Ljevorečki Kom (2469mnm) - 14. 07. 2015. godine

Ljevorečki Kom (2469mnm) - 14. 07. 2015. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Dušan Kaluđerović

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:00h

Broj učesnika: 7

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 6:10h

Dolazak na Štavnu: 8:40h

Početak uspona: 9:00h

Vrijeme dolaska na vrh: 12:45h

Početak spusta: 14:15h

Završetak ture: 17:00h

Ukupno trajanje ture: 8:00h

U periodu postojanja našeg Kluba koji je kraći od dvije godine, a prema unaprijed predviđenom planu i programu aktivnosti, usponom na Ljevorečki Kom smo uspjeli da u potpunosti zaokružimo priču zvanu Komovi. Nakon uspona na Vasojevićki i Kučki Kom tokom 2014. godine, ovogodišnji uspon u potpunosti je kompletirao sliku o jednoj od najljepših i najkarakterističnijih planina u Crnoj Gori. Na taj način smo u arhivu Kluba upakovali još jednu priču, koja će se kao takva prenositi generacijama koje dolaze.

Ljeto 2015. godine karakterišu relativno stabilne vremenske prilike, pa je planiranje određenih tura duži vremenski period unaprijed, sasvim opravdano. Zahvaljujući toj činjenici u proteklom periodu smo uspješno realizovali i veliki broj akcija u masivima Durmitora, Prokletija i Bjelasice, ali je za razliku od njih uspon na Ljevorečki Kom (2469mnm) nastao sasvim spontano. Državni praznici i veliki broj sportskih i kulturnih događaja u zemlji, učinili su da se podijelimo na više „frontova“, tako da smo organizovanje klupske akcije ostavili za poslednji slobodan dan. Bilo je logično da akcija bude jednodnevna, a plan o usponu na Ljevorečki Kom se sam od sebe nametnuo.

Organizacija je bila lakši dio ove akcije, pa smo iz Cetinja, tog sunčanog utorka došli u, ne prvi put maglom obavijen, katun Štavna. Bio je to pravi momenat da se evociraju uspomene sa prošlogodišnjeg uspona na Kučki Kom, kada smo po gotovo identičnom danu osvojili taj mistični vrh. Bilo je i onih koji su mislili da će ovaj uspon biti sličan prošlogodišnjem, ali vjerovatnoća da vam se na istoj planini ponovi isti događaj je gotovo minimalna.

Stoga smo ovog puta krenuli obrnutim smjerom. Posjeta našem prijatelju Draganu Baboviću u katunu Vulića bila je logičan slijed događaja. Uvijek lijepi i veseli susreti sa prijateljima iz planine, koji se događaju svega par puta godišnje. Ispijanje čašice loze ostavljamo za povratak, i naša avantura preko sipara kroz stogodišnju bukovu šumu prošaranu veličanstvenim stablima munike je počela.

Komovi su oduvijek izazivali interesovanje istraživača i naučnika. Među prvima se ističu francuski geolog Arni Blue i ruski istraživač Egon Kovaljevski, koji su ovu planinu smatrali najvišom planinom u evropskom dijelu Turske. Jedan od najznačajnijih opisa toponima i legendi ovog kraja nalazi se kod Pavela Rovinskog u njegovom djelu „Černogorija“, dok naziv Ljevorečki Kom prvi put pominje Miloš Velimirović još 1892. godine, kako je on nazvao najsjeverniji dio grebena Kučkog Koma.*

Na putu ka raskrsnici Međukomlje – Katun Ljuban, teren nam je bio i više nego poznat. Priroda idilična, vrhovi koji zadiru u nebo prošarano oblacima i mi. Od one guste i iznad svega mistične magle u narednih pola sata nije ostalo ni traga, pa se naše putovanje nastavilo dobro utabanom stazom ka pomenutom katunu. Sve češće smo pogled usmjeravali natrag, ka Vasojevićkom komu i Međukomlju, jer je to bila slika poput onih sa alpskih razglednica. Dodatnu čar cjelokupnom ugođaju davala su stada ovaca i krava, koja su bogatstvo hrane u ljetnjim mjesecima pronašla ispod ovih strmih litica.

Dolaskom ispod sjeverne padine Ljevorečkog Koma, nakon gotovo dva sata hoda, počinje se isticati njegova prava ljepota. Strma travnata padina, koja zahtijeva dosta energije vodi nas ka kamenim šiljcima čilja surovost mami svakog ljubitelja uspona u suvim stijenama. Već se sa prvog prevoja pruža pogled na lednički cirk Rogam, i on se, tako dominantan održava do samog vrha. Završnica samog uspona je upravo ono što oduzima dah i zbog čega su Komovi oduvijek bili cijenjeni i poštovani u narodu. Strme i naizgled nesavladive litice, prošarane udarima gromova, čuvaju veliki broj legendi koje su opstale do današnjih dana. Dobro markirana dionica puta zahtijeva veoma veliki oprez, jer cjelokupna trasa vodi po samom rubu stijene. Kretanje po takvom terenu izaziva pravi adrenalin, što ovo mjesto čini još atraktivnijim.

I tako, nakon dvadesetak minuta penjanja u stijeni, napokon nam se ukazuje vrh. Iako su mnogi istrživači prije dva vijeka smatrali da je ovo najviša planina u ovom dijelu Evrope i pritom pravili grešku, činjenica je da se sa ovog vrha Crna Gora vidi kao na dlanu. Pogled seže duboko i u Albaniju, pa kratka pauza ovde nema nikakvu vrijednost. Zato smo se mi, kao i što sami pretpostavljate, prepustili ovoj ljepoti i na ovom mjesto proveli skoro dva sata. Ipak, ni to nije dovoljno da se nagledate svih tih neobičnih oblika koje samo priroda može stvoriti, ali vam se ta slika toliko duboko ureže u pamćenje, i uvijek vas mami da se ponovo vraćate ovom kraju.

Naš povratak je uslijedio istim putem. Nakon ostvarenog cilja, potrebe za žurbom nije bilo, pa su pauze u poljima šumskih jagoda bile sve češće. Bila je to prava nagrada tog dana, koji je na kraju zaslađen toplom kafom i domaćom lozom, u kolibi našeg prijatelja. Iako smo se uspjeli domoći svakog vrha ovog trogavog titana, naša želja za boravkom podno njegovih strmih litica se nije umanjila, već je svakim danom sve veća. Prema tome, ljepotu Komova ćemo istraživati dok god bude nas i našeg Kluba.

---

* Cerović, Branislav (2002), Crnogorske planine:  odabrane planinarske ture, Zvezda, Vrbas, str. 126.- 127.

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović