Sveti Ilija (766mnm), Vrmac – noćna tura – 11. 06. 2014. godine

Sveti Ilija (766mnm), Vrmac – noćna tura – 11. 06. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Igor Stjepčević

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 16:30h

Broj učesnika: 17

Vremenski uslovi: Oblačno

Vrijeme polaska: 16:45h

Dolazak u Kotor: 18:00h

Početak ture: 18:45h

Dolazak na vrh: 20:25h

Završetak ture: 22:25h

Ukupno trajanje ture: 3:40h

U bilo kojem dijelu godine i u bilo kojem dijelu dana, planina uvijek bude interesantna na svoj način. Uvijek je posmatramo iz nekog novog ugla i doživimo drugačije. Ipak, sa jedne strane ljetnji usponi zahtijevaju hodanje po visokim temperaturama, dok sa druge strane oni koje izvodimo zimi mogu biti neugodni zbog niskih temperatura. Ali, to nikad ne može biti razlog da izbjegnemo zov planine i ostanemo uskraćeni za blagodeti koje ona pruža.

U našoj zemlji ljeta znaju biti vruća, a pješačenje tokom dana znatno otežano, pa su članovi našeg Kluba još tokom prošle godine došli na ideju o organizovanju noćnih uspona na padinama planine Lovćen, što je izazvalo pozitivne komentare i veliko interesovanje učesnika. To su u biti rekreativne, panoramske ture na kojima nije potrebna zaštitna krema od UV zračenja, već samo zaštita od najvećih ljetnjih napasti – komaraca.

Konfiguracija lovćenskog masiva omogućava posmatraču sa njegovih padina da u isto vrijeme uživa u panorami cijelog crnogorskog primorja, sa jedne strane, i ljepoti centralnog i sjevernog dijela zemlje, sa druge. Posmatrati ove predjele u momentima zalaska Sunca, neopisiv je doživljaj.

Za otvaranje sezone noćnih tura, ove godine izabran je Vrmac – planina koja obiluje gotovo najljepšim pješačkim stazama koje se izdižu odmah iznad morske pjene. Čuvar Boke Kotorske, koji se izdiže iznad dva zaliva, uvijek će vas rado ugostiti, jer se pitomina ovog kraja ističe u svakom njegovom uglu. Sa koje god strane mu prišli, jednako ćete uživati, jer vas ka jugozapadu očekuje Tivatski zaliv, dok ka sjeverozapadu i sjeveroistoku plijene Risanski i Kotorski zaliv, ograđeni liticama Orjena i Lovćena, koje gotovo vertikalno zaranjaju u more. Zalazak Sunca za obrnoncima Orjena i izlazak Mjeseca nad Lovćenom, svakako je prizor koji treba svake godine bar jednom doživjeti. Posebna je to energija koju čovjek primi u momentima smjenjivanja nebeskih tijela koja održavaju život na Zemlji.

Srijeda, 11. jun 2014. godine bio je dan kada smo odlučili da otvorimo sezonu ovih po malo specifičnih tura. Dan u kojem je jutro obećavalo. Sunčano, sa umjerenom temperaturom, koju bi svako tokom uspona poželio.

Grupa je spremno čekala kasno popodne, kada je početak uspona iz kotorskog naselja Muo bio i planiran. Ipak, vremenske prilike su se tog dana iz časa u čas mijenjale, ali naši planovi nijesu. Iako se vrijeme naglo pogoršalo i pljuskovi bili karakteristični za centralni dio zemlje, prognoze su na jugu najavljivale prestanak padavina, a naše uzbuđenje zbog prve ovogodišnje noćne ture je raslo.

Odlazak iz kišovitog Cetinja i prolazak kroz sunčanu Budvu ulivao nam je sve veću nadu. Što smo bili bliži Tivtu, nebo je bilo sve vedrije, pa smo u tunel Vrmac ušli sa mislima usresređenim samo na uspon.

Par minuta kasnije, od sunčanog neba iznad Tivta, do marčnih oblaka iznad Kotora, cjelokupna ekipa je od slabe kiše sklonište našla ispod jednog stogodišnjeg bora. Pitanje je bilo: što dalje? Da li da zarad bezbjednosti grupe odložimo uspon po klizavom terenu ili da čekamo, u nadi da će se oblaci razići?

Ukoliko se prisjetimo oni mračnih oblaka koji su nas ispratili sa Cetinja, i energije koju smo sa sobom, i pored takvog vremena, ponijeli, sa sigurnošću mogu reći da je ona zaslužna za pojavu koja je nakon nekih 20-ak minuta stajanja ispod onog bora, uslijedila. Prvi sunčevi zraci probijali su se i padali na zidine Starog kotorskog grada. Nebo je promijenilo svoje obrise i za veoma kratak period naš plan je ponovo čekao svoju realizacju. Nova polazna tačka bila je izmijenjena i umjesto sa same obale, ova tura je svoj start našla kod Austro-Ugarske tvrđave koja se nalazi na obroncima Vrmca. Razlog tome, bila je maksimalna bezbjednost svih učesnika, kako zbog klizavog terena, tako i zbog mogućnosti ponovnih padavina.

Pješačkom stazom, koja jednim dijelom vodi kroz gustu borovu šumu, a zatim se uključuje na makadamski put, grupa je uživala posmatrajući smiraj dana nad Bokom Kotorskom. Ovog puta nam oblaci nijesu pružili mogućnost da uživamo u zalasku Sunca, ali je kolorit neba bio taj koji je upotpunio doživljaj ove ture. Kada je dnevna svjetlost počela gubiti svoju moć i ulične svjetiljke ocrtavati obrise zaliva, Mjesec je preuzeo kontrolu nad našim dijelom neba. Bio je lijep prizor posmatrati masiv Lovćena sa sve zlatnom kuglom poviše njega.

Bila je to prava rekreativna tura, puna pozitivne energije koju su širili njeni učesnici. Pozitivne vibracije, koje su bile uvertira za Prvi Soko kamp, prelivale su se i na tivatsku i na kotorsku stranu ove planine. Iako smo mi te noći osvojili najviši vrh Vrmca – Sveti Ilija (766mnm), ovo mjesto je zasigurno osvojilo sve nas, što je dovoljan razlog da mu se ponovo vratimo.

Sa koje god strane posmatrali Boku, jednako ćete uživati u njenim čarima, a njenu ljepotu je najbolje opisao pjesnik Aleksa Šantić, koji je jednom  zapisao:

„Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,

Pokrivena nebom ko od plave svile,

Ljepša si od tvoje primorkinje vile

I svetija si od njenog đerdana.

Nikad se tebe nagledao ne bi'!...“.

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović

Kanjon rijeke Škurde – 04. 07. 2014. godine

Kanjon rijeke Škurde – 04. 07. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko

Vodič: Rajko Drecun

Broj učesnika: 3

Početak spusta u kanjon: 10:10h

Izlazak iz kanjona: 15:10h

Ukupno trajanje spusta: 5h

Zahtjevnost ture – alpinistički

Opis ture:

Tročlana ekipa planinara iz našeg kluba ujutro oko 7 sati krenula dugo planirani, atraktivni spust kanjonom rijeke Škurde. Naoružani potrebnom opremom (užad, pojasevi, šlemovi itd.), dobrom voljom i nestrpljenjem da se što prije stigne do ulaza u kanjon koji se nalazi na oko 640 mnv, koji počinje sa branom iz vremena Austro-Ugarske. Dolazimo do njeguškog zaseoka Krstac  gdje jedan član naše ekipe izlazi iz auta uzima veći dio opreme i nastavlja spustom pješačkom stazom do samog ulaza u kanjon, gdje će sačekati ostala dva člana naše ekipe koji će ići do Kotora sa autom, a iz Kotora dobro poznatom pješačkom stazom do trećeg člana ekipe i do Austro-Ugarske brane dje počinje  glavni dio naše male avanture.

Za sami ulaz u kanjon je naravno potrebno, uže jer nas čeka vertikala od oko 30 metara, prvi član naše ekipe naoružan sa velikim oprezom i dobrim raspoloženjem kreće sa spustom u kanjon rijeke Škurde. Nakon prvog spusta čekala nas je jos jedna veća vertikala kojom se sva tri člana ekipe spuštamo i nastavljamo dalje kanjonom koji u nastavku donosi nekoliko uzastopnih kaskada kojima prolazimo bez velikih problema. Kanjon je inače obezbijedjen sa spitovima i klinovima koji su relativno novi. U nastavku nas očekuje pješački spust uglavno po eksponiranom i po malo surovom terenu, što se i da za očekivati naravno zbog same činjenica da samo dva mjeseca ranije kroz njega nemoguć spust za čovjeka zbog bujica vode od same rijeke i njenih pritoka koji vjerovatno iz godine u godinu svojom silinom mijenjaju lice kanjona. I tako nakon 5 sati nezaboravne avanture u kanjonu u kojem nas je očekivalo ne mali broj kaskada od 3 do 45  metara, vodopada i malih bazena kroz koje su neki članovi rado, a neki nerado morali proći, a ujedno se i malo osvežiti od vrućine koja nas je pratila cijelom dužinom kanjona, dolazimo do izlaza koji niko od nas nije priželjkivao. Već po malo umorni, puni utisaka, sa svom našom opremom, sa osmijehom i zadovoljni zbog uspješnog spusta kroz atraktivmi kanjon, pozdravljamo se sa njime i njegovim dražima i izazovima, do sledećeg spusta koji će naša ekipa ubrzo morati opet organizovati, da bar još jednom iskusimo čari ovog prelijepog mjesta.

Pješačkom stazom puni utisaka dolazimo do auta u koji pakujemo našu opremu i krećemo ka našoj polaznoj tački tj. Cetinju, gdje ćemo našim prijateljima pričati i pokušati dočarati bar jedan djelić naše avanture, a za koju smo obećali jedni drugima da ćemo bar još jednom ponoviti.

Tekst: Đuro Martinović
Foto: Rajko Drecun 

 

Treskavac (2024mnv), Kučke planine – 07. 06. 2014. godine

Treskavac (2024mnv), Kučke planine – 07. 06. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Nemanja Popović – Psk Komovi

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:30h

Broj učesnika: 13

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 06:45h

Početak ture: 9:25h

Dolazak na vrh: 12:05h

Dolazak na Bukumirsko jezero: 15:30h

Završetak ture:16:30h

Ukupno trajanje ture: 7:h

Svaka nova planina je kao neraspakovani poklon pun iznenađenja. Da biste primili darove prirode, morate planini prići bliže, a samo radoznali i najuporniji mogu ih raspakovati i zadržati za sebe.

Kučka krajina sa svojim dominantnim planinskim vijencem raskošna je riznica prirodnih dragulja, kako nižih zaobljenih vrhova, tako i stjenovitih, kršnih vrhunaca ovog planinaskog masiva. Dragulj je savršen simbol vječne povezanosti, pa kada ga osvojite postajete duboko povezani sa svakim dosegnutim planinskim vrhom, kao sa najdražim poklonom prihvaćenim uz osmijeh i zahvalnost.

Drago kamenje kučkog masiva Pasijak, Surdup, Štitan, Žijevo, Šila, Velji vrh, Treskavac... nameću se svojom blistavošću i sjajem, čineći vrijednu kolekciju dragulja. Osvajajući jedan po jedan vrh, planinar se bitnije ne razlikuje od pasioniranog kolekcionara vrijednog kamenja.

Našoj kolekciji kučkih dragocjenosti nedostajao je Treskavac, koji zbog svoje ljepote, oblika i položaja zavrijeđuje pažnju i vrijeme.

U Podgorici se sastajemo sa našim prijateljima iz Psk „Komovi“. Potom kroz Masline, pa preko Meduna, i kučkih sela Stravče, Kržanje i Ubala dolazimo do raskrsnice. Mi skrećemo lijevo i nastavljamo vožnju uskim putem uz brdo sve do smjerokaza za katun Guzevalja (1550mnv). Od table do katuna ima nekih tridesetak minuta hoda. Uspon na Treskavac može se izvesti stazom koja konstantnim usponom vodi od katuna do Prevoja (1867mnv).

Međutim, u dogovoru sa vodičem, mi se opredjeljujemo za drugu stazu koja počinje iz katuna Bljustura, što znači da od table nastavljamo voziti se još nekih 2-3 km. Bljustura se nalazi kraj desne strane puta. Smještena je u lijepom i ugodnom ambijentu, u zaleđu oblih brda sa otvorenim i širokim pogledom.

Travnata staza i relativno lagan uspon vode nas u pravcu katuna Momonjeva. Kada zakoračite ovom stazom, moze se reći da otpočinjete kretanje putem gdje svaki kamen nosi u sebi duboko urezanu, davno ispričanu priču o ovim prostorima, ljudima i njihovom načinu života. O tome svjedoči Bukumirsko groblje, nesvakidašnji kameni pejzaž, u kojem kao da prebiva neka živa tajna koja očarava. Legenda pripovjeda da su na tom mjestu u međusobnom okršaju stradali Bukumiri (predslovensko pleme stočara koje je nastanjivalo ovaj kraj). Kiljani, kameni nadgrobni spomenici potvrđuju da iza nestalih Bukumira ostaje najdublje iskustvo o nečemu vječnom koje čovjek može imati kada se osjeća besmrtnim i neopozivim. Zato ne čudi što baš u blizini ovog mjesta nailazimo na zmiju otrovnicu. Kažu da svakom stvoru zmija izgleda obično, osim čovjeku. A i zašto bi izgledala obično kada je ona nagovještaj početka i kraja vremena, simbol obnavljanja i vječnosti, pa se kao takva savršeno stapa sa postojanošću kučkog krša. Tihim i nepredvidljivim kretanjem, inatno i prkosno nametnula nam se, poremetivši ritam naših koraka. Ustupamo prednost ovom moćnom čuvaru plemenitog krša, mimoilazimo je i svako odlazi na svoju stranu.

U katunu Momonjevo pravimo kratku pauzu. Momonjevo je pomalo osamljeno, ali osunčano i miomirisno. Prija nam pauza dok udišemo tople i opojne mirise cvijetanja koji ispunjavaju vazduh. Odmorni i okrepljeni nastavljamo dalje, ka prevoju. Ubrzo, pred nama, naglo i niotkuda izranjaju okomiti kučki vrhovi, niz čije litice kapaju poslednji ostaci ovogodišnjeg snijega. Prizor pred našim očima izaziva osjećaj potpune prijatnosti. Mislim kako je lijepo jednostavno biti prisutan ovdje i sada. Od prevoja do vrha hodamo još nekih sat i po vremena, povremeno zastajkujući i osvrćući se na veličanstvene kadrove prirode.

Na vrhu Treskavca (2024mnv) uzimamo najljepše darove i iznenađenja prirode. Vrijednost pogleda na gorostasne Komove, strujanje zaigranog vjetra, eteričnost planinskog vazduha, ozarena lica planinara, ne mjeri se u karatima, niti čuva u draguljarnicima. Mjeri se posebnim i neizrecivim doživljajem zadivljenosti i ostaje sačuvana u sjećanjima nas kojima čin darivanja prirode predstavlja nezaboravne trenutke.

Sa Treskavca se spuštamo ka prevoju. Ne žurimo, uživamo u mozaiku mirisa, osjećaja i pogleda. Neki od nas su posebno kreativni. Ovaj prostor zaista inspirise, a kreativnost je jedino mjesto koje sami stvarate. Tako je nastao jedinstveni cvijetni aranžman imena našeg kluba „Soko“.

Od prevoja do Bukumirskog jezera, u pravcu sjeveroistoka vodi nas poprilično lagana staza. Skoro pred ulaz u šumu još jedna zmija nas ispraća. Jedna na samom početku, druga pri kraju ture, danas su savršeno ispunile svoju simboliku početka i kraja.

No, nije sasvim kraj, jer ljepota ovog krajolika nema granica. Po izlasku uz šume, oči se iznenađeno šire, a niz tijelo struji neka sitna jeza dok se pogled zaustavlja na Pasjak čije litice podsjećaju na okamenjeno koplje ustremljeno ka nebu. Obuzima nas potreba da zastanemo, utišamo se i pustimo da vrijeme bar za trenutak stane, prije nego li se spustimo do samog jezera.

Bukumirsko jezero (1443mnv) ciljno odredište danačnje ture, sa vodom bistrom kao suza, okruženo je visokim stijenama tako da nikakav vjetrić ne može uzburkati vodu. Na ravnoj vodenoj površi vidi se slika i odraz naše okoline. Od odraza uvijek očekujemo da otkrijemo nešto posebno, mistično, drugačije... Jezera nekada mogu čuvati više tajni, ali su zavjetovana na ćutanje. Svaka kapljica njihovog života je po jedna mistična priča o vitezima, vilama, zmajevima... Danas je jezero bilo sasvim zagonetno i ćutljivo. Na njegovom licu ogledalo se nebo, a u njegovim dubinama krila se neka magija. Možda je upravo zbog toga baš ovo jezero tritus alpestis montenegrinus odabrao za svoje stanište. Riječ je o vodenom gušteru, pravom prirodnom raritetu koji savršeno upotpunjuje neprocjenljivost cijelokupnog ambijenta.

Visine, dubine, karakter i osobenost ovog kraja protkane su uzbudljivim i mističnim vezom, čije niti golicaju našu maštu. Najveće tajne, najdublje su sakrivene, ali kako djeluju poput magneta privući će nas da ponovo dođemo i otkrijemo znanje o nestvarnoj moći kučkog kamena.

Tekst: Biljana Kojić