Prutaš (2393mnm), Durmitor - 09. 08. 2014. godine

Prutaš (2393mnm), Durmitor – 09. 08. 2014. godine

 

Organizacija: SRD “Javorak” Nikšić

Vodič: SRD “Javorak” Nikšić

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:00h

Broj učesnika SPK “Soko” na Memorijalu: 5

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 6:00h

Dolazak u Dobri do: 8:15h

Početak ture: 10:00h

Dolazak na vrh: 12:00h

Završetak ture: 15:30h

Ukupno trajanje ture: 5:30h

Inspirisani prirodom i njenim nedokučivim ljepotama i snagama, ono što je ljudima preostalo, osim divljenja prema istoj, jeste pričanje priča. Kao svojevrsno božanstvo, priroda je bila i ostala jedna od najvećih inspiracija ljudskom umu i mašti. Tako su nastala neka od najvećih umjetničkih djela i otkrića čovjeka, pomoću kojih i dan danas pokušavamo da dopremo do jezgra njene savršenosti. Tako su se rodile i legende o nastanku planina, rijeka, mora…

-          Zdravo Dušane!

-     Ćao, gdje si ti!? Spremaj se, sjutra idemo na Memorijal Danilo Petrović Njegoš na Durmitoru, odnosno u njegovu čast penjemo Prutaš.

-         Prutaš? Odlično što idemo tamo, jer postoji jedna legenda koja se odnosi baš na njega! Ispričaću vam je tokom puta. Kada polazimo?

-          Budi na autobuskoj stanici u 6h. Vidimo se.

-          Jedva čekam! Ćao!

Napokon  jutro. Svježe, mirisno i obećava da će razbuditi usnulo sunce, koje se lagano izdiže i tjera sumorne oblake, koji su nas davili prethodnih dana, onemogućavajući nam da se vinemo u visine, razmaknemo maglu i upijemo nestvarne pejzaže.

Krenuli smo sa nestrpljenjem iščekujući da uživamo u „ prutovima koji podupiru nebo“.

-          Znate li kako je Prutaš dobio ime?

-          Ne. Kako?

-          Ne? E, pa priča ide ovako....

Nekada davno na najljepšem vrhu obitavale su vile. Skupljale su se oko gorskog izvora, gdje su zanosno plesale, dugim zlatnim kosama mazile put kojim su hodile i opojnim glasom pjesme pojale. Razdragane vile, misleći da njihovim slatkim čarima niko ne može da odoli, mamile su čobane u svoju igru, odvajajući ih od čobanica gorskih.

Jedan od čobana, po imenu Todor, čuven  po dobroti, hrabrosti i ljepoti, bio je odan i neizmjerno je volio, među čobanicama najljepšu, crnokosu Ružicu. Njihovoj ljubavi divili su se svi, pa čak i bogovi, čuvari vrhova planinskih. Među vilama izdvoji se jedna, kojoj sujeta ovu ljubav nije htjela da dozvoli. Trudila se svim silama da ga namami, igrajući bolje od ostalih, pjevajući najmednije, mrseći svilenu kosu najmudrije. Todor odolje svim njenim pokušajima, što rasrdi vilu i natjera da sa ostalim skuje osvetu. Osveta bješe strašna. Razviše vile krila, uhvatiše Todora i vinuše ga pod oblake. Baciše ga na kamene hridi, o koje se razbiše njegove mlade grudi. Ove kamene hridi od tada narod prozva Gruda. Kada su čobani i Ružica pronašli beživotno tijelo mladića, odjeknu tuga i jecaj, od kojih i hladne stijene zaplakaše. Od tada poteče izvor, koji dobi ime Pištet, iz kojeg voda izvire u naletima, nalik ljudskom jecaju. Čobani sahraniše Todora na najljepšoj cvjetnoj zaravni, koja nosi ime Todorov do. Njegov grob i danas obilaze čobani, čuvajući ovu legendu od zaborava.

-          Kraj.

-          Pa, nijesi nam rekla kako je Prutaš dobio ime!

-          A, šta se desilo sa Ružicom?

-          Uskoro dolazimo u Dobri do, pa nastavak pričam kasnije.

Dobri do. Prelijepa zaravn, obasjana suncem, sa skromnom kolibom u kojoj su se odvijale kulinarske djelatnosti. Dočekala su nas nasmijana lica organizatora i učesnika memorijala, kao i čašica pića dobrodošlice. Obišli smo spomen ploču koja je podignuta u čast nastradalog Petrovića, nosioca memorijala, koji je život izgubio osvajajući „kralja“,kako ga je zvao, vrh Materhorn.

Začuo se znak za pokret. U 10h smo krenuli u osvajanje još jednog durmitorskog vrha, kažu najljepšeg.

Pošli smo stazom, koja je na početku imala veći uspon, provlačeći se kroz masivni, travnati, prolaz, upijajući mirise, koji su, što smo više odmicali, postajali intenzivniji i slađi.  Pogled su nam mamile zlatnožute, duge travke, rasute svuda oko nas, stvarajući utisak kao da se sunce spustilo na zemlju, s ciljem da je natopi svojom zlatnom bojom i toplinom.

-          I ovih travki ima u našoj legendi o Prutašu. Čobani ih zovu Viline kose!

Nakon izvršene osvete, vile su proslavljale svoje zlodjelo, plešući i pjevajući kao nikad do tada. Iscrpljene od umora, zaspale su dubokim snom, oko bistrog izvora u kojem se mjesec ogledao i ljutio na samoljubljive vile.

Čobani skrhani od bola, odlučiše da zadovolje pravdu i kazne vile za nečasno djelo koje počiniše. Uz najstrmiju stranu, od čobanskih pruteva, napraviše penjalište, koje im omogući da neprimijetno stignu do usnulih vila. Ovi prutevi se utisnuše u stranu goropadnog vrha i tako Prutaš dobi ime. Kada se popeše, zavezaše njihove zlatne vlasi za veliki kamen, koji otkotrljaše sa visoke hridi. Neizmjeran bol probudi vile, koje od bijesa krenuše da traže onog, ko ih povrijedi, sa namjerom da mu noktima izvade oči i srce. Međutim, vile bez kose nijesu više čarobne i lijepe, što shvatiše, kada ugledaše svoj unakaženi lik u bistroj izvorskoj vodi. Tako osramoćene i unakažene, čobani ih otjeraše u najdublju pećinu, koja se od tada zove Vilina pećina. Kažu da se i danas čuje, kako na razboju tkaju platno da bi okajale grijehe i pokrile glave bez kose.

Viline kose, rasute po ovom kraju, mještani beru kako bi pravili vijence za mlade čobanice, kačili na torove i kitili vragolastu jagnjad.

Pred nama se ukaza prevoj Škrčko ždrijelo, što je značilo vrijeme za kratku pauzu i mogućnost  uživanja u pogledu. Naspramni vrhovi ispisani šarenim brazdama, dopuštali su našem oku da formira razne oblike, kao i našoj mašti da stvara priče i razne asocijacije.

-          Uh, kada ćemo ugledati padinu Prutaša! - začulo se u pozadini.

Da, i mi sa nestrpljenjem očekujemo da nam se ukažu utisnuti „prutevi u stijeni“.

Hodali smo raskošnom ivicom hridi, koja nas je pozdravljala raznobojnim biljem, pružajući svim našim čulima veličanstven doživljaj.

Došli smo do kamenog okvira, koji od tada posta naš omiljeni prozor, jer kroz njega ugledasmo bezbroj uzanih „podupirača neba“! Te uzane, vertikalne brazde ponosno naglašavaju ljepotu ovog vrha, potvrđujući da je baš on to mjesto o kojem se ispričaše brojne legende, utisnute u svakoj brazdi i koje uz pomoć daška vjetra i sunčevog zraka, se otpuste i odjeknu, pričajući svoju priču drugim vrhovima.

Osvojismo i vrh Prutaš, koji nam kao znak zahvalnosti podari prelijep pogled.

-          Ej, pa sve ih vidimo!

Otvorili su se pred nama i poklonili Prutašu, Planinica, Bobotov kuk, Vjetrena brda, Sedlo, Lojnik, Pivski Treskavac, kao i vrhovi Maglića, Bioča i Volujka! U izmaglici su se nazirala sela Trsa i Nedajno. Sa vrha smo krenulii ka vidikovcu, odakle smo mogli da uživamo u pogledu na čarobna Škrčka jezera.

Povratak smo nastavili drugom stazom. Na toj stazi dočekala su nas monumentalna, kamena vrata, koja su nas mamila da hodamo po njenom masivnom nadvratniku i da fotografijom trajno memorišemo ovaj užitak.

-          Šta se desilo sa Ružicom?

Kada sahraniše Todora, Ružica pobježe u najtamniji, klekom obrasli dio planine, da tuguje za voljenim. Čobani su je tražili i dozivali, ali je ona sve dublje i dublje zalazila u planinu, želeći da u samoći pati. Od tada, taj dio planine, koji je obrastao borovima i klekom, dobi ime Ružica. Ponekad se čuju njeni bolni jecaji, odzvanjajući planinom kao eho.

-          Usporite! Ne pričajte sada. Tiho.

-          Šta se desilo?!

-          Pogledajte kod onog kamena.

Pred nama se ukaza divlja životinja, koja je bezbrižno uživala, grickajući ostatke voća, koji su ostali za nama kada smo penjali vrh.

-          Ono je možda divokoza.

-          Da nije antilopa?!

Kikoćali smo se i polako približavali, kako bismo što bolje osmotrili koja je životinja u pitanju.

-          Da, divokoza je!

Stajala je mirno, mašući repićem, očigledno zadovoljna nađenom užinom.

Naoružani strpljenjem i laganim korakom, polako smo se približavali i sve jasnije vidjeli, još jedan ukras prutaških padina. Kada smo prešli sigurnosnu razdaljinu, divokoza otskakuta i ostavi nas da uživamo u njenom galopu.

Komentarišući viđenu životinju naiđosmo na mještanina, koji je sa dvogledom uživao u pogledu. Na pitanje da li je vidio divokozu, posudi nam dvogled da vidimo veličanstvenu scenu.

-          Jedan, dva, tri, četiri.........sedamnaest, osamnaest! Osamnaest!

Divokoze su na naspramnom vrhu izvodile svoju igru, baš kao i one pomenute vile, klizajući se po snijegu, trčeći jedna za drugom, skakutajući sa kamena na kamen.....

-          Pa ovo je cijelo stado!

-        Da, ali malo stado. Ja sam imao priliku da ugledam njih četrdesetak na jednom mjestu, kako uživaju na ovim vrhovima. – reče mještanin

Nastavili smo dalje put, srećni zbog prikaza koje smo doživjeli. Vratili smo se u Dobri do, zahvalili domaćinu, spakovali i krenuli kućama.

Odgovor na pitanje: Da li je Prutaš jedan od najljepših vrhova na Durmitoru?, glasi: Naravno da jeste!!!

Opčinio me svojom ljepotom, mirisima, pogledima i iznenađenjima, koje je na svakom koraku priređivao! Mada, morate da priznate, ima i zanimljivu legendu! 

Tekst: Dijana Borozan