozantno,
odajući izgled prestonog trona, omeđenog gustom borovom šumom, ispresjecanom
klisurama koje unaokolo raznose odjek i šum poskakivanja vode koja tražeći
prolaz, ucrtava sebi put. Reljef Olimpa odlikuje masivan i snažan izgled, te
doziva sa tolikom upornošću da nismo imali srca da ne poslušamo.
Odlazak za Grčku i uspon na Olimp možemo svrstati u „podsticajni
izlet u sunčanija područja ljudskog duha“. A tamo “čini se da sve ima dušu –
drveće, kamenje, vino koje pijemo i zemlja po kojoj gazimo. Sve, šefe,
apsolutno sve!!!” – kao što jednom ushićeno uzviknu legendarni lik Nikosa
Kazandžakisa, neobuzdani Grk Zorba. Putovanje u Grčku jeste posjeta izvoru od
kojeg je sve poteklo i razvilo se, povratak kolijevci civilizacije, Odisejeva
avantura, doduše znatno kraća od njegove, ali dovoljno podsticajna i sadržajna,
dok je uspon na Olimp, bez obzira koji put se penjali njegovim padinama, nešto
neizrecivo, možda nalik zadovoljstvu djeteta koje otkriva svijet.
Poslijepodne je u Solunu i još se osjeća dah ljeta. Osnovan
315. godine p.n.e, na ili u blizini antičkog grada Therma, ime nosi po
Thessalanike, supruzi kralja Kasandra, osnivača grada. Šarenolik je ovo lučki
grad, a mi se neizostavno šetamo solunskom promenadom, kao vremenskom linijom
koja nas vodi na proputovanje kroz različite epohe, od perioda slavnog
vojskovođe Aleksandara III Makedonskog, vizantijskog i osmanskog doba, pa sve
do savremene ere i Aristotelovog trga, modernih kafića i restorana, živahnih i
prepunih solunske omladine. Da biste u potpunosti doživjeli ambijent, morate
uključiti sva čula, te prošetati do boemske Ladadike gdje uz zvuke bouzoukija i
tamburice, grčki specijaliteti djeluju još ukusnije.
Najzad, uspon na Olimp počinje iz mjesta Prionia na 1100 mnv
do kojeg vodi put koji se blago uspinje, malo zavija, uranjajući u šumski
krajolik i zelenilo. Već u startu, osjeća se svježina vazduha i mirna ljepota
predjela. Od mjesta na kojem se završava asfaltni put i tlo se pretvara u
pješačku, šumsku stazu, počinje mitsko putovanje planinara koje nas testira,
izaziva i transformiše. Već nakon par desetina metara nailazi se na most
nadvijen nad rijekom Enipeas, poznatoj po svojoj slikovitoj ljepoti i mitskom
značenju. Prema jednom mitu, Enipeas je bio najzgodniji riječki bog kojeg su
željele sve grčke boginje. Drugi mit govori o Enipeasu i njegovoj tirkiznoj
vodi kao mjestu gdje se kupala boginja Lito, majka Apolona i Artemide, ali i
rijeku u kojoj je Zevs dovodio svoje ljubavnice, napravivši od klanca rijeke,
hedonistički raj sa brojnim slapovima, kaskadama i kadama. U koji god mit
povjerovali, jedno je sigurno, ljepota i žubor tekuće vode, zahvaćena na
padinama planine, između borova i stijenja, za nas je bila ona mitološka rijeka
Letha koja je gasila sjećanja. Prešavši most, ostavili smo iza sebe suvišne
misli i brige, spremni za nove početke i nastavak pješačenja čudnovatom šumom
visokih bukava i borova. Šumska staza, pripitomljena i lagana za koračanje,
prati isušeno korito riječice Movrologos. Ono što ne vidimo, zamišljamo kako se
nabujala riječica, umnožena pritokama pritoke, tokom proljećnih mjeseci sliva
uz strašan huk, pada sa uzvisine u glavnu struju rijeke Enipeas, dok konačno
združene ne procure do Egejskog mora, svog glavnog odredišta. Dok koračamo
gustom šumom u kojoj svijetlost ulazi u zracima, u daljini se brda penju jedno
preko drugog, svako strmije i ogoljenije od prethodnog. Staza se serpentinski
uspinje, postajući strmija i zahtjevnija, ali niz za nizom, korakom po korak
stižemo do planinarskog doma “Spilios Agapitos”, udubljenog u skutima planine.
Planinarski dom “Refuge A” odnosno “Spilios Agapitos” izrastao
je na blagoj padini nazvanoj Balkoni (2100mnv). Nosi naziv po inžinjeru koji ga
je projektovao, velikom poštovaocu planine Olimp. Osnovan je 1930. godine i od
tada je dom planinara koji iz svih krajeva svijeta posjećuju ovu planinu. U
ovom domu možete naići na velikodušan prijem, gostoljubivost, uslužnost i
efikasnost osoblja. Možda vam u domu neće poslužiti nektar ili ambroziju, hranu
koja je bogovima davala besmrtnost, ali planinarski dom nudi sasvim raskošnu
ponudu ukusnih jela, pa uživamo u pravim malim gozbama, koje su baš poput onih
olimpijskih, dodatno ispunjene smijehom i razgovorom, ali i ponekom raspravom. Sa
terase doma bacamo pogled na stjenovite gromade iznad nas koje djeluju
nepojamno daleko i nesavladivo. Upravo gore, u tom vječnom saglasju neba i
planina, odvija se neprekidan dijalog između mita i stvarnosti. Uz nijanse prve
zore, krenućemo u ispitivanje pravih razmjera čudesnih, mitskih priča i preći
markantnu liniju razdvajanja između dva tako posebna i različita, ali ne i
toliko daleka svijeta, ljudskog i božanskog.
Krenuli smo kada je noć počela da se povlači i prvi zraci
Sunca probiše kroz tamu, posipajući na okolne stijene pozlaćeni pepeo. Nebo
koje iz sunčevog spektra jedino nema zelenu boju koju ostavlja drveću, baca na
predio raspršene zrake i čini da svijet izgleda kao da se upravo rodio.
Neugasla žudnja da se bude na vrhu Olimpa, gori poput vatre koja sve ogrije i
osvijetli. Kako napredujemo prema prevoju Skala, tlo se pretvara u divljinu i
ogoljeni kamenjar kojeg Sunce prži, a vrijeme nagriza svojim nevidljivim,
tvrdim zubima. Unaokolo vrhovi se gomilaju, a doline padaju poprilično naglo.
Po raspločanim stijenama jure divokoze, odražavajući divlji duh i potvrđujući
prisustvo same boginje Artemide. Kao da je najveća ljepota stavljena pred oči
svakog ko se ispenje na prevoj Skala, odlučujemo se za kratak odmor, kako bi
nam se oči navikle na nepregledno prostranstvo, beskrajno plavetnilo neba i
mora, nered i slučajnost prirodnih formi. Nepobitno je. Visoko obitava ova
božanska planina, kao da direktno izranja iz mora. Kad se pogleda na niže, strmi obronci Olimpa
prosto se survavaju u more, dok oko nas naglo izbijaju stjenoviti vršci trijade
Skolio, Mytikas, Stefani, kontrirajući blago zaobljenim i glatkim vrhovima
Agios Antonios, Kalogeros, Porfitis Ilias… Impresivna je to slika komplikovane
geomorfološke (gr. “geo” – zemlja, “morphe”- oblik i “logos” – nauka) prošlosti,
burne poput mitskih priča o sukobima, zavisti, herojskim podvizima i tragičnim
sudbinama. Izgleda kao da su sve ove davnašnje priče zatočene u reljefu i
dovoljan je samo jedan pogled pa da nanovo ožive.
Jedan dio ekipe odlazi do obližnjeg vrha Skolio, oko čijeg
naziva ne postoji usaglašeno mišljenje. Možda je najpribližnije istini ono po
kojem naziv vrha potiče od stare riječi “skolion” što znači “nakrivljen”. Prav
ili nakrivljen, Skolio je dio uzvišenog kamenog sjedišta 12 bogova, doduše
njegov najmekši ili baršunasti dio, budući da se do njega najlakše popeti. Mytikas
i Stefani centralni su dio trona, svakako teže dostupni, što pojačava njihovu
vidljivost i dominantnost u prostoru, i dodatno naglašava status onog ko na
njima sjedi, ali i onog ko se na njih ispenje. Sa zapadne strane Skolio uz
Mytikas i Stefani tvori i tkz. “Megala Kazania” (“Veliki kazan”), 700m duboko
grotlo, nepristupačan i strm prolaz, kojim je najvjerovatnije Hermes putovao
između svijeta živih i podzemnog svijeta, prenoseći poruke bogu Hadu, ali i
pomažući dušama da pređu rijeku Styx i stignu u Had. Danas vam ne treba Hermes,
niti vodič da bi stigli do podzemnog svijeta. Biće dovoljno samo da pokušate
spust niz Veliki kazan, uz odsustvo pažnje i vičnosti i očas ste u Hadu. Čini
mi se da ni Zevsov tron ili Stefani, nije daleko od Hada, pa ćemo uspon na
njega ostaviti za neku sledeću čudesnu priču, a u ovoj nastavljamo penjanje ka
Mytikasu, tamo gdje su se Hera, Posejdon, Afrodita i drugi olimpijski bogovi
bavili životnijim i vedrijim temama.
Mytikas (gr. “μύτη”-nos), najviši vrh Olimpa, sjedište grčkih
bogova ili Panteon, superiorno se uzdiže formirajući lijevkastu strukturu,
nalik peharu, i zaista jeste nagrada za svakog ko ga dosegne. Snažan utisak
ostavlja i strmi greben Kakoskale, djelujući zastrašujuće. Prilazimo mu polako,
malo po malo, ne upadamo naglo. Ispod nas je duboka provalija koja izgleda kao
da je u nju upao svijet, dobro i zlo, svijetlo i tama. Koračamo po tvrdim
naslagama kamenja koje se pritiska jedno uz drugo, formirajući stepenište do
vrha. Kretanje dodatno otežavaju klizave stijene istrošene od kiša i vjetrova,
ali i od mnogobrojnih koraka svih nas koji tražimo najbezbjedniji put, stisnut
između nepravilnih uglova. Ali i takvo, kamenje mami na penjanje. Dan je još
uvijek prozračan i vedar i na ovom mjestu mimo svijeta, iznad nas je najviši
vrh Mytikas koji uzvišeno stoji na vrhu stepeništa, kao da predsjedava svime.
Da li su i bogovi bili poput nas, bića koja pulsiraju, imaju svoje nade i
strahove, svoje sumnje, pobjede i poraze, pa nas razumiju i dopuštaju nam da savladamo
sve prepreke i popnemo se do vrha, i baš poput njih, budemo iznad svih. Možda
je uspjeh ishod beskonačnog zbira slučajnosti ili rezultat djelovanja udruženih
božanskih sila, ali svakako jeste i rezultat izuzetne koordinisanosti i sinergije
naše grupe. Sve je tako slično snu, da počinjem
da sumnjam u to da sam zaista tu. Zato na “oltar opšte nevjerice” bogovima
prilažemo, a sebi za uspomenu obavljamo neizostavan ritual fotografisanja,
odnosno hvatanja trajnog trenutka ovog slavnog dana. Naš razdragan duh
vrcavosti i punoće života plijeni i prožima prostor na vrhu Olimpa obojenog
plavim horizontom, neba i mora i bijelim tonovima koji simbolizuju svijetlost,
slobodu i mir. Devet pruga na grčkoj zastavi označavaju devet slogova riječi
“sloboda” (gr. “ελευθερια”) kao uzvišene vrijednosti identiteta i
nepodređenosti sa kojima se lako poistovjećujemo.
Kako se magla hvata za stjenovite obode, odlazimo sa vrha i
pripremamo se za spust koji izgleda kao da mu nema kraja. Međutim, izmaglica
nas čeka malo niže, provlačeći se kroz visoke stjenovite šiljke, kako bi nam
skočila na put i pomutila razdaljinu. Niski oblaci pomažu da se stvori
atmosfera netaknutog svijeta gdje možemo da se spuštamo jedino polaganim i
obazrivim koracima kako ne bismo uznemirili prvobitnu formaciju i pomjerili ili
pokrenuli kakav kamen. Znatno niže, u Prionii, naši koraci imaju zasluženi
kraj. Kada svedemo račune dana, možemo reći da zaslužuje pridjev spektakularan.
I dalje na Olimpu gori vatra koja svemu daje vječnost i veličanstvenost. Poput
Prometeja, ukrašćemo od Zevsa mali plamen božanske vatre da nas obasja i
inspiriše, kako bismo kasnije na našim gorama, kraj ogništa prenosili priče o
planinarskim podvizima i iskustvima koje su uvijek po svom kazivanju negdje
između mita i stvarnosti.
Posjetu Grčkoj zaokružujemo obilaskom gradića Kalabaka i
manastirima na čudesnim Meteorama. Grčka riječ “Μετεωρα” doslovno znači “lebdjeti
u zraku”. I zaista, u plodnoj ravnici Tesalije, najednom i niotkuda izviru
rascvjetala stjenovita stabla do 600 metara u vis, rijedak geološki fenomen, sudar
prirode i arhitekture, susret sila vjetra i vode sa snagom volje i vjere. Na
ovim “lebdećim stijenama” koje se obrušavaju nad ravnicom, tokom srednjeg
vijeka izgrađeni su manastirski kompleksi, njih 24, od kojih je danas aktivno
šest. Izolovani na zastrašujućim liticama, monasi su u njima pronašli
prekomjeran spokoj, primajući sav vjetar u lice i gledajući odozgo duboke
doline. Na ovim divovskim kamenim gromadama sigurno se osjećala samoća koja
pritiska i otkriva dubine unutrašnjih borbi, što je svakako bio dio njihove
sveštene misije u koju su unijeli cijelo svoje biće. U svom obnaženom duhu
pronalazili su volju da gotovo okamenjenim rukama isklesaju manastire koji su
za njih bili poput svetionika – sinonim za osamu i mir. Danas, ipak je to
drugačija razglednica. Manastiri su pretvoreni u muzeje u kojima sve vrvi od
posjetilaca, turista, vjernika i nevjernika. Kojoj god kategoriji pripadali,
nećete klonuti duhom, jer ćete barem osjetiti kulturnu vezu između vas i
grandioznih Meteora. Ostaćete zbunjeni pred veličanstvenošću prizora. Oči će
vas zaustaviti i pružiti osjećaj koji nikad dosad niste osjetili.
