ŠAR PLANINA – Titov vrv n.v. 2747m – 02. 05. 2026. godine
|
ORGANIZACIJA: |
SPK „SOKO“ Cetinje |
|
VODIČ: |
Dušan Kaluđerović |
|
BR. ČLANOVA KOJI SU
UČESTVOVALI NA AKCIJI: |
15 (Dušan Kaluđerović, Igor
Rudović, Milica Radonjić, Vanja Popović, Sanja Kaluđerović, Jelena Vušurović,
Marko Markišić. Marko Bošković, Saša Radović, Marko Radović, Marko Marković,
Biljana Kojić, Tatjana Otašević, Zorica Štrbac, Marko Radoman). |
|
START/CILJ: |
Popova Šapka 1700mnm/Titov vrv
2747mnm |
|
MINIMALNA VISINA: |
1700 mnm |
|
MAKSIMALNA VISINA: |
2747 mnm |
|
TRASA KRUŽNE PLANINARSKE RUTE: |
Popova Šapka (1300mnm) –
Ceripašina (2437mnm) – Anteni (2531mnm)
– Sin vrv (2550 mnm) – Karabunar (2600 mnm) – Bakardan (2700mnm) – Titov vrv
(2747mnm) – Popova Šapka. |
|
ISPETI VRHOVI |
Ceripašina (2437 mnm), Anteni (2531mnm), Sin vrv (2550 mnm), Karabunar (2600 mnm), Bakardan (2700 mnm), Titov vrv (2747 mnm). |
|
UKUPNA DUŽINA KRUŽNE RUTE: |
22km |
|
UKUPNA VISINSKA RAZLIKA |
1300m |
|
VREMENSKE PRILIKE: |
Promjenljivo
oblačno/vjetrovito |
|
VRIJEME SA PAUZAMA: |
Popova Šapka (5:50h)
– Ceripašina (7:45h) – Anteni (8:29h) – Sin vrv (9:19h) – Karabunar (9:59h) –
Bakardan (11:20h) – Titov vrv (12:45h). |
|
ZANIMLJIVOSTI: |
Danas je Šar planina
prepoznatljiva i po svojim specifičnostima poput Šarplaninca (izvornog
pastirskog psa). Prvobitna kula na Titovom vrhu
(tadašnjem Šaru) izgrađena je 1934. godine. |
Postoje u kalendaru dani, koji
više nego ostali pokreću ljude i stvaraju potrebu da se, makar na dan-dva,
pobjegne od svakodnevnice i zaboravi na rokove i obaveze. Prvomajski praznici su odavno prestali biti
dani u kojima se slave radnička prava i postali su neka vrsta proljećnjeg
egzodusa, kada obližnja izletišta postaju pomalo tijesna od druženja uz vatru,
pjesmu, miris roštilja i puke zabave.
Meni omiljena perpektiva
prvomajskih praznika sadržana je u izjavi Alberta Einsteina da je „rad
nužnost, ali je slobodno vrijeme umjetnost“. Ako je istina da „ bez slobode
od pukog preživljavanja ljudski duh ne može dosegnuti zvijezde“, mi smo tu
stečenu slobodu, čim nam je data, usmjerili ka vrhovima koji ih dotiču. Za nas, praznični dani su prilika da se slobodno vrijeme
iskoristi za putovanje na mjesto gdje nas čeka Srebrna planina, tamo gdje se
snijegovi srijeću sa onim neopisivim balkanskim šarenilom, u zemlju čije ime
pamti još antički svijet, a sunce ne sija samo sa neba već i sa njenih
znamenja. Naša staza vodila je na jug, ka Makedoniji, onoj staroj, suncem natopljenoj
i pjesmom opjevanoj zemlji, sa jednim ciljem, da svoje vrijeme poklonimo
širokom i nepreglednom masivu Šar planine.
Put nas je vodio preko pitomih
albanskih ravnica sve do Tetova, kroz predjele koji su se utapali u mladom
zelenilu. Svuda oko nas je bujala priroda, polja su disala svježinom , a brda
su se ritmično talasala, stavrajući savršenu geometriju zelenila koja je širila
horizont do neslućenih razmjera. Rijeke su poskakivale preko kamenih pragova
kao da žure da savladaju prostor, pjeneći se od nestrpljenja prije nego što se
izgube u mirnijim tokovima ravnice. Kilometrima nas je pratio svijet sazdan
samo od proljeća, sve dok se nije usred tog trijumfa zelene boje, pojavila,
prvo kao daleka slutnja, a potom i kao jasna slika, suprotnost koja je ljepotu
učinila gotovo nestvarnom. Iznad mekih, mladih krošnji, iznad mladosti šuma i
topline dolina, uzdizali su se sniježni bridovi Koraba. Ti bijeli, nepomični i
hladni vrhovi lebdili su nad zelenilom. Izgledalo je kao da se pred našim očima
susrijeću dva godišnja doba, dva lica prirode: dolje proljeće puno života, boja
i mirisa, a gore zima, hladna, dostojanstvena i nepokolebljiva u svojoj
bjelini. Taj kontrast između proljeća koje cvijeta u podnožju i zime koja još
spokojno počiva na planinskim vrhovima činio je da posmatramo život u njegovom
bujanju i tišinu snijega koji se još nije predao suncu.
I
dok nas je Korab ispraćao svojom ledenom otmenošću, put nas je neumitno vukao
dalje, ka srcu kotline gdje nas je čekalo Tetovo. Kako smo mu se približavali,
tako se pred nama rastvarao masiv Šar-planine. Šara se pojavila kao
nepregledni, nazubljeni zid koji dijeli nebo od zemlje, opravdavajući u jednom
pogledu sva svoja imena. Na samom početku, dok je svijet
još bio mlad i obilježen latinskim slovom, zvali su je Scardus. U tom imenu kao
da još uvijek odzvanja sječivo ilirskog i rimskog doba, a ono je oštro i
stjenovito. Za antičkog putnika koji bi podigao pogled ka njenim vrhovima, ona
je bila i Mons Argentus ili Srebrna planina. To nije bilo samo obećanje o rudi
skrivenoj u njenoj utrobi, već vizuelna istina. Pod vrelim suncem juga, oni
vječiti snjegovi u uvalama prosijavali su metalnim, hladnim sjajem, dajući joj
oreol plemenitosti koji se ne troši. Vrijeme je teklo, jezici su se pretapali,
ali je planina ostajala ista u svojoj monumentalnosti. Oni koji su u njenom
nazubljenom grebenu vidjeli neprekidnu liniju vrhova što sijeku nebo,
prepoznali su u njoj Sharrë, odnosno džinovsku pilu čiji su zupci klesani
glečerima. To je ime zanatlije koji u snazi prirode vidi alatku kojom je
stvoren ovaj svijet. S druge strane, slovensko oko, zaljubljeno u igru
svjetlosti i vegetacije, nazvalo ju je Šara. U toj jednostavnoj riječi sažeto
je sve ono što putnik osjeti dok hoda njenim prostranstvima: sivilo ogoljenog
krečnjaka, duboko zelenilo borovih šuma i bjelina snijega koja prkosi proljeću.
To nije samo ime, to je opis njenog bića. To je planina koja odbija da bude
jednobojna. To je šarenilo života samog, pulsiranje kontrasta koji se na kraju
uvijek sliju u neraskidivo jedinstvo.
U samom podnožju tog kamenog
diva smjestilo se Tetovo, grad koji živi u dubokoj sjenci njenih vrhova. Tu,
gdje se planinski vazduh miješa sa mirisima čaršije, osjeća se puls mjesta koje
je dočekalo svoje putnike. A dočekali su nas i prijatelji iz lokalnog
planinarskog kluba „Argentus Mount“, Zija i Zvonko, sa namjerom koja nas je
ganula. Uručili su nam Blagodarnicu, skromni, a tako veliki znak zahvalnosti za
pomoć koju su naši članovi (Diksi, Dule, Sano, Igor aka Stipe, Bojan i Dražen
aka Baćko) još 2018. godine pružili njihovim planinarima, nesebično iznoseći
materijal za obnovu kule na samom Titovom vrhu. Blago onom ko ima ovako divne
članove, ali blago i onome ko ima ovako plemenite prijatelje, koji su nas
strpljivo čekali da bi nam, godinama kasnije, uručili ovo priznanje kao dokaz
da se dobročinstvo na planini nikada ne zaboravlja. Taj susret je bio
podsjetnik da se na ovim visinama ne grade samo kule, već i neraskidive veze
među ljudima. Nakon ovog svečanog trenutka, puni utisaka i zajedničkog ponosa,
krenuli smo u obilazak Tetova, vođeni rukom prijatelja.
Činilo se kao da je grad, u
svojoj suštini, preslikao samu planinu. I on je podjednako živ i neuhvatan u
svom šarenilu. Taj odraz planine u gradu najljepše se ogleda u Šarenoj džamiji,
jedinstvenom zdanju koje, kao da je samu prirodu pretočilo u arhitekturu. Njena
posebnost ne leži samo u boji, već u raskošnim ornamentima koji prekrivaju svaki
pedalj njenih zidova. To nisu uobičajeni geometrijski oblici, već čitavi
cvjetni vrtovi, pejzaži i neobični floralni motivi, naslikani tako živo da se
čini kao da je svo bogatstvo makedonskih polja i planinskih proplanaka trajno
urezano u njen kamen. Ta ljepota, koju su prije dva vijeka vješti majstori
stvorili miješajući pigmente sa hiljadama jaja kako bi boja ostala vječna,
stoji kao tihi svjedok da su u ovom gradu i vjera i umjetnost oduvijek tražile
inspiraciju u prirodi koja ga okružuje. Za razliku od većine džamija tog doba
koje su podizali sultani ili paše kao bi ovjekovječili svoju moć, Šarena
džamija je plod skromnosti i pobožnosti dvije sestre. Sestre su, prema
predanju, cijeli svoj život i bogatstvo posvetile jednom jedinom cilju, da svom
gradu podare ljepotu kakvu svijet još nije vidio. Ono što je čini jedinstvenom
u cijelom islamskom svijetu jeste što izgleda kao da ona nije građena samo od
kamena, već od snova i boja. Stvoreno je remek-djelo čija posebnost leži u tim
raskošnim šarama, onim arabeskama koje se poput najfinijeg veza pletu po
zidovima. Te šare nisu samo ukras, one su odjek onog istog šarenila koje smo iz
daljine vidjeli na padinama planine, dokaz da ruka umjetnika i priroda govore
istim jezikom. Ali u Tetovu, taj jezik
ljepote ne obraća se samo oku, on se ovdje osjeća i pod nepcima. Dok se veče
spušta, sladimo se u raskošnoj ponudi onih mliječnih i mednih ukusa po kojima
se prepoznaje Bliski istok. Tu su kolači natopljeni teškim, zlatnim sirupima, i
Tre leće, mliječni oblak koji se u ustima rastapa poput jutarnje magle nad
Penom. Ti ukusi, pitomi i slatki, daju nam onu neophodnu energiju pred uspon
koji nas čeka. Jer sutra, čim se sunce pomoli iza nazubljenih ivica Šare,
moraćemo to meko blagostanje ravnice zamijeniti za oštri vazduh visina.
Uspon na Šaru počeo je u sivoj i
drhatovoj zori na Popovoj Šapki, dok je svijet dolje još spavao u mekim
jastucima magle. Ostali su iza nas mirisni sokaci i šarene fasade grada koji je
tek podnožje jednog snažnijeg i surovijeg svijeta u koji smo upravo zakoračili.
Svaki korak uzbrdo udaljavao nas je od šarenog sklada čaršije, vodeći nas tamo
gdje priroda više ne ugađa čulima, već iskušava duh. Jutro je bilo prohladno i
tmurno, obavijeno onom specifičnom tišinom koja prethodi iskoraku u nepoznato.
Sam početak staze dočekao nas je prošaran brazdama starih nameta i trave koja
je još uvijek bila teška, natopljena teretom istopljenog snijega. Na ovim
visinama proljeće se budi sporije nego u dolini, ali to buđenje je najljepše. Ono
je tiho, uporno i lišeno svake žurbe. I nas je to jutro bilo teško rasaniti,
kao da je tijelo još uvijek čuvalo toplinu grada, ali su nas svježina i oštrina
planinskog vjetra sjekli po licu, budeći u nama trezvenost i snagu potrebnu za uspon
pred nama. Bio je to onaj trenutak kada čovjek neopozivo predaje svoj korak
planini. Vlažan dah se lijepio za lice, a tišina jutra bila je toliko gusta da
se u njoj čuo samo ritmičan zvuk naših koraka koji su polako lomili otpor
jutra. Skladan i ujednačen hod, gotovo neosjetno, vodio nas je naprijed ka vrhu
Ceripašina 2437 mnm, prvom u dugom grebenskom nizu vrhova. Bio je on poput
kapije kroz koju se mora proći da bi se zaslužilo pravo na visinu. Potom su se
nizali Anteni (2531 mnm) i Sin (2550 mnm), vrhovi koji nas, uprkos svojoj
gorostasnosti, nisu pokolebali ni umorili. Iako smo uveliko zagazili u srce
pravog zimskog uspona, tamo gdje se vjetar pojačavao, a led pod nogama bivao
sve izraženiji, među nama je još uvijek vladala volja da na pređene vrhove ne
gledamo kao na prepreke, već stepenice ka još većim visinama.
Međutim, kada smo izbili na
mračni Karabunar (2600 mnm), činilo se da planina nema kraja, da se srebrna
traka vrhova ne prekida. Planina više nije bila tiha, niti je tišina bila
duboka. Čulo se uporno škripanje, ali ono nije dolazilo od dereza koje lome
krhku koricu leda. Zvuk je dopirao iz gudura, kao kad neko dugo i polako otvara
vrata podruma u koji niko ne silazi godinama. Šarka škripi u intervalima, a ti
ne znaš da li se nešto otvara ili zatvara. Možda se zatvara iza tebe. Možda se
otvara pred tobom. Samo staneš i slušaš škripu koja te uvjerava da negdje,
ipak, postoje “vrata” i da treba nastaviti dalje. “Vrata” su nas dovela do vrha
Bakardana (2704 mnm). Njegovo ime koje u narodu odjekuje na miris toplog
kukuruznog brašna i kačamaka, ovdje je zvučalo kao gorka šala. Na tom bakarnom vrhu,
okovani hladnoćom, osjećali smo svu težinu planinskog “hleba” koji se zarađuje
samo snagom volje. Pet smo puta pobjedili sebe, pet smo se puta penjali i
silazili. Bakardan nije bio samo usputna tačka, već prag od kamena i vjetra
kroz koji je trebalo proći da bi se približilo samoj kruni Šare. Prolaz kroz
njegova vrata značio je da smo konačno ostavili sve sumnje iza sebe i da se
pred nama, u svojoj nepokolebljivoj bjelini, otvara put ka samom Titovom vrhu. Međutim,
ovaj završni čin uspona, bio je onaj prevarantski osjećaj blizine koji planina
nudi samo da bi još jednom iskušala srce planinara. Između Bakardana i samog Titovog vrha usjekao
se duboki prevoj, jedno od onih mjesta u planini gdje se čovjeku učini da je
cilj na dohvat ruke, gotovo opipljiv. Krenuli smo uz poslednju strminu, u
mislima crtajući obrise kule. Računali smo: “Evo, čim izbijemo iznad ove
prve stijene, ona će nas pozdraviti”, ali tamo nas je dočekala samo nova
bjelina i još strmiji uspon. Nadu smo selili sa jedne stijene na drugu, dok je
svaki metar uspona krunio našu snagu, pretvarajući se u borbu sa sopstvenom
nevjericom. U tim trenucima, ime druga Tita otimalo se s usana kao uzdah i
prijekor istovremeno, kao da smo u tom imenu tražili i krivca i spasitelja dok
nas je vrh, još uvijek nevidljiv, iskušavao do same srži. Sjetih se replike
malog Zorana iz filma “Tito i ja” tako prigodne tom momentu: “” … od
tebe više volim i Džonija Vajsmilera u ulozi Tarzana, Garija Kupera u svim
ulogama, cirkus Adriju kada nastupa, onog Ciganina što krpi lonce i
šerpe…. U stavri ja volim sve ljude koji su oko mene, sve one koje ti ne znaš i
nemaš pojma koliko su dobri i inetersantni, i koliko mi znače…”.
A onda, upravo kada se u nas počela uvlačiti tiha strijepnja, iznad oštre ivice kamena i snijega počeo je da proviruje njen vrh i kula, sa svakim novim korakom, sve veća i stvarnija. U tom trenutku, nestalo je umora, nestalo je onih pet vrhova koji su nam ostali u tabanima, i onog vjetra koji nas je satima šibao. Dok je kula rasla u našim očima, nismo u njoj vidjeli samo hladne zidine od kamena. Osjećali smo se kao putnici namjernici koji su, nakon duge odiseje, konačno ugledali svijetlo u prozoru rodne kuće. Unutar zidina kule, uprkos studeni koja je izbijala iz svakog kamena, bili smo zaklonjeni od bijesnog vjetra, potpuno spremni za bogatu gozbu i zalogaj pobjede. Kula, koja stoji na samom tjemenu Titovog vrha, ne služi više vojskama ni granicama, već planinarima i vidiku. Ona je kruna Šar planine, mjesto koje nas je prigrlilo kao stare prijatelje, dajući nam snagu za ono što je uslijedilo, dugi, kružni povratak u dolinu.
Krenuli smo stazom koja se
uvijala ispod onih pet vrhova. Sada smo ih, u svojevrsnoj rokadnoj igri,
zaobilazili jednog po jednog, gledajući ih iz donje perspektive kao daleke i
nedostižne. U tom hodu, planinar lako postane žrtva sopstvene želje za ciljem.
Brojali smo korake i nadali se da smo već podno trećeg ili četvrtog vrha, dok
bi nas surova geografija planine opomenula da smo tek kod petog. Smijali smo se
sopstvenoj nestrpljivosti, tom vječitom raskoraku između onoga gdje jesmo i
onoga gdje želimo da budemo. Kada se umor već počeo miješati sa izmaglicom,
pred nama je bljesnula žičara, metalni znak civilizacije koji je obećavao kraj
napora. Korak nam je postao lakši. Gazili smo kroz nasumične, poslednje nanose
snijega, žureći preko utabanih kopnenih staza koje su već počele da odišu
vlagom i životom. Na samom rubu snijega i kopna, iz još hladne zemlje nicali su
prvi šafrani. Ti nježni, ljubičasti vijesnici nade stajali su kao mirni
kontrast onoj sniježnoj bijelini vrhova koje smo ostavili iza leđa. Krug se tu
i zatvorio, na mjestu koje ponovo miriše na proljeće. Ali to nije bio samo
miris buđenja prirode. Nakon silaska sa planine, oštrinu planinskog vazduha
zamjenila je meka toplina makedonske kafane. U tom vrelom gostoprimstvu, gdje
se svaki zalogaj pretvara u priču o zemlji sunca, pronašli smo utočište.
Planina nam je dala svoju surovu ljepotu i zvijezde, a makedonska zemlja nas je
ugrijala svojom neiscrpnom toplinom, pjesmom i ukusima koji se ne zaboravljaju.
Naredni dan nas je kao po nekom
nepisanom zakonu putovanja, odveo u Skoplje, grad u kojem se sjenke prošlosti i
blještavilo sadašnjice nadmeću. Prošetali smo centrom, gdje kolosalne figure
stoje kao nijemi stražari jedne ambiciozne istorije. Preko Starog mosta, koji
se nadvija nad Vardarom, zaronili smo u šarenilo orijentalnih ćilima Starog
bazara. U tom vrtlogu boja, mirisa i vjekovnih zanata, pronašli smo mjesto za
proslavu rođendana naše članice Sanje. Bilo je nečeg sudbinskog u tom susretu.
Sanja, koja i sama nosi radost u jarkim bojama svoje odjeće i svog duha,
savršeno se utopila u taj raskošni bazar i festival šara. Zapravo, krug se tu
konačno zatvorio! Od dalekih vidika Šar-planine, preko oslikanih zidova Šarene džamije,
pa sve do Sanjine vesele naravi, shvatili smo da su sve te šare, bile one od
kamena, vune ili ljudske vedrine, zapravo isti jezik ljepote kojim nas je
Makedonija darivala ovih dana. Proslavili smo život tamo gdje boje nikada ne
blijede, noseći u sebi toplinu sunca i snagu vrhova kao najljepši rođendanski
dar.
Tekst: Biljana Kojić
U Cetinju, dana 14. 05. 2026. godine.
