MEĐUNARODNA AKCIJA "ALPI 2026" 11. - 18. 07. 2026. godine

 

"ALPI 2026“

11. 07. – 18. 07. 2026. godine

Svako veliko putovanje u visine počinje mnogo prije prvog koraka na stazi. Ono se rađa u onom neuhvatljivom trenutku kada privlačnost dalekog, hladnog vrha postane snažnija od sigurnosti nizine. A nigdje ta privlačnost nije tako silovita i čista kao pred grandioznim bedemima Alpa. Kada planinar prvi put stane pred alpske vrhove, on ne osjeća samo divljenje pred nepomičnom silinom, već i neku neobjašnjivu, tešku tišinu koja ga tjera da se zagleda u sopstvenu unutrašnjost i dopusti planini da ga potpuno razotkrije. Ako Himalaji pripadaju vrtoglavim visinama, a Andi beskrajnim daljinama, Alpi su, čini mi se, oduvijek pripadali skrovitim dubinama ljudske duše. U toj dubini, oni se ne doživljavaju kao vrhovi koje treba osvojiti, već kao mjesto gdje planini prilazimo kao zaljubljenici. Zato je odnos planinara prema Alpima potajan i duboko emotivan. U Alpima je čovjek, možda više nego bilo gdje drugo, zavolio visinu i počeo u njoj da traži sopstvenu slobodu.

 

Alpi nisu samo geografski pojam, oni su kolijevka ljudske čežnje za visinama. Nazvati ih doajenom svjetskog planinarenja, ne znači govoriti o njihovoj geološkoj starosti, jer su u poređenju sa prastarim masivima, Alpi još uvijek geološki mladi i nemirni, već isticati njihovu kulturnu i istorijsku zrelost. Oni su uvaženi mentor koji je prvi otvorio vrata nepoznatog i odgojio generacije istraživača, planinara i sanjara, stvorivši od njih alpiniste. Upravo na ovim liticama rođen je alpinizam, a ti strastveni tragaoci dobili su svoje pravo ime. U toj jednoj riječi ostalo je zauvijek sačuvano ime masiva na kom je čovjek prestao da se plaši mitskih sila i gnijeva bogova i naučio uzvišenu umjetnost hodanja po oblacima.

 

Alpi su otmeni gorostasi čije su bore duboki, sjenoviti klanci, a srebrna kosa vječiti glečeri. Sa te visine dijele iskustvo svakome ko im prilazi sa smjernošću i poštovanjem. Penjati se njihovim liticama znači hodati nevidljivim stopama Bonatija, Mesnera ili Vimpera. To je koračanje kroz živu i još uvijek toplu istoriju. Dok osjećamo hladnoću hrapavog klina pod prstima ili napetost užeta u navezi, valja se sjetiti da su upravo na ovim vrletima rođeni prva savremena penjačka oprema, prva vodička bratstva i prva planinska skloništa. No, važnije od metala i užadi jeste ono nevidljivo pravilo stvoreno među ovim stijenama, planinarska etika. Tu je, u surovosti kamena i leda, iskovan neraskidiv duh solidarnosti: nepisani zakon da u planini niko ne hoda sam, da se korak uvjek prilagođava najslabijem, i da je bezbjednost svakog planinara važnija od ličnog trijumfa na vrhu.

 

Ipak, Alpi ne traže samo disciplinu i podvig. Oni nude i nesvakidašnju toplinu. Nigdje na svijetu surovost i pitomost ne stoje u tako prisnom zagrljaju. Alpi nude ledene i moćne vertikale, ali odmah ispod njih leži blagost toplih dolina. U samo jednom danu, trag vaših dereza može ostati urezan u modrom glečeru, dok već kroz nekoliko sati sjedite u udobnosti osunčane terase uz miris espressa i eho zvona koji dopire iz obližnje crkve. Ta blizina između surovog leda i pitomog utočišta čini da čovjek na Alpima nikada nije sasvim izgubljen u divljini, ali ni sasvim vezan za dolinu.

 

Naše visokogorsko putovanje imalo je ritam koji uspostavlja duboko poštovanje prema visinama. Plan je bio jasan. Povezati tri potpuno različita svijeta Alpa: krečnjačku oštrinu Julijaca, ledenu prostranost Visokih Tura i razrijeđeni vazduh četvorohiljadaša Monte Rose.

 

Visinsku priču započeli smo na mjestu gdje za mnoge planinare sa ovih prostora sve počinje, pod troglavim tjemenom Triglava (2864 mnm). Ekipa je u ovaj uspon ušla sa različitim iskustvima i ličnim istorijama. Dok je za jedne ovo bio prvi, treperavi susret sa legendarnim slovenačkim džinom, drugi su mu se vratili po drugi ili treći put, tražeći u njegovim stijenama ponovni susret sa onim starim, dobro poznatim osjećajem. Međutim, Triglav ima osobinu kakvu posjeduju samo rijetki vrhovi. On nikada ne postaje rutina. Koliko god puta mu se vraćali, njegov autoritet od planinara uvijek iznova zahtijeva punu koncentraciju i duboko poštovanje. Uspon na najviši vrh bivše Jugoslavije nije bio samo formalan početak naše međunarodne akcije, već prijeko potreban aklimatizacioni ispit i moralni vjetar u leđa za ono što nas je dalje čekalo. A misao o njemu tinjala je u nama mnogo prije samog uspona. Svega nekoliko mjeseci ranije, dok smo sjedjeli na obalama Vardara, misli su nam lutale ka dalekim, snijegom pokrivenim slovenačkim vrletima. U glavi je tiho odzvanjao poznati stih koji spaja dvije daleke tačke od “Vardara pa do Triglava”. Ta pjesma nije u nama budila samo žal za zemljom koje više nema, već neku dublju, čistiju nostalgiju. Budila je sjećanje na bezbrižnost djetinjstva, sliku plave kape i crvene marame sa pionirske zakletve, uspomenu na beskrajne prirodne ljepote tog zajedničkog prostora i ono iscjeljujuće osjećanje bratstva koje nikada nije nestalo. Jer, iako su granice na kartama u međuvremenu prekrojene, među ljudima i planinama to nevidljivo jedinstvo nastavilo je da živi svoj život.

Uspon smo započeli sa Rudnog polja, hvatajući korak u pravcu Vodnikovog doma. Taj dio staze slika je i prilika raskošnog alpskog pejzaža u svom najljepšem, slojevitom izdanju. Dok tabanamo pitomim stazama, oko nas se smjenjuju sočne zelene doline, mirisne četinarske šume i šareno platno poljskog cvijeća pod naletom leptira i pčela. Međutim, kako visina odmiče, priroda polako svlači svoj meki, idilični ogrtač. Sočno zelenilo ustupa mjesto napetom i surovom okruženju, gdje se svaki korak seli na sipar, nestabilni kamenjar i golu stijenu. Sve do samog podnožja moćnog, Velikog Triglava, staza vas neprimjetno, ali odlučno, uvodi u svijet u kom vladaju samo kamen, visina i, naravno, oblaci. Kada smo izbili na Kredaricu, dočekali su nas uznemireni talasi magle i oblaka. Neumorno su se nadmudrivali sa suncem, skrivali sam vrh i iz sekunde u sekundu mijenjali čitav pejzaž, dajući stijeni neku tajanstvenu, gotovo dramatičnu notu. Zbog takve igre vremenskih prilika, završni uspon na sam vrh odgodili smo za prve zrake svitanja. Umjesto sa vrha, u zalasku sunca uživali smo sa platoa ispred doma na Kredarici, posmatrajući kako se poslijepodnevna svjetlost polako gasi nad uskovitlanim morem oblaka pod našim nogama. U takav sat, dok sunce na izdisaju pali oblake iznad ponora, stijene iznad Kredarice gube svoju dnevnu težinu. Kamen hvata i vraća taj poslednji, sjajni bljesak, kao da i sam želi da zapamti svjetlost prije nego što ovlada duga, gorska noć. Ovo je bio prvi svečani momenat, trenutak u kom bivaš potpuno obuzet estetikom tog žarkog rasjepa na nebu. A sa njim se može ravnati jedino drugi - sam čin uspona završnom stijenom Triglava u rano jutro. To je onaj čas kada prva svjetlost dana polako nadjačava uzak snop planinarske lampe, a hladan zveket karabinera razbudi usnule litice. A oba prethodna kruniše onaj treći, najuzvišeniji momenat - stajanje na samom vrhu, kraj prepoznatljive metalne siluete Aljaževog stolpa, dok pod našim nogama još uvijek spokojno spava nekadašnja Jugoslavija.

“Kao niska sjajnog đerdana”, poređali smo se kraj stolpa za uspomenu. Svaki osmijeh ugrađen u fotografije napravljene kraj te limene kule postaće jednog dana novo sjeme nostalgije, baš onako čisto i toplo kao što je nekada bila ona slika prvaka sa plavom kapom i crvenom maramom.

A sam Aljažev stolp, taj ćutljivi stražar na 2864 metra visine, nosi u sebi istoriju jednako neobičnu i prkosnu kao što je i sam vrh. Prisjetimo se da je ovu čeličnu kapsulu 1895. godine osmislio i projektovao župnik i planinar Jakob Aljaž. Prethodno je za svega pet fiorina otkupio sam vrh Triglava, želeći da slovenačke planine sačuva od sve snažnijeg germanizatorskog uticaja. Ovaj jednostavni cilindar, visine jedva dva metra, sastavljen je od limenih ploča koje su ljudi na leđima u djelovima iznijeli na vrh i sklopili za svega pet sati. Kroz više od jednog vijeka oluja, ratova i političkih previranja, stolp je mijenjao boje i simbole, od prve crvene zvijezde do državnih barjaka, ali je u svojoj suštini ostao trajni simbol slobode. Iako je 2018. godine privremeno spušten u dolinu radi prijeko potrebne restauracije, vratio se na svoje mjesto neokrnjen, da iznutra, kroz svoj mali prozor, čuva zapise i potpise generacija planinara koje je uprkos vremenu, granicama i jezicima, uvijek spajala ista magija visina.

Napuštajući oštar krečnjak Julijskih Alpa, naš alpski put nastavio se ka sjeveru, gdje su nas dočekali moćni masivi Visokih Tura (Hohe Tauern). Uvertira za tu novu, ledenu epizodu bilo je prelijepo selo Virgen u pitomoj dolini Virgental, u Istočnom Tirolu, oaza savršeno posloženih drvenih kuća s rascvjetalim balkonima, raskošno zelenih pašnjaka i hladnih glečerskih brzaka. Iz tog mirnog seoskog sklada ubrzo smo zakoračili u visoki, surovi svijet glečera, sa jasnim ciljem: susresti Velikog Venecijanca, Großvenediger (3666 mnm).

Smješten u prostranom visokoplaninskom amfiteatru na 2121mnm, planinarski dom Johannishutte djeluje kao toplo, sigurno sidro spušteno usred bujne, vodom bogate doline Dorfertal. Sa strmih, okomitih padina na sve strane slivaju se neumorni ledeno-hladni potoci, vodene žile koje zasijecaju alpske travnjake i u sjenci stijenja traže svoj put ka dnu. Odmah pored doma protiče gorska rijeka Dorferbach, usplamtjela od otopljenog glečerskog snijega. Njena mliječna, tirkizno-siva boja nosi neukrotivu energiju visina i dah vječitog leda iz kojeg izvire, puneći vazduh sitnim, osvježavajućim vodenim kapljicama. U neposrednoj blizini doma prostiru se zelenkasta prostranstva zasićena planinskim travama koja hvataju svako oskudno zrno sunčevog sjaja. Međutim, samo jedan pogled naviše otkriva drugačiji pejzaž, ispunjen granitnim pločama, nad kojima nepomično bdiju zaleđeni grebeni Großvenedigera.

Johannishutte na toj tački nije samo mjesto početka uspona. Ono je mjesto gdje sočni miris alpskih trava i oštar, hladan vazduh s visina najavljuju avanturu. Iz tog pitomog glacijalnog amfiteatra, prvi koraci kreću blago uzbrdo, u pravcu sjeveroistoka vodeći preko prostranog zelenog grebena i travnatih serpentina usjeka Mullwitzader. Sa obje njegove strane spuštaju se vodeni brzaci, tako da izgleda kao da se staza uspinje između dva izražena sliva potoka koji se obrušavaju sa viših glečera. Voda ovdje doslovno vri iz stijena formirajući blage vodopade i pjenušave potočiće koji presijecaju i samu stazu, popločanu granitnim pločama, dok je vazduh još uvijek ispunjen mirisom pašnjaka. Posebnu draž takvom pejzažu davale su alpske krave, koje su sa nevjerovatnim mirom uživale u toj bujnoj svježini i zelenilu, gotovo i ne podižući pogled ka nama.

A onda bi tišinu visina iznenada presjekao jedan neobičan, oštar zvuk. Kratak, prodoran zvižduk iz pukotina stijena. To su mrmoti (lat. Marmota, marmota), ti neodoljivi, budni čuvari Alpa. Čim primijete nezvane posjetioce na svojoj teritoriji, stražar među njima oglasio bi uzbunu, prenoseći vijest cijeloj koloniji da stižu planinari. Te zbijene, krznene loptice, sa svojim smiješnim pokretima i opreznim pogledima dok uspravljeni osmatraju sa stijene, unose neku posebnu radost u svaki korak. Oni su duše alpskih pašnjaka i mali živi podsjetnik da Alpi nisu samo kamen i led, već prostor u kojem i najmanji stanovnici imaju svoju ulogu i svoju priču. Njihov prkosni zvižduk na trenutak prekida ozbiljnost visina i mami osmijeh.

Dionica od Johannishütte do Defreggerhausa, sa svojih osamsto četrdeset metara visinske razlike, uistinu je najljepši i najdinamičniji dio puta. Međutim, nakon prve trećine uspona, staza postupno skida sa sebe sve što je pitomo. Kako se dobija na visini, sočna trava blijedi i ustupa mjesto carstvu teških granitnih blokova i masivnih kamenih gredica. Tu namrštenu, tamnu monohromiju stijena na mjestima razbijaju jarko crvene markacije, utisnute na oštrim kamenim šiljcima pa izgledaju poput crvenih kapica, sa zadatkom da sprovedu planinare kroz to nijemo, surovo gorje. Međutim, u neposrednoj blizini doma Defreggerhaus, stigla nas je i druga strana planine. Nebo se brzo zamračilo, a teške kapi kiše i prvi udari grmljavine požurili su naše korake po klizavom kamenu. Svaki korak ka gore postao je borba sa vremenom, sve dok konačno nismo otvorili vrata i iz surovosti nevremena zakoračili u toplo utočište doma. Zalijepljen za uski, izloženi greben Mullwitzader, planinarski dom Defreggerhaus nudi spektakularan pogled budući da se nalazi na samoj granici gdje se suva stijena i kristalni škriljci susrijeću sa prostranim glečerom Mullwitzkees.

Zamisao je bila jednostavna i razumna. U sigurnosti doma trebalo je odmoriti, prenoćiti i pripremiti se za visine koje nas čekaju i za prostrane glečerske površi koje su nekada sezale do samog praga doma. Danas su se one, pod uticajem vremena i klimatskih promjena, primjetno povukle, izmijenivši vječni krajolik i učinivši prilaz stazi složenijim i zahtjevnijim.

Nakon noći ispunjene upornom kišom, jutro nije obećavalo sunce. Ipak, ostavilo je dovoljno mirnog neba i prostora da znamo jedno, uspon je moguć. Ako je u nama ostala i mrvica sna, prvi koraci na raskvašenom glečeru u trenu otrijezne i traže maksimalnu koncentraciju. Ledena ploča pod nogama, klizava i opasna, ispresijecana je brazdama otopljenog leda. Hodamo pažljivo, stajući na ledena ostrvca opkoljena dubokim, mračnim bezdanima pukotina iz čijih dubina dopire opominjući tutanj vode koja traži svoj prolaz. Sa svakim visinskim metrom, međutim, led gubi svoju poroznost i postaje kompaktniji. Uskoro stupamo na utabanu sniježnu stazu što se proteže kroz široko, bijelo prostranstvo, dok oko nas, poput tihih brodova na zaleđenom okeanu, plove navezane kolone planinara.

A onda dolazi završni čin uspona. Poseban, gotovo uzvišen osjećaj prožima čovjeka pri posljednjim koracima. Uska sniježna oštrica grebena, koja poput trijumfalnog mosta lebdi iznad ponora, vodi nas direktno ka samom vrhu (3666 mnm). Tamo nas dočekuje impresivni, 350 kilograma težak i preko četiri metra visok gvozdeni krst. Podignut pedesetih godina prošlog vijeka od strane austrijskih planinara u znak zahvalnosti za mir i sigurne povratke, ovaj monumentalni krst postao je simbol vrha. Njegovi ukrasi podsjećaju na staro ime Großvenedigera – “Weltalte Majestät“ što znači “veličanstvo staro koliko i sam svijet”. Ono je jasna, nijema potvrda da smo uspjeli. I baš tada, kao po kakvom nebeskom scenariju, gusta magla koja nas je dočekala počinje polako da se povlači i razmotava. Daruje nam prizor koji se ne zaboravlja, nepreglednu panoramu masiva Visokih Tura. Pogled sam traži najvišu tačku Austrije, oštri i carski Großglockner, a u daljini se pomaljaju uvijek posebni, raskošni vrhovi Dolomita čije se velebne, svijetle stijene izdvajaju poput udaljenih bijelih tornjeva. Iako je ostala skrivena iza tog moćnog alpskog bedema, daleko van domašaja oka, Monte Rosa se u tom trenutku jasno osjećala u vazduhu. Svaki udah na ovoj visini i svaki savladani metar leda kao da su punili baterije za ono što tek dolazi, za taj grandiozan masiv i predstojeći uspon na Vincent Pyramid. Großvenediger nam nije dao samo vrh. Dao nam je snagu, mir i potvrdio da smo spremni za još veće domete.

Predah na putu ka Monte Rosi pronašli smo u Bergamu, gradu čiji smo bezvremeni šarm upijali uz jutarnju kafu i mirisne kroasane. Odatle nas je put poveo u srce regije Valle d'Aosta, kroz živopisna alpska sela među kojima nas je Fontainemore, sa svojim srednjevjekovnim, kamenim mostom preko rijeke Lys i ušuškanim kućama, na trenutak potpuno očarao svojom autentičnom atmosferom.

Na samom kraju doline Gressoney-La Trinite, iz mjesta Stafal, počinje naš ulazak u visoki svijet Monte Rose. Žičara nas vodi prema Punta Indrenu, posljednjoj tački civilizacije prije nego što stijena, snijeg i led preuzmu cijeli horizont. Pogled iz kabine žičare na alpske predjele nudi čisti odmor očima. U samom podnožju, gdje se planina još uvijek blago oslanja na dolinu, prostiru se gizdavi pašnjaci čiju pitominu rasjecaju gorski brzaci, studeni do bola, donoseći sa sobom miris gornjih snijegova. Potom, pejzaž postaje strog i prelazi u carstvo golih stijena. Ogromne kamene hridi, samotne i sive, primaju udarce vjetrova i gromova, ali stoje nijemo i ravnodušno nad ljudskim sudbinama, strašne u svojoj težini i teške u svojoj kamenoj hladnoći. A još visočije, pod blistavim oklopom vječitog snijega i ledenog glečera izviruju vrhunci Monte Rose. Prema jednom od tumačenja ime Monte Rosa vezuje se za riječ “rouese”, koja na drevnom dijalektu označava ono što ona u svojoj suštini i jeste, glečer. Ipak, ime ove planine nosi u sebi dvostruku varku, koliko vizuelnu, toliko i jezičku. Za putnika koji je posmatra izdaleka, u tom mekom tonu, ona je rosa - nježna, svijetla, ružičasta, ali za gorštaka koji živi pod njenim okriljem, taj glas dobija oštriji prizvuk i ona je roza - hladna, ledena i silna.

Dionica od gornje stanice žičare ka domu Rifugio Mantova trebala je da bude tek prvi, nenametljivi susret sa izazovima Monte Rose, ali je stanje na terenu diktiralo sasvim drugačiji scenario. Nakon prelaska razlomljenih granitnih stijena, zašli smo u pojas glečera Indren koji se borio sa agonijom topljenja. Pod oštricama dereza više nije bilo čvrstog, predvidljivog oslonca, već izmrcvareno tkivo leda koje se rasipalo pod nogama. Nezaustavljive bujice parale su kožu glečera, urezujući duboke brazde u njegovo staklasto lice. Napukli sloj popuštao je pod našim koracima, uvaljujući nas u potoke ledeno hladne vode koja se uvlačila pod odjeću i miješala sa ubrzanim disanjem.

Kao da surovost izlomljenih granita i napukle ledene površine nije bila dovoljna, teški, tamni oblaci odjednom prosuše jaku kišu. Iznenadni udar groma koji je odjeknuo masivom prelomio je. Mijenjamo trasu. Umjesto ka domu Rifugio Mantova, skrećemo ka mokrom granitnom kuloaru, koji presjeca stijenu neposredno ispod platoa na kom se nalazi dom Capanna Gnifetti (3647 mnm). Uspon je vodio preko klizave, strme stijene osigurane fiksnim užadima. Pod kišom i na vlažnom kamenu, svaki hvat i oslonac na toj okomici zahtijevao je punu koncentraciju, sve dok konačno nismo ugledali spasonosne obrise doma Capanna Gnifetti (3647 mnm).

Na ovim visinama ne oduševljava samo surova ljepota pejzaža. Jednako fascinira način na koji ovaj mali svijet unutar planinarskog doma funkcioniše i kako je organizovan. Posebno zadivljuje preciznosti i duboko razumijevanje potreba svakog planinara, zahvaljujući kojem teče život na preko tri i po hiljade metara visine. Toplina doma, obilni i nevjerovatno ukusni obroci donose onaj najljepši, zasluženi osjećaj utočišta. Iza tog reda i topline stoje ljudi čiji rad ostaje gotovo nevidljiv, ali bez kojih bi ovaj visoki dom bio samo usamljena građevina na surovoj stijeni. Priča za sebe jeste i neobična terasa doma, stvorena za nezaboravne video zapise i fotografije. Smještena na samoj ivici litice, ona daje jedinstven prizor. Sa jedne strane pogled se pruža na uzburkani, zaleđeni okean glečera Lys, sa njegovim dubokim pukotinama i seracima koji liče na okamenjene talase u pokretu, dok se sa druge strane prostiru oštri, sivi masivi i grebeni bez broja i kraja…

Iza nas je ostala noć u kojoj su nas budili udari vjetra, kiša što je nemirno udarala po prozorima i tutnjava gromova, ali nam je jutro donijelo dragocjenog saveznika, sunce. Naspram nas je i dalje stajao jak vjetar kao ozbiljan protivnik, no formirani u dvije naveze zakoračismo na glečer Lys, ujedinjeni u dahu i sigurni u svoj korak. Cilj je bio Vincent Pyramid (4215 mnm), za neke od nas prvi četvorohiljadaš, koji je koketno poručivao, da će nam, ako mu se dovoljno približimo, postati ona vrsta ljubavi koja se nosi u srcu i dugo, dugo pamti. I zavoljeli smo se, Vincent Pyramid i mi. Doduše, ne bješe to ona burna ljubav od koje klecaju koljena, gubi se tlo pod nogama i oduzima dah, jer na ovoj visini tlo i dah čuvali smo po svaku cijenu. Bila je to ljubav uz koju se diše punim plućima, uz koju korak dobija čvrstinu, a snaga sama izvire iz nekih neobjašnjivih izvora.

Kretanje glečerom nije samo hodanje već neprekidno čitanje terena. Svaka promjena boje snijega, svaka sitna udubina sluti na novu pukotinu. Prelasci preko nestabilnih sniježnih mostova što spajaju dvije strane pukotine, traže potpunu sabranost. Na toj visini korak mora biti kraći od daha, a volja postojanija od rijetkog vazduha koji nas okružuje. Ne postoji brzina, već samo smirenost, lagan korak i duboko povjerenje u ljude koji sa tobom dijele istu sudbinu i uže. Znaš da te naveza drži, ali osjećaj dok prenosiš težinu sa jedne noge na drugu preko te ledene provalije pokreće onaj čisti adrenalin koji nas drži potpuno budnim u svakom dijeliću sekundе. Jedini pravi test stabilnosti i izdržljivosti našeg koraka predstavljali su naleti vjetra. Dolazili su u valovima, dajući sve od sebe da nas izbace iz ravnoteže, dok su sa površine glečera podizali sniježnu prašinu i kovitlali je oko nas poput ledene zavjese.

Nakon malo više od dva i po sata neprekidnog uspona i slaloma kroz pukotine na rascijepljenoj površini glečera, izbili smo na sam vrh Vincent Pyramid. Iako sama vršna tačka nema klasičnu, prepoznatljivu oznaku, ambijent koji nas je na njoj dočekao nadilazi sve simbole. Uprkos silovitim naletima vjetra, prizor je bio čista magija. Oštri, nazubljeni grebeni Lyskamma prkosili su nebu preko puta nas, dok se u daljini, sa vrha Balmenhorn, jasno nazirala bronzana figura Bogorodice. U tom tankom, oštrom vazduhu na preko četiri hiljade metara, vjetar je nosio sve misli, ostavljajući samo radost i strahopoštovanje prema planini. Osjećali smo duboku zahvalnost što nam je dopušteno da na trenutak stojimo tako visoko, gdje prestaje sve nebitno. Vjetar nam nije dozvolio duže zadržavanje, ali nam je učinio jednu veliku uslugu. Podario nam je najljepši kadar. Puni zamah crnogorskoj zastavi, koja se ponosno zavijorila u toj bezgraničnoj bjelini. Njena crvena boja sjekla je led i nebo, ostavljajući sliku koja se ne zaboravlja. A ako je suditi po broju ljudi pod tom zastavom, planinska matematika daje čudan rezultat. Krenulo nas je osmoro, a na 4215 metara stoji nas devetoro! Otkud sad to?! Rješenje je jednostavno: našoj ekipi na usponu se pridružila Marija Zogović, koja već pakuje kofere da alpske prostore uskoro zamijeni himalajskim gorostasima. Želimo joj da ka vrhu Manaslua korača sa istom radošću, sigurnošću i uspjehom koje je pokazala na ovim alpskim vrletima.

 A mi?! Možda ćemo se jednom ponovo popeti na vrh Triglava pa da nas na njemu, za promjenu, umjesto magle i oblaka dočekaju bistar vidik i sunce. Možda ćemo se vratiti dubokim ledenim širinama alpskog Mullwitzkeesa i Lysa... Jednom dočekati da nam daleki Andi postanu bliski, a nedostižne visine Himalaja konačno budu na dohvat ruke. Kroz godine, pejzaž oko nas neumoljivo će se mijenjati. Glečeri će nastaviti svoje tiho nestajanje dok će posljedice tog gubitka bivati sve glasnije. Bujice vode i dalje će urezivati nove ožiljke u led, kamenje će se drobiti i spirati pod kišama, a narušene staze mijenjaće svoja lica. Ali ono što ostaje potpuno netaknuto, nepromjenjivo i otporno na zaborav, jesu naši trenuci. Oni jedinstveni, spontani momentii koji se nikada više ne mogu preslikati, a ostaju urezani dublje od bilo kog dosegnutog vrha. Zauvijek ostaje ono urnebesno takmičenje u izdržljivosti: ko će duže istrajati u pranju zuba u toaletu na Kredarici. Ozbiljan turnir u igri „Čovječe, ne ljuti se“, možda i ozbiljniji od polufinala Svjetskog prvenstva u fudbalu između Engleske i Argentine koji se krišom pratio u toplini Defreggerhausa ili ‘pak apsolutna predaja pred vizuelnim savršenstvom i najukusnijim cheesecakom frutti di bosco iz doma Capanna Gnifetti. Pričaće se još o baletskim pozama na ivici terase doma i razigranoj „zvijezdi“ na glečeru Lys. Ostaće u sjećanju glasna pjevanja dueta u kombiju, potraga za dvorcem Dragane Mirković i neprekidni, oživljavajući smijeh koji nas je grijao bolje od bilo kog sloja opreme. Planine nam nude visine, ali ljudi im daju smisao. I dok god u srcu nosimo ove uspomene, naša priča sa Alpa ostaje živa i snažna kao oslonac kojem ćemo se vraćati kad god zatreba.

 Tekst: Biljana Kojić

U Cetinju, dana 28. 07. 2026. godine.

 

U Prilogu priložene su tabele sa podacima sa međunarodne akcije „Alpi 2026“

  

ORGANIZACIJA:	SPK "SOKO" Cetinje
VODIČ:	Dušan Kaluđerović
BR. ČLANOVA KOJI SU UČESTVOVALI NA AKCIJI:	8 (osam) (Zorica Štrbac, Jelena Vušurović, Milena Lipovina Božović, Sanja Janković, Biljana Kojić, Ozren Zogović, Igor Rudović, Dušan Kaluđerović).
ISPETI VRHOVI:	Triglav (2864 mnm), Julijski Alpi, Slovenija Grossvenediger (3666 mnm), Hohe Tauern, Austrija Vincent Pyramid (4215 mnm), Monte Rosa, Italija

 

  

PREGLED DNEVNIH ETAPA I KILOMETRAŽE

Dan	Datum	Ruta / Relacija	Uspon	Spust	Dužina
Nedjelja	12.06.	Rudno polje – Kredarica	1.400 m	—	12,0 km
Ponedjeljak	13.06.	Kredarica – Triglav – Rudno polje	600 m	1.800 m	15,0 km
Utorak	14.06.	Johannishütte – Defreggerhaus	850 m	—	5,0 km
Srijeda	15.06.	Defreggerhaus – Großvenediger – Johannishütte	775 m	1.550 m	13,0 km
Četvrtak	16.06.	Punta Indren – Rifugio Gnifetti	370 m	—	2,5 km
Petak	17.06.	Rifugio Gnifetti – Vincent Pyramid – Mantova – Punta Indren	780 m	1.100 m	9,5 km
UKUPNO		6 Dnevnih Etapa	4.775 m	4.450 m	57,0 km

 

 

PREGLED NADMORSKIH VISINA (mnm) ZA SVE LOKACIJE, PLANINARSKE DOMOVE I VRHOVE NAVEDENE U IZVJEŠTAJU

 

JULIJSKI ALPI (SLOVENIJA)
Rudno polje (početna tačka)	1342 mnm
Kredarica (Triglavski dom na Kredarici)	2514 mnm
Veliki Triglav (vrh)	2864 mnm
VISOKE TURE/HOHE TAUERN (AUSTRIJA)
Johannishutte (planinarski dom/početna tačka	2121 mnm
Defreggerhaus (planinarski dom)	2962 mnm
Grossvenediger (vrh)	3666 mnm
MONTE ROSA (ITALIJA)
Punta Indren (gornja stanica žičare)	3275 mnm
Rifugio Gnifetti (planinarski dom)	3647 mnm
Vincent Pyramid (vrh)	4215 mnm
Rifugio Citta di Mantova	3498 mnm

 

 

PREGLED SATNICE SA PAUZAMA ZA SVE PLANINARSKE RUTE

 

Dan	Datum	Ruta / Relacija
Nedjelja	12.06.	Rudno polje (08:20h)- Vodnikov dom (11:20h) – Kredarica (14:20h)
Ponedjeljak	13.06.	Kredarica (4:30h) – Triglav (6:20h)– Rudno polje (14:30h).
Utorak	14.06.	Johannishütte (10.30h) – Defreggerhaus (13:00h).
Srijeda	15.06.	Defreggerhaus (6:00h) – Großvenediger(8:30h) – Johannishütte (12:40h)
Četvrtak	16.06.	Punta Indren (14:20h) – Rifugio Gnifetti (16.20h)
Petak	17.06.	Rifugio Gnifetti (7:30h) – Vincent Pyramid (10:20h) – Mantova (12:40h) – Punta Indren (13:50h)