Velji Garač (1436mnm) - 03. 01. 2015. godine

Velji Garač (1436mnm) - 03. 01. 2015. godine

Memorijal Irena Koljenšić Poleksić

 
Organizacija: PSK "Prekornica"

Vodiči: PSK "Prekornica"

Broj učesnika SPK „Soko“ na manifestaciji: 3

Postoje li mjesta gdje se spajaju početak i kraj, nebo i zemlja? Mjesta, na kojima se prožimaju sjenke prošlosti i budućnosti, mjesta na kojima se susreću vječnost duše i prolaznost života.

Planine su definitivno jedna od onih mjesta gdje ove suprotnosti blijede i nestaju kao u neosjetnom stapanju boja. One su harmonična mjesta na kojima se suprotnosti konačno izmiruju i stvaraju sklad.

Planina je cjelina, koja nas ponekad rastavi od nas samih, a katkad nas rastavi od drugih, nama dragih ljudi.

Uspon na planinu Garač, u prvim danima Nove godine, razlikuje se od većine planinarskih pohoda na ovu i druge planine. Dok nas na prelazu iz stare u novu godinu prati osjećaj da se nešto završilo, i da nešto novo počinje, i dok u svojim rokovnicima uma ispisujemo stranice želja, očekivanja, odluka, promjena, neminovno nam se nameće pitanje mozemo li se promjeniti, a da se prethodno ne oprostmo od samih sebe. Sumiranjem svega onoga što se dotad dobilo/izgubilo, započelo/prekinulo, pronašlo/izgubilo, završavamo sa starim i otpočinjemo sa novim. I to se ponavlja iz godine u godinu, iznova i iznova.

Međutim, kada se na samom početku nove godine oprostimo od dragih osoba, tada ne postoji jasna granica između prošlosti i budućnosti. Tada je svaki naredni dan, i svaka naredna godina ispunjena sjećanjem. Sjećanja su jaka, duboka. Od njih nemamo srca da se oslobodimo. Ona su poslednja nit koja nas vezuje za osobu iz prošlosti i prošlo vrijeme.

Naši prijatelji, planinari iz PSK „Prekornica“, treću godinu zaredom evociraju uspomenu na Irenu Koljenšić-Poleksić koja je iznenada preminula prilikom uspona na planinu Garač. Nemilost prirode, nemilost života,vještina podnošenja gubitka koji je neminovan, te udari sudbine utrli su put stazi sjećanja.

Otisak stopala na tom putu, otisak zabilježen u sjećanju na Irenu, ostavljamo i mi, pridruživši se ovom memorijalnom usponu na Garač.

Svaki kamen ovdje ima posebnu težinu. Krije on u sebi mnogo više od onoga do čega naš um moze doseći, ali ćuti kao da ne želi da remeti mir i spokoj današnjeg dana. A možda samo želi da nas umiri i preusmjeri misli sa napajanja iz korita prošlosti na sadašnji trenutak i ono što se pruža ispred nas.

A pred nama se ukazuju valovita uzvišenja koja se lome i gube među nepregledna prostranstva. Kao talasi koji nadiru, izgledaju kao da će se svakog trena raspršiti. U središtu uzburkanog mora stoji kamen kao simbol neuništivosti, izdržljivosti, veza prošlosti i budućnosti, tihi svjedok svih ljudi i događaja koji su se zbili na našim prostorima. A mi kao tanane figure, mi smo pjena koju nosi talas.I baš kao pjenu kratkog bljeska, talas nas otiskuje i povlači sve dok nas ne razbije o stjenovitu obalu. Povezana u zagrljaju kamena, jedino tako naša duša i opstaje.

Kada prođe bura, ostaje tišina. A ta tišina može biti ogromne dubine, snage i uticaja. Tišina nas je pratila cijelim putem, slično sjeni. U njoj smo mogli osjetiti svu mirnoću prirode, pulsirajuću hladnoću, ulogu refleksije koja se preslikava u snijegu, predjele ozarene blagim i stidljivim zracima Sunca.

Na mjestu gdje se nalazi spomen ploča, združeni smo u ćutanju nijemog govora koji odzvanja okolinom. Zvijuk sjeverca remeti ritam prirode, raznosi sjećanja i vodi nas kroz lavirinte ranjivosti ljudske duše. Poklonio se vjetar. Poklonila se tišina. U jednom minutu ćutanja stala su sva prostranstva i svi vjekovi. Tuga je naslonjena na nisku izmaglicu, ali bol je privremen. Ma koliko trajao, na kraju popusti i ustupi mjesto nečemu drugom, kao što će i ovi hladni i mrazom obojeni dani koji lede krv u žilama ustaknuti pred bujicom toplih osjećanja što ih nosi dah proljeća.

Na najvišoj koti Garača, vrhu Milunova bobija (1436mnv) ispreplijetanih pogleda i neizrecivih utisaka, pred očima nam se smjenjuju slike okolnih prizora. Sveprisutni kamen joč jednom nas podsjeća da između njega i duše postoji uska veza.Tvrdoća i jačina kamena, nježnost i gipkost duše ispunjavaju prostor. Svijesni smo moćnog uticaja ovog prostora, i ove planine.

Svijesni smo i da kamen i čovjek simbolišu dovjako kretanje uspona i silaska. Nas je čekao silazak istom stazom, ali da li smo i mi nakon današnjeg dana ostali isti?

Tekst: Biljana Kojić

Foto: Dušan Kaluđerović