Marmolada (3343mnm), Dolomiti - 06. - 07. 08. 2017. godine

M A R M O L A D A    06. – 07.  08. 2017.   G O D I N E

Organizacija SPK „Soko“,

Broj učesnika: 4,

Start/Cilj: Lago di Fedaia n/v 2053m/Punta Penia n/v 3343m,

Minimalna visina: 2080m,

Maksimalna visina: 3343m,

Dužina staze: 12,5 km,

Ukupna visinska razlika po turi: 1381m,

Vremenske prilike: pretežno sunčano i vedro,

Vrijeme (sa pauzama): Lago di Fedaia- Pian di Fiaccone (1,30h); Pian di Fiaccone-VF Marmolada (1,30h); VF Marmolada-Punta Penia (3.00h); Punta Penia-Pian Fiaccone (2,30h),

Težina ferrate po UIAA skali: 4C,

Korisne info: cijena žičare uspon 8€, spust 7€, povratna 15€; radno vrijeme žičare od 8,30h do 17,00h; parking kod jezera Fedaia - besplatan,

Potrebna oprema: cepin, dereze, uže, pojas, kaciga, VF set, rukavice.

Belluno, odnosno „Porta delle Dolomiti” su vrata kroz koja kad prođete znate da više ništa neće biti isto. Prolaz utire put svijetu estetike i uvodi nas u planine Dolomita. Svaki pedalj ovog masiva izraz je i slika jedinstvenog vizuelnog identiteta. Planinske figure i čarobnost prostranih dolina prodiru silovito u cenatr našeg opažanja, drže pažnju i prizivaju nas da stupimo na njihovo tle.

Zato se na kratko zaustavljamo u malenom mjestu Alleghe, planinskom selu uljuljkanom između obala istoimenog jezera i impresivnog zida čuvene Monte Civette. Jednostavnu i smirenu arhitekturu sela oživljava koloritna raznolikost uredno posloženih balkona i terasa. Jarkost cvijetnih boja na žalost ne može razbiti sivilo tmurnih oblaka koji se šire nad selom. Prve kišne kapi obasipaju nas poput konfeta, a umjesto zvuka fanfara, u daljini se čuje odjek gromova, najavljujući naš susret sa „Kraljicom Dolomita”.

Kakav nam signal šalje planina? Da li je ovo dobar il’ los znak? … Pitanja naviru i naviru, i prije nego se sasvim izgubih u mislima, pažnja vođena emotivnim uzdama vrati me na pravi put. Vijugajući serpentinama Passo Fedaia pažnja skakuće sa slike na sliku koje, nakon svakog sledećeg zavoja nude drugačiji sadržaj. Planine se sve više razotkrivaju. Najprije se ukazuju one sa svojim bujnim zelenilom i ovčicama rasutim po njihovim padinama, a tamo gdje put pravi zadnju krivinu, naglo i niotkud, pojavi se Ona. Zaskoči nas prizor otvorenog prostranstva i raskoši, i nesvakidašnja ljepota kontrasta. Kao da hipnotički baca čini na posmatrača, Marmolada me iznenadi zadivljujućom privlačnošću.

Cjelokupan ambijent kao da u sebi nosi dvije prirode uzajamno suprostavljene, kreirajući sjajne kontraste i vizuelne efekte. Naročit šarm Marmoladi daje savršena kombinacija različiih pejzaža, visokih litica, zaglečerene površi, travnatih obronaka, pitomih dolina i modroplavog jezera, na čijoj površini misteriozno svjetlucaju refleksije okolnih vrhova, posvuda bacajući svoj sofisticirani sjaj. Iako je od našeg radoznalog pogleda skrivaju pramenovi magle, Marmolada sija sopstvenim sjajem. Otuda joj i naziv, potekao od grčke riječi „marmar“, što znači sjajna, blještava. Međutim, nas ime ove planine najčešće asocira na marmeladu. Premda joj naziv ne potiče od voćne marmelade, slast i užitak koji nepcima pruža ovaj slatki namaz istovjetan je sa milinom i zadovoljstvom kojom su naše oči izložene posmatrajući je. I zaista, Marmolada se izdiže u svom vladarskom dostojanstvu, i sva tako imaginativna i glamurozna oplemenjuje prostor svojom raskošnošću i moći. Poput kraljice, Marmolada ponosno i dostojanstveno nosi svoju ljepotu, zato je ona „La Regina delle Dolomiti“.

Smještena je u središnom dijelu živopisne i prostrane doline Val di Fassa, sastavljena od južnog dijela sa vrhovima Cima d'Оmbrеttа (n/v2.983m), Sаssо Vеrnаlе (n/v3.054m) I Sasso di Vаlfrеddа (n/v2.988m), dok najviši vrhovi Punta Penia (n/v3343m), Punta Rocca (n/v3,309m), Punta Serautа (n/v3,218m), Gran Vеrnel (n/v3,210m) i Piccolo Vernel (n/v3,098m) pripadaju njenom sjevernom dijelu. Isturena sjeverna strana Marmolade prekrivena je ledom. Ova ledena padina najveća je glečerska površina u Dolomitima. Južnu stranu oivičuju visoke, okomite stijene, tvoreći najizazovniju rutu za penjače - skoro 1000 metara visok zid. Sa zapada pruža se vrli greben koji najviši vrh Marmolade povezuje sa liticama Vernela (Malog i Velikog). Ispod Marmolade nalazi se akumulaciono jezero Fedaia n/v 2053m sa moćnom branom i fantastičnom prirodom koja obiluje oprečnostima.

 

Na parking iznad jezera Lago di Fedaia n/v 2080m stižemo poslijepodne, malo prije 18:00h. Tu vršimo prepakivanje opreme i ostavljamo vozilo. Usamljeni smo na parkingu, jer je kiša otjerala posjetioce. Čini mi se da „Kraljica“ toga dana nije bila raspoložena za posjete. I zbilja, helihopter kojeg smo zatekli kako kruži nad njenim padinama, prenosio je tijelo planinara koji je tog popodneva stradao od udara groma na ferrati. Marmolada nas nije uplašila, ali nas je upozorila da posjeduje zlosloslutnu i kobnu narav. Srećom, prema nama je bila milostiva. Čim zakoračismo na njeno tle, kiša stade i ozari nas par sunčevih zraka. Planina je dala signal za pokret i stupismo na klizav kamenjar i stepenastu stazu, koja se zapadno od žičare utabano pruža sve do planinarskog doma Pian dei Fiaccone n/v 2626m gdje je bilo planirano noćenje.

U prvom dijelu, staza vodi kroz rijetku borovu šumu, potom izlazi na otvoren teren, i dalje nastavlja blagim nagibom, krivudavo vodeci naviše do prevoja Col dei Bousc n/v 2493m. Ovaj dio staze prelazimo za nekih sat vremena. Na prevoju se otvara pogled prema ledniku i sjevernoj strani Marmolade. Sa suprotne strane, pogled na okolne vrhove plijeni našu pažnju, te povremeno zastajkujemo kako bismo upili što više velišanstvenih kadrova. U prvom planu je travnata padina prevoja Porta Vescovo, a iza nje dominiraju okomite litice grandiozne Sella grupe. Piz Boe i nešto zapadniji Sasolungo upadljive su žižne tačke u krajoliku.

Dalje nastavljamo stazom br. 606 do doma. U rifugio Pian dei Fiaccone stižemo u 19:30h, uz savladavanje visinske razlike od 546m i pređenih 2,3km. Dom se može pohvaliti ljubaznim, mladim osobljem, ukusnom hranom i veličanstvenim pogledom. Kroz velika stakla trpezarije posmatramo planine u tonalnim i suptilnim promjenama boje, jer kako je Sunce utonulo iza horizonta, u tom se trenu cio ambijent promjenio. Nestao je sa neba prigušeni zlatni sklad, a boja planina se promjenila u zagasitiplavu. Nakon večere, raspoređujemo se u spavaone i uz pregled vremenske prognoze za dan uspona, planiramo buđenje u 5:30h i polazak na uspon u 6:30h.

Uspon i spust na Punta Peniu osmišljen je kao kružna varijanta i podrazumjevao je da se uspon na najviši vrh izvede preko zapadnog grebena tkz. „Cresta Ovest“ i to stazom Via ferrata Marmolada, dok bismo se spustili sjevernom padinom Marmolade, preko njenog glečera, stazom „Via normali“. Ova kružna putanja atraktivna je zbog kretanja u stijeni i po ledu, uz upotrebu kompletne opreme za penjanje po stazama via ferrate i prelaska preko glečera i glečerskih pukotina.

Jutro i izlazak Sunca jedan su od najljepših momenata na Dolomitima. Zlatasta svijetlost  ističe se preko vrhunaca, dok su doline i dalje okupane u bjeličastu maglu. Uspon na Punta Peniu započinjemo od doma, odakle desno nastavlja staza br. 606 za Forchella Marmoladu n/v 2896m. Krećemo se u pravcu zapada, polako gubeći na visini, sve do priključenja na manji glečer podno stijena Malog Vernela. S obzirom da je pred nama veoma strm i za hodanje težak teren, stavljamo dereze kako bismo što sigurnije prešli ovaj dio staze i uključili se na ferratu. Na ferratu se uključujemo nakon sat i po hoda. Sa svih strana, skoro u bujicama, slivaju se otopine snijega i leda, pa su stijene na pojedinim mjestima izuzetno klizave. Srećom, jutro je relativno toplo, i temperatura je iznad nule, pa stijene i što je još bitnije, metalna nožišta i stube nisu zaleđene i mogu se sigurno koristiti. Gotovo do samog vrha, zapadni greben osiguran je gvozdenim sajlama, klinovima i stubama koji olakšavaju kretanje po izuzetno eksponiranim liticama. Via ferrata Marmolada sagrađena je 1902. – 1903. godine i jedna je od najstarijih i najviših ferrata u Italijii. Do Forchelle Marmolade n/v 2896m stižemo vrlo brzo. Odatle, otvara se pogled na južnu stranu planine i planinarski dom Rifugio Contrin, do kojeg vodi staza koja se sa vrhom Punta Penia spaja upravo na ovom mjestu. Stijene oko Forchelle naročito su klizave i nezgodne za penjanje. Uz pomoć stuba savladavamo i ovaj izazov i nastavljamo penjanje po vertikalama, sve do uključenja na greben.

Na Forchelli se nalazi nekoliko bunkera - suvenira iz Prvog svetskog rata. I dok se u partiji šaha učesnici bore da matiraju kralja, italijanski i austrougarski vojnici borili su se da osvoje „Kraljicu“. U toj imerijalnoj misiji pokušavali su da je zarobe, ukrote, prisvoje... neznajući da se planina ne osvaja nasiljem, već uzornim vještinama i uz herojske vrline. Jer, planina je božanstvena i uzvisujuća i nijedna njena bitka nije izraz demonstracije moći, mada, dovoljan je samo jedan njen potez pa da budete matirani.

Hod po grebenu, po toj delikatnoj oštroj liniji po kojoj testiramo ravnotežu i vještinu koraka podsjeća na ples sablji. Vremenske prilike nam idu na ruku, vidljivost sa grebena je izvrsna, pa uživamo u prizoru koji nas okružuje. Svuda oko nas pogled se širi na okolne dolomitske skupine među kojima posebno dominiraju: Sassolungo i Sassopiato, kupoliko obličje Sella grupe sa vrhom Biz Boe, Civetta, Pelmo, Toffane... Na vrh Punta Penia stižemo nakon 4:30h hoda i penjanja. Kročismo na tron Marmolade, a ona nam podari krunu, da bar na trenutak zajedno vladamo.

Na vrhu se nalazi visoka čelična konstrukcija u obliku krsta, pored koje se fotografišemo, nakon čega se spuštamo malo niže do doma Capanna u kojem pravimo gotovo jednosatnu pauzu.

Spust izvodimo sjevernom stranom Marmolade, najprije prolazeći strmi greben Schena del Mul, po klizavoj stazi usječenoj između naslaga leda gornjeg glečera i samog ruba okomitih litica sjevernog grebena. Staza dalje vodi po nazubljenim i krušljivim stijenama koje razdvajaju donji i gornji glečer. Ovaj dio staze osiguran je sajlama i klinovima. Spuštamo se ovom stijenom nekih 20min i dolazimo do najveće glečerske ploče na Dolomitima. Pristup glečeru je neugodan zbog izraženih glečerskih pukotina. U ljetnjem periodu glečerska površina se polako smanjuje, otapa se led, a u dijelu koji je najstrmiji i sa najdebljim slojem leda, odvajaju se djelovi glečera, stvarajući brojne, duboke ledničke pukotine koje predstavljaju opasnost za planinare. Izuzetno toplo vrijeme tokom prethodnog mjeseca negativno se odrazilo na kvalitet lednika i bezbjednost kretanja po njemu, u što smo se i sami mogli uvjeriti. Glečer je izgledao kao razgranata mreža ledničkih pukotina i pozivao je na pojačan oprez. Zato spustu pristupamo ozbiljno, uz upotrebu kompletne zimske opreme i uz kretanje u navezi. Pred nama se smijenjuju svijetla i tamna polja, te treba vući mudre poteze. Izvodimo rokadu po ledenoj šahovskoj tabli na kojoj opstaje samo kralj sigurnih i čvrstih koraka. Bijela protiv crnih polja simbolično predstavljaju dualnost u nama. Borbu za prevagu želje ili straha, snage ili nemoći, života ili smrti.

U dom stižemo oko 15:00h, gdje pravimo kraću pauzu. Blizu doma nalazi se gornja stanica žičare, koju koristimo za spuštanje do podnožja planine i parkinga. Ovo je najstarija žičara na Dolomitima, pa je i vožnja njome potrajala cijelih 15-ak minuta.

Napuštajući jezero Fedaia, um skreće u posmatranje kroz slike. Udaljavajući se od divovskih stijena zapadne Marmolade, vijugava cesta nas vuče i vodi duž lanca planinarskih prevoja, „Strada della Dolomiti“. Jedan za drugim nižu se Passo Pordoi, Passo Sella, Passo Gardena... Cesta se primiče liticama isturenim iznad ladinske doline, a kao na dodir čarobne palice, iza svakog ugla čeka vas po jedno iznenađenje. Obilje slika sadržajnog planinskog pejzaža drže nam pažnju i pobuđuju imaginaciju. Prolazimo kroz Canazei, Selva, Santa Christina, Ortsei, sela germanskom preciznošću i jednostavnošću uredno posložena, stilski i elegantno upakovana, te asociraju na italijanske luksuzne slatkiše, ili jednostavno na mjesta za sladokusce.

Boraveći u ovom dijelu Dolomita, ne propuštamo priliku da posjetimo srednjevjekovni gradić Chiusa/Klauzen položenog na južnoj strani doline Isarco. Proglašen je gradom umjetnika, jer je bio mjesto intenzivne umjetničke aktivnosti. Okružena kestenskim šumama i vinogradima, ispreplijetana uskim, kaldrmisanim ulicama, bogata gotskim crkvama, Chiusa predstavlja autentičan tirolski gradić i inspiraciju umjetnika, slikara i poeta. Benediktinski manastir Sabiona, smješten na brežuljku iznad grada, poznat je pod nazivom Tirolski Akropolis jer predstavlja duhovnu, kulturnu i istorijsku kolijevku Tirola.

Znamenitosti gradića bitno je doprinio njemčki slikar Albrecht Durer, koji je 1494. godine prvi put posjetio italijanske Alpe i Chiusu. Inspirisan ovim mjestom stvara jedno od svojih poznatijih djela, gravuru Nemesis – La Grande Fortuna, alegorijsku predstavu grčke boginje koja, po zasluzi, dijeli sreću ili nesreću ljudima. Boginja, sa peharom i uzdama u rukama, lebdi iznad oblaka, dok je ispod nje ugraviran pejzaž Chiuse. Nemesis se danas čuva u Nacionalnom muzeju zapadne umjetnosti u Tokiju, dok će u našem sjećanju trajno ostati urezana slika pejzaža ovog tirolskog gradića.

Tekst: Biljana Kojić

Fotografije: Dijana Borozan i Dušan Kaluđerović