Velji Garač (1436mnm) - 03. 01. 2015. godine
Memorijal Irena Koljenšić Poleksić
Vodiči:
PSK "Prekornica"
Broj
učesnika SPK „Soko“ na manifestaciji: 3
Postoje
li mjesta gdje se spajaju početak i kraj, nebo i zemlja? Mjesta, na kojima se
prožimaju sjenke prošlosti i budućnosti, mjesta na kojima se susreću vječnost
duše i prolaznost života.
Planine
su definitivno jedna od onih mjesta gdje ove suprotnosti blijede i nestaju kao
u neosjetnom stapanju boja. One su harmonična mjesta na kojima se suprotnosti
konačno izmiruju i stvaraju sklad.
Planina
je cjelina, koja nas ponekad rastavi od nas samih, a katkad nas rastavi od
drugih, nama dragih ljudi.
Uspon na
planinu Garač, u prvim danima Nove godine, razlikuje se od većine planinarskih
pohoda na ovu i druge planine. Dok nas na prelazu iz stare u novu godinu prati
osjećaj da se nešto završilo, i da nešto novo počinje, i dok u svojim
rokovnicima uma ispisujemo stranice želja, očekivanja, odluka, promjena,
neminovno nam se nameće pitanje mozemo li se promjeniti, a da se prethodno ne
oprostmo od samih sebe. Sumiranjem svega onoga što se dotad dobilo/izgubilo,
započelo/prekinulo, pronašlo/izgubilo, završavamo sa starim i otpočinjemo sa
novim. I to se ponavlja iz godine u godinu, iznova i iznova.
Međutim,
kada se na samom početku nove godine oprostimo od dragih osoba, tada ne postoji
jasna granica između prošlosti i budućnosti. Tada je svaki naredni dan, i svaka
naredna godina ispunjena sjećanjem. Sjećanja su jaka, duboka. Od njih nemamo
srca da se oslobodimo. Ona su poslednja nit koja nas vezuje za osobu iz
prošlosti i prošlo vrijeme.
Naši
prijatelji, planinari iz PSK „Prekornica“, treću godinu zaredom evociraju
uspomenu na Irenu Koljenšić-Poleksić koja je iznenada preminula
prilikom uspona na planinu Garač. Nemilost prirode, nemilost života,vještina
podnošenja gubitka koji je neminovan, te udari sudbine utrli su put stazi
sjećanja.
Otisak
stopala na tom putu, otisak zabilježen u sjećanju na Irenu, ostavljamo i mi,
pridruživši se ovom memorijalnom usponu na Garač.
Svaki kamen ovdje ima posebnu težinu. Krije on u
sebi mnogo više od onoga do čega naš um moze doseći, ali ćuti kao da ne želi da
remeti mir i spokoj današnjeg dana. A možda samo želi da nas umiri i preusmjeri
misli sa napajanja iz korita prošlosti na sadašnji trenutak i ono što se pruža
ispred nas.
A pred nama se ukazuju valovita uzvišenja koja se
lome i gube među nepregledna prostranstva. Kao talasi koji nadiru, izgledaju
kao da će se svakog trena raspršiti. U središtu uzburkanog mora stoji kamen kao
simbol neuništivosti, izdržljivosti, veza prošlosti i budućnosti, tihi svjedok
svih ljudi i događaja koji su se zbili na našim prostorima. A mi kao tanane
figure, mi smo pjena koju nosi talas.I baš kao pjenu kratkog bljeska, talas nas
otiskuje i povlači sve dok nas ne razbije o stjenovitu obalu. Povezana u zagrljaju
kamena, jedino tako naša duša i opstaje.
Kada prođe bura, ostaje tišina. A ta tišina može
biti ogromne dubine, snage i uticaja. Tišina nas je pratila cijelim putem, slično
sjeni. U njoj smo mogli osjetiti svu mirnoću prirode, pulsirajuću hladnoću,
ulogu refleksije koja se preslikava u snijegu, predjele ozarene blagim i
stidljivim zracima Sunca.
Na mjestu gdje se nalazi spomen ploča, združeni
smo u ćutanju nijemog govora koji odzvanja okolinom. Zvijuk sjeverca remeti
ritam prirode, raznosi sjećanja i vodi nas kroz lavirinte ranjivosti ljudske
duše. Poklonio se vjetar. Poklonila se tišina. U jednom minutu ćutanja stala su
sva prostranstva i svi vjekovi. Tuga je naslonjena na nisku izmaglicu, ali bol
je privremen. Ma koliko trajao, na kraju popusti i ustupi mjesto nečemu drugom,
kao što će i ovi hladni i mrazom obojeni dani koji lede krv u žilama ustaknuti
pred bujicom toplih osjećanja što ih nosi dah proljeća.
Na najvišoj koti Garača, vrhu Milunova bobija
(1436mnv) ispreplijetanih pogleda i neizrecivih utisaka, pred očima nam se
smjenjuju slike okolnih prizora. Sveprisutni kamen joč jednom nas podsjeća da
između njega i duše postoji uska veza.Tvrdoća i jačina kamena, nježnost i
gipkost duše ispunjavaju prostor. Svijesni smo moćnog uticaja ovog prostora, i
ove planine.
Svijesni smo i da kamen i čovjek simbolišu dovjako
kretanje uspona i silaska. Nas je čekao silazak istom stazom, ali da li smo i
mi nakon današnjeg dana ostali isti?
Tekst: Biljana Kojić
Foto: Dušan Kaluđerović
No comments:
Post a Comment