TRE CIME DI LAVAREDO I MONTE PATERNO - 09. - 10. 08. 2017. GODINE

T R E   C I M E   D I   L A V A R E D O    09. 08. 2017.   G O D I N E

 

Napuštamo Park prirode Puez-Geisler i idemo ka sjevernim Dolomitima i masivu Dolomiti di Sesto, di Braies e d’Ampezzo. Cilj su nam grupa Tre Cime di Lavaredo i Paterno-Cima Una.

Tre Cime di Lavaredo ili Drei Zinnen je zasigurno najpoznatiji i najposjećeniji Park prirode u Dolomitima. Simbol ovog parka su Tri vrha: Cima Piccola n/v 2857m, Cima Grande n/v 2999m i Cima Ovest n/v 2973m, koji predstavljaju svojevrstan amblem sjevoroistočnih Alpa. Naziv su dobili 1750. godine, kada ih je otkrio austrijski geodeta Peter Anich koji je po naredbi kraljice Marije Tereze radio na izradi Atlasa Tirola. Kada je ugledao ova tri neobična, kolosalna vrha, nazvao ih je Drei Zinnen Spitze.

Monte Paterno ili Paternkofel n/v 2746m, pruža se sjeverozapadno od Tre Cime, a sastoji se od tri oštra grebena: sjevernog, istočnog i južnog. Po sva tri dominantna grebena vode uzbudljive ferrate koje slijede puteve Velikog rata.

Vozeći se ka Dolomitima di Sesto, prolazimo pokraj: Brixtena/Bressanone, San Lorenza, Dobbiaca i Auronzo di Cadorea. Svaki od ovih gradića zaslužuje da odlomite od vremena dio i posvetite ga njihovom razgledanju. Međutim, mi smo hitali prema našem odredištu, samo okrznuvši ih pogledom. Iako je Sunce sporadično bacalo zrake i obasjavalo doline, visoko iznad njih, lebdjeli su crni oblaci, kao gusti dim koji prijeti da proguta obližnje vrhove. Već tada, postalo nam je jasno da ćemo plan zacrtan za taj dan morati prekrojiti i prilagoditi ga meterološkim uslovima.

Stižemo u oblast Cadore i na kratko se zaustavljamo pokraj jezera Misurina. Lago di Misurina je najveće prirodno jezero u ovom dijelu Dolomita. Nalazi se na nadomorskoj visini od 1754m. Poznato je kao vazdušna banja i zato privlači veliki broj posjetilaca. Brojne legende vezuju se za ovo jezero, a jedna od njih proishodi iz stihova pjesme koju je otpjevao Claudio Baglioni“ Il lago di Misurina“. Već sa jezera otvara se pogled na južne padine Tre Cime, a uočavamo i Rifugio Auronzo, koji smo odabrali da nam bude dom te večeri.

Planinarski dom Rifugio Auronzo u vlastištvu je C.A.I. (Club Alpino Italiano). Smješten je na južnoj strani Zapadnog vrha/Cime Ovest. Do njega nas je dovela planinska cesta, poznata kao odredište brojnih etapa Giro d’Italia. Srijećemo dosta biciklista na putu, i više vozila nego na drugim planinskim cestama, što nam definitivno potvrđuje da je park di Lavaredo jedan od posjećenijih i popularnijih u Italiji. Na parkingu ispred doma, takođe je gužva. Velik je broj parkiranih vozila svuda naokolo, no čini mi se da, dok se mi tek spremamo da ušetamo u park, većina ga ipak napušta. Vjerovatno s razlogom, jer roj tmurnih oblaka salijeće prostor sa svih strana. Jedan od načina da se odbranite, jeste da ne skidate osmijeh i vedrinu sa lica, da zračite i sijate i tako odagnate oblake. Ulazimo u dom, a tamo nas čeka vedro i ljubazno osoblje, i sve nekako vrca od uzbuđenja i pozitivne energije koja se brže širi od turobne i mrzovoljne oblačnosti.

I ovaj planinarski dom, ulazi u konkurenciju onih koji se mogu dičiti jednim od ljepših panoramskih pogleda. Svuda okolo dominiraju snažni šiljci i kupole Cadini di Misurine, Christalo grupe, te Croda dei Toni, grupe Sorapiss, a ugledasmo i „Kralja“ Dolomita - Antelao... Duboko ispod, usjekla se Val d’Ansiei i jezero Misurina. 

Donosimo odluku da se tog popodneva ipak otisnemo na kružnu turu oko Tre Cime, a za naredno jutro pomjerimo uspon na Monte Paterno.

Organizacija: SPK „Soko“,

Broj učesnika: 4,

Start/ Cilj: Rifugio Auronzo n/v 2333m,

Minimalna visina: n/v 2245m,

Maksimalna visina: n/v 2454m,

Dužina staze: 9,4km,

Vremenske prilike: oblačno,

Vrijeme (sa pauzama): Rifugio Auronzzo - Rifugio Lavaredo (’30); Rifugio Lavaredo- Forchella Lavaredo (’15), Forchella Lavaredo - Forchella Col di Mezzo (1,30h); Forchella Col di Mezzo – dom Auronzo (’30).

Korisne info: ulaz u park prirode Tre Cime di Lavadero iznosi 25€ po vozilu/dan.

Od Rifugio Auronzo n/v 2333m put se odmotava u dva pravca. Biramo jugoistočni smjer i  široku stazu br.101 (nekadašnji vojni put). Sa lijeve strane zaleđinu nam prave južne litice Malog vrha, a sa desne strane je prostranstvo satkano od bokora kamenih špiceva. Oštrina im izbija kroz maglenu prašinu, na momente pobjeđujući je. No, da bi se pokazali u punoj veličini i moći, moraju se izdići iznad oblaka, pa se cio ambijent pretvara u arenu za prevlast jedne prirodne sile nad drugom. Mi, svakako navijamo za planinu i njenu moć da zbaci tmuran plašt koji je prikriva.

Nakon 15 minuta hoda, dolazimo do crkvice Cappele degli Alpini izgrađene 1916. godine. Crkva je posvećena poginulim u Prvom svjetskom ratu. Iza crkve, na kamenoj stijeni utisnut je bronzani lik sa natpisom Paul Grohman. Paul je bio jedan od poznatijh alpinista ovog kraja, prvi izvršivši uspon na Cima Grande n/v 2999m 20. avgusta 1869. godine u drustvu Franza Innerkoflera.

Slijedimo dalje širok put i dolazimo do planinarskog doma Rifugio Lavaredo n/v 2344m, smještenog podno južnog, strmog grebena Croda Passaporto. Ispred doma pravimo kraću pauzu, dok se iznad nas, svijetlo izmjenjuje sa tamom. Svijetli oblaci se povlače i ambijent sve više tamni. Pokušaćemo koracima razbiti tamno nebo. Ustajemo i nastavljamo šetnju.

Od doma staza se lagano uzdiže i vodi do raskrsnice puteva. Mi slijedimo stazu koja nas vodi do prevoja Forchella Lavaredo n/v 2454m smještenog između Tre Cime i Monte Paterna.

Forchella je širok plato od kojeg u svim pravcima vodi splet staza. Forchella je i pozornica za predstavu koja će potpuno mobilisati našu pažnju. Sijaset izvrsnih kadrova smjenjuju se u nizu, i kud god da usmjerite pogled, izloženi ste zamamnoj koncentraciji ljepote, utkanoj u svakom kutku ovog mjesta. Omamljeni posmatramo uzvišenu ljepotu i prava umjetnička ostvarenja prirode. Kao da su vajani virtuoznim pokretima vještih vajara, ili naslikani lepršavim i fluidnim potezima četkice kakvog snenog slikara, vrhovi oko nas svojim elegantnim figurama, delikatnim i nemirnim obrisima, suptilnim i pulsirajućim prelazima boja i oblina, transformišu prostor u nebesni, otmen muzej ili izložbeni reljefni prostor ispunjen obožavanim kamenim statuama, skulpturama i eksponatima.

Predozirani kreativnošću i božanstvenošću prirode, upijamo svaki detalj s predanošću ropskog zaljubljenika. 

I ako, izloženi posmatranju nesvakidašnje ljepote odjednom osjetite da vam osjećanja nekontrolisano naviru, da ste preplavljeni emocijama i potpuno predani zanosu koji vam otima dah, ne brinite. U šoku ste! Estetskom!

No, nema predaha i podlijeganja očaravajućim uticajima ambijenta. Nastavljamo dalje... Okrepljuje nas svjež dah, jer, kao da se vazduh odjednom pretvorio u med, nov priliv energije usmjereva nas na utabanu, ali nemarkiranu stazu naspram, gotovo simetrično poređanih vrhova Tre Cime. Gordo stoje, tri vrha nalik tri druga, sa vojne straže ili rata koji pamte dobre i loše dane, ostajući uvijek jedan uz drugoga, rame uz rame.

Plato pod nama, nije samo estetski, već i svojevrstan ratni muzej i poprište žestokih borbi u Prvom svjetskom ratu. Linija alpskog fronta, između Kraljevine Italije i Austrougarskog carstva protezala se duž okolnih prevoja, dok su vrhovi predstavljali vojne utvrde. Prokopano je na stotine tunela i rovova u kojima se skrivala vojska, pa se i dan danas može osjetiti kako vitla hladana jeza i tjera na strah, prividno potisnut u vrtlogu dubokih ambisa.

Odlučujemo se za kratak odmor kod omanjih jezera, podno bijelog sipara, ukrašenog sjenkama Tri vrha. Njihov odraz prelama se i igra na vodi, i zaista, sa kojeg god ugla ih posmatrali, jedinstveni su dekorativni spomenik prirode. Sa suprotne strane, pogled nam krade prirodna kupola neobičnog oblika, Torre dei Scarperi n/v 2519m, a iza nje, u širokom luku, uzdižu se vrhovi kao gorde kule stražara na obzorju.

Od doma Langlam put se spaja sa stazom br. 105 koja vodi po izohipsi sa zapadne strane do prevoja Col di Mezzo n/v 2315m i dalje do doma Auronzo, gdje noćimo.

M O N T E    P A T E R N O   N/V  2746M    10. 08. 2017.  G O D I N E

Organizacija: SPK „Soko“,

Broj učesnika: 4,

Minimalna visina: 2333m,

Maksimalna visina: 2746m,

Dužina staze: 8 km,

Vremenske prilike: promjenljivo oblačno, kiša,

Vrijeme (sa pauzama): Rifugio Auronzo-Forchella Lavaredo( 1,00h); Forchella Lavaredo-Rifugio Locatteli (1,00h); Rifugio Locatteli- Forchella del Camoscio (1,30h); Camoscio-Monte Paterno (’30); M.Paterno-Laghi dei Piani (1,30h),

Težina ferrate po UIAA skali: 2-3B,

Potrebna oprema: VF set, kaciga, pojas, čeona lampa, rukavice.

Nakon nemirne i kišovite noći, sviće relativno mirno jutro, i prije nego li se sasvim razdanilo, eto nas opet na stazu br. 101, ali ovog puta ona nas vodi na Monte Peterno. Žurimo na uspon, planiranom rutom. Na raspolaganju imamo svega par sati mirnog vremena i zatišja, jer je već od podneva bio najavljen nov nalet kiše i grmljavine. Brzo stižemo do Forchelle Lavaredo i raskržja puteva. Odavde se staza odvaja, desno za Monte Paterno, a lijevo staza vodi po siparu, sjevernom stranom podnožja Tre Cime. Biramo nešto visočiju, ali užu stazu, utabanu u sipar koji strmo pada niz okomite strane Monte Paterna. Na samom kraju sipara nailazimo na prvi bunker iz Prvog svjetskog rata. Kratkom uzbrdicom, iznad bunkera izlazimo na travnatu zaravan ispred doma Locatteli n/v 2450m. Dom je smješten podno vrha Sasso di Sesto n/v 2539m. Od doma, u pravcu istoka, pogled se pruža na jezera Laghi dei Piani kao i na sjeverni greben Monte Paterna i izražajnu, sjevernu stranu Tre Cime.

Za uspon na Monte Paterno, odabrali smo popularan smjer sjevernog grebena koji se pruža od Forchella di Toblin, ispod koje je smješten planinarski dom Rifugio Locatelli, kao najčešće polazne tačke za uspon čuvenom ferratom De Luca-Innerkofler.

Opremamo se setovima za ferratu, kacigama i lampama jer je oko 80% staze osigurano sajlama i klinovima, 20% prolazi kroz tunele i galerije, a 10% staze je neosigurano. Ruta najprije vodi blagom uzbrdicom, a zatim prelazi u uski rov, odakle slijedi niz kraćih tunela, probijenih kroz nazubljene ivice Paterna.

Ubrzo stižemo do tkz. Galleria Paterno, tunela dugačkog 600m. Kroz njega vode strme, visoke stepenice, osigurane sajlom. Visoke stepenice omogućavaju da se za kratko vrijeme savlada 100m visinske razlike. Međutim, hladan vazduh koji struji kroz galeriju, nataložena vlaga i gnjacav pijesak pod nogama pomalo zamaraju. Penjući se ovim strminama teško je i zamisliti da su se, ne tako davno, u skutima ove planine, krili, bitke vodili i živote izgubili vojnici, planinari... Da su umjesto sajli, uz stijene bile prikovane bodljikave žice, da su staze, umjesto planinarskih gojzerica, tabanale vojničke čizme, a da je umjesto zveketa karabinera, tutnjao unakrsni prasak metaka...

Mračne misli o ratnoj istoriji Paterna, nestadoše po izlasku iz tunela, jer odmah na izlazu započinje uspon ferratom, pa se pažnja fokusira na svaki detalj uspona. Stijene Paterna su poprilično rastresite, ferrata na momente zahteva jak rad ruku, sangu i koncentraciju, ali bez problema stižemo do uskog sedla Forchella del Camoscio n/v 2660m. U prevodu sa italijanskog, Camoscio znači divokoza, dakle prevoj nosi ime koje prirodno pripada visinama, označava mjesto do kojeg vode strmi, nepristupačni i uzani putevi, mjesto do kojeg se, baš poput divokoze, uspinju uporni, istrajni i usmjereni.

Forchella nas uvodi u unutrašnjost Paterna kojom dominiraju istočne, okomite litice koje se dramatično i strašno uzdižu, ostavljajući dojam nepristupačnosti. Ispresjecane hodnicima, galerijama, tunelima, ipak su bile mete osvajača. Uprkos tome, ovaj se džinovski bastion održao, svojom silinom i impresivnošću, osvajajući nas.

Prevoj Camoscio je spona puteva od kojeg se lijevo odvaja staza preko istočnog grebena za Rifugio Pian di Cengia, ravno se odvaja staza ka južnom grebenu do doma Lavaredo i desno nastavlja ferrata do vrha, po strmoj i izloženoj stijeni, sve do izlaska na bočnu krušljivu stranu, gdje nastavljamo kretanje po policama do samog vrha. Ovaj završni dio staze nije osiguran sajlama, ali se uz oprez lagano prelazi, te stižemo na vrh tačno u 10h.

Na vrhu Monte Paterna n/v 2746m postavljan je krst u sjećanju na Sepp Innerkoflera, lokalnog alpinistu, planinskog vodiča, i vojnika stradalom na ovom mjestu tokom Prvog svjetskog rata. Ostao je upamćen kao simbol stradanja, ali i ljubavi i pasije prema otadžbini i planini.

Vrh Paterna je i spektakularan vidikovac, jer se sa njega pruža najljepši pogled na Tre Cime, ali i na čitav niz nepreglednih vrhova koji nadmašuju jedan drugog po svojoj ljepoti, grandioznosti i jedinstvenosti oblika. Ova jata golemih kamenova pripadaju sjevernom dijelu grupe Sesto, a u prvi plan uzvisuju se masiv podgrupe Rondoi-Baranci, Croda Rossa, Cima Piata Alta, Punta dei Tre Scarpieri i drugi.

Magleni talas nam polako zaklanja ove fantastične vidike, pa na vrhu imamo samo toliko vremena da se fotografišemo, jer moramo odmah krenuti nazad. Sivi oblaci stvorili su obruč oko vrha Paterna. Vrh je pod opsadom kišnih oblaka i jedini izbor koji stvarno imamo, je kako ćemo da odreagujem u datoj situaciji. Teška srca, ali ispravno, donosimo odluku da odustanemo od spusta istočnim grebenom, pa silazimo istom Innerkofler stazom, sve do jezera Laghi dei Piani, gdje konačno pravimo pauzu za doručak. Tu smo osjetili svježinu prvih kišnih kapi i prije nego li je počeo pljusak, stižemo do doma Locatelli. U domu i ispred njega, sve vrvi od planinara, i svi čekamo da kišni talas prođe. Jaka kiša i grad mijenjaju sliku ambijanta i u tridesetak minuta pred našim očima smjenjuju se godišnja doba. Hvatamo trenutak zatišja, parče vedrog neba i par sunčevih zraka i hitro grabimo do parkinga ispod doma Auronzo. Uz snažan ljetnji pljusak i zavodljiv ritam ljetnjeg hita „Despacito“, lagano napuštamo masiv Dolomita i upućujemo se ka Hrvatskoj i gradu Rijeci, gdje noćimo.

Sledeći dan koristimo da se odmorimo i razgledamo znamenitosti ovog istarskog grada. U šetnji kroz istoriju, kulturu, gastronomiju Rijeke društvo nam pravi Ljubo Radović, predsjednik riječke zajednice Crnogoraca. Ovaj lučki grad, lijepe arhitekture i živopisnog karnevala, oduševio nas je prije svega srdačnošću, otvorenošću i blagošću njegovih stanovnika, koji su možda i najveća blagodet ovog grada.

Tekst: Biljana Kojić

Fotografije: Dijana Borozan i Dušan Kaluđerović

PUEZ GEISLER / ODLE 07. - 08. 08. 2017. GODINE

P U E Z   G E I S L E R  /  O D L E      07.  -  08. 08. 2017.  G O D I N E

Organizacija: SPK „Soko“,

Broj učesnika: 4,

Minimalna visina: Malga Zannes n/v 1685m,

Maksimalna visina: Forchella della Roa n/v 2617m,

Dužina staze: 28 km,

Visinska razlika pri usponu: 1600m,

Visinska razlika pri spustu: 1450m,

Vremenske prilike: umjereno do pretežno oblačno,

Vrijeme (sa pauzama): Zanser Alm/Malga Glatch (’45); Malga Glatch-Forchela Furcia (2,00h), Furcela Furcia-Forchella della Roa (1,00h); Forchella della Roa-Monte Seceda (2,00h), Monte Seceda-Zannser Alm (2,00h),

Korisne info: cijena parkinga Zannser Alm 5.00€.

U sklopu masiva Dolomiti di Gardena e di Fassa, nalazi se park prirode pod zaštitom UNESCO-a, Puez Geisler/Odle. Obuhvata prostor atraktivnih alpskih dolina Val Gardene/Grödnertal, Val di Funes/Villnößtal, Valle Isarco/Eisacktal i Alta Badia.

Planinski lanac ovog parka čine tri zasebne skupine planina, koje se međusobno razlikuju po obliku, smjeru pružanja i položaju. Grupa Odle/Geisler(njem.) ističe se planinama Odle di Funes. Njih karakteriše vijenac zbijenih i izoštrenih šiljaka, koji se okomito izdižu, formirajući prirodni bedem između dolina Val di Funes i gornje Val Gardene. Najviši vrhovi ovog masiva i cjelokupnog parka su Sass Rigais n/v 3025m i Cima Furchetta n/v 3025m. Južni dio ovog bedema čine Gruppo di Odle Fermede sa najvišim vrhom Grande Fermeda n/v 2873m i Monte Seceda n/v 2519m.

Skupina Puez pruža se u smjeru sjeverozapada, pri čemu je sjeverni dio ovog masiva nastavak Odle skupine, ali se od njega bitno razlikuje po visini i obliku. U ovom dijelu dominira vrh Piz Dulede n/v 2909m. U smjeru zapad – istok postiru se vrhovi zapadnog i istočnog Puezspitze n/v 2918m i n/v 2913m. Južni dio masiva je visoki plato sa velikim brojem vrhova od kojih je najpoznatiji Col de Puez sa n/v 2725m.

Treću grupu tvori planinska skupina Plose-Putia koja se nalazi na krajnjem sjeveru, vidno izolovana, te upravo zbog svog položaja pruža odličan pogled na cjelokupan prostor ovog parka. Sastavljena je od planina Odle di Eores, koja se pruža od doline Val di Funes, do doline Valle di Eores, a poznata je po stazi Alta via Günther Messner, te planina Sass de Putia/Peitlerkofel n/v 2875m i podgrupe Plose.

Puez-Odle je jedan od najslikovitijih planinskih masiva u Dolomitima. Pored intenzivne vizuelne aktivnosti, pruža i širok spektar mogućnosti za realizovanje planinarskih tura različitih vrsta, od slobodnog penjanja, penjanja stazama via ferrata, a na ovom prostoru nalazi se na desetine staza za jednodnevno i višednevno pješačenje i oko 33 cirkularne staze.

Napuštajući Chuisu, upućujemo se ka još jednom planinskom prevoju Passo delle Erbe/Würzjoch i našim domaćinima, porodici Messner u planinskoj vikendici Halslhüette, podno planine Sass Putia.

Prije uključenja na zavojiti planinski put, dočekalo nas je maleno selo San Pietro i dolina Val di Funes. Senzacije nas i dalje preplavljuju. Taman kad pomislite da ste napunili emotivne rezervoare, u svakom kutku, pri svakom pogledu, iznova izviruju nove slike...

I baš tamo gdje se nebo protezalo u pravcu nejasnog horizonta, kumulativni vrhunci Odlea, usmjereni i napeti poput oštrica, poentiraju nas. Ove okamenjene, potentne strijele, predmet su divljenja i neizostavan motiv svih predstava o Dolomitima. Razapeta strijela pokazuje samo jedan obavezan smjer kretanja. Držimo se tog pravca koji nam otvara pogled na nezaboravan vidik. I dok se nebo pretapa u plavetnilo bez ijednog oblaka, vrhunci Odlea uzdižu se iz njedara ustalasanih padina. Pratimo blaga talasanja njihovih linija i čini nam se da vrhovi slobodno i nesputano lebde ka visinama, nagore... Iako oku jedva dohvatljivi, naše srce su odavno zatočili. Ove „igle“, (Odle na ladinskom upravo nose to značenje), kada se jednom zariju, ostaju u srcu zauvijek!

Kada je Sunce s neba odlutalo i izdužene sjenke oštrih rubova ispunile prostor, stižemo u Ranuihof, samostojeću farmu smještenu na pašnjacima i livadama Ranuia. Mala barokna crkva San Giovanni, okružena blagim obroncima, svojom ljepotom upotpunjuje prostor. Sagrađena je 1744. godine i svojom malenom formom daje milost cijelom pejzažu. Jedino njen toranj, kupolastog oblika prkosi veličanstvenim Odle vrhovima, kao da ih izaziva, uvjeren u nadmoć svoje ljepote.

Iako uzvišenost i goletnost najviših vrhova Sass Rigaisa i Furchetta prosto prizivaju da im otrčite u zagrljaj, najbolji način da, skoro do najsitnijih detalja, upoznate Odle di Funes, jeste da iscrtate kružnicu oko ovog planinskog bedema.

Na početnu tačku kružne ture, parking Zannser Alm n/v 1685m dolazimo sledećeg jutra, nešto prije 10:00h. Zannser Alm nalazi se na kraju doline Val di Funes i predstavlja ishodište za brojne planinske ture. Staze i puteljci, međusobno ispreplijetani vode na sve strane. Mi smo stupili na široku makadamsku stazu oznake br. 36  koja vodi kroz gustu borovu šumu u pravcu Malga Glatsch n/v 1902m. Vrhovi Odlea kriju se iza borove šume, gubeći se u njihovom zelenilu i samo povremeno naslućujemo njihove konture. Do doma Glatch stižemo za nekih 45 minuta laganog hoda. Pogledom tražimo najviše vrhove masiva, ali oni su već bili potpuno sakriveni iza teške horizontalne trake od oblaka, čvrsto stegnute, očigledno bez namjere da skorije popusti i razotkrije ih...

Niska oblačnost koja se tog jutra nadvila nad dolinom tjera nas da ubrzamo korak budući da nas očekuje duga i naporna tura.

Od doma Glatsch put se račva, a mi skrećemo ulijevo i nastavljamo dalje uskom šumskom stazom koja nas spaja sa putem Adolf Munkel Weg, jedne od najpoznatijih hiking staza u Dolomitima, usječene ispod impresivnih sjevernih litica Odlea. Od uključenja na stazu pratimo smjer za planinski dom Tschantschenon, do kojeg vodi putokaz sa oznakom rute br. 6. U blizini se nalazi most preko kojeg kružno nastavlja staza Adolf Munkel.

Međutim, mi tumaramo dalje, penjući se stepenastom kolskom stazom do prevoja Furcela de Furcia n/v 2293m. Travnati prevoj je odlično mjesto za odmor i još bolji vidikovac za osmatranje okoline. U radijusu od nekoliko stotina metara pogled se širi na prostranu dolinu Val di Funes, na jednoj i Val Badiu, na drugoj strani.

Vrhovi Odlea i dalje se kupaju u pepeljastoj, maglenoj kupki, a planina sve više podliježe atmosferskim efektima. Na nebu se uočava rusvaj tmurnih oblaka koji vulkanski čekaju da buknu i preliju predio kišnim kapima. Poprilično je napeto iznad procjepa Forchella della Roa, uskog tjesnaca koji razdvaja planine Odle di Funes od Puez skupine. Koncentracija modroplavih nijansi ispunjava prostor, šireći dojam da je atmosfera zasićena mirisom kiše. Planina sve više poprima atmosferski dah i izgleda nam kao oštrica noža koja se zasjekla u turobnu maglenu masu. Pitam se gdje je sad boginja Fortuna da nam udijeli malo sreće sa vremnom! 

Vjerujući da će nas sreća ipak pronaći, nastavljamo dalje. Upravo je Forchella della Roa n/v 2619m naša sledeća tačka na ovoj planinskoj kružnici. Da bismo je dosegli, uključujemo se na stazu poznatu kao Alta via della Dolomiti no 2, prateći oznaku br.3. Staza najprije sječe travnatu padinu prevoja Furcia, a potom nas spaja sa strmim siparom. Teren je izuzetno krušljiv, a penjanje dodatno ometa snažan vjetar, koji pomahnitalo struji. Međutim, cik-cak stazom savladavamo sipar i izlazimo na plato koji razdvaja Puez i Odle. Stojimo na najkraćem rastojanju između dva planinska diva, dok oni gledaju jedan drugome u oči, odmjeravajući snage. Furiozni naleti vjetra onemogućavaju nam duže zadržavanje na platou, dok nas kiša, zaobilazi. Odavde, put se rastače. Lijevo vodi uzana stazica do Forchelle Nives i vrha Piz Dulede, ali nas je, prema planu, slijedovao laganiji spust u Val Gardenu. 

 

Sa druge, zapadne strane Odlea dočekuju nas bolje vremenske prilike. Visoki vrhovi, kao prirodne barijere, zadržali su oblake iznad Val di Funes doline, pa se Val Garednom krećemo znatno rasterećeniji. Konačno dobijamo priliku da sagledamo okomite litice Odlea u svojoj punoj veličini i oštrini. Krećemo se laganom, utabanom stazom br.2 i 2B preko zatalasanih pašnjaka Gardene, posutim runolistom. Prelazimo preko suvog korita potoka, slijedeći put koji krivuda i šara vodeći nas uz brdo, naviše.

Sa suprotne strane, u prvi plan izbija gorostasni Col de la Pieres n/v 2747m, čije se strane uzdižu visoko iznad doline, a krasi ga impresivna terasa, sa odličnom panoramom na susjedne skupine vrhova, džinovski dvorac Sella grupe i veliku stijenu Sassolungo/ Langkofel.

Ubrzo, susrijećemo se sa neobičnom prirodnom skulpturom Pieralongia n/v 2290m. Rogate stijene dominiraju dolinom i kao trofej iz lova, ponosno ukrašavaju predio. U blizini se nalazi planinarski dom, i poprilično je živo i veselo u njegovoj okolini. Dječica razdragano skakuću, njihovi glasići odzvanjaju dolinom, mješajući se sa ritmičnom kadencom alpskih zvona koja dopiru sa okolnih pašnjaka. Svuda naokolo rasuta su stada, pa ne čudi što svako malo na stazi nailazimo na prepreke u vidu drvenih taraba interesantne izrade, tako da neke preskačemo, neke rotiramo, ili jednostavno otvaramo...

Uska staza kojom smo pješačili završila se dovevši nas do vrha Monte Seceda n/v 2519m. Seceda je pitoma, travnata padina, po kojoj su razbacane malene planinske kuće, tkz. Malge. Zbog povoljne konfiguracije terena na ovoj planini se nalazi jedno od poznatijih ski centara u Val Gardeni. Seceda je poznata i kao fantastičan vidikovac, sa kojeg se prostire panoramski pogled na vrhove Male i Velike Fermede. Ovaj kadar jedan je od najčešćih motiva sa razglednica, planinskih brošura i knjiga.

Ni mi ne propuštamo priliku da zabilježimo ovaj spektakularni momenat. Koračajući duž samog ruba Secede, posmatramo kako se magleni talasi valjaju i razbijaju o stijene, rasprskavajući se u vodenu paru. Ali, šum koji odjekuje, ne dopire od udara maglenih vala, već od osjetno snažnog lupanja srca. Nošeni maglovitim krilima, oštri špicevi Fermede prelamaju se i lome kao srčani impulsi koji struje tijelom. Prateći ritam i radost srca, shvatih da nam isto udaraju, kao da će se moje preliti u srce planine.

Monte Seceda je najjužnija tačka kružne ture. Sa vrha se spuštamo do uključenja  na stazu br. 6 odnosno, usjek Forchella dela Pana n/v 2490m, kroz čiji kuloar nas staza spušta nazad u Val di Funes.

Forchella della Pana je procjep, dubok, uzan, kao da odjednom padate u san ili propadate u začiju rupu. Spuštanje njime olakšavaju postavljene sajle i klinovi, kao i potporno stepenište načinjeno od stabala, tako da ga erozija ne moze potkopati. Oprezno se spuštamo rastresitim procjepom, dok se poput sijenki nad nama nadvijaju okomite litice Fermede. Vidljiva, promjenljiva šara njenog sjevernog lica, odaje utisak intenzivne i bujne geneze ove planine. Brazde i bore, snažno utisnute u kamenu, stvaraju višebojne slojeve stijena, od tamno crvene do modro zelene nijanse, tako da svojom živahnošću ublažavaju strog i oštar karakter hrida.

Drugi dio staze je manje strm i opasan, i lagano nas uvodi u šumsku stazu, po kojoj slijedimo priključak za dio puta Adolf Munkel, od kojeg pratimo smjer ka Malga Glatsch, odnosno Malga Zannesu.

Na parking stižemo oko 18:00h, čime zatvaramo krug, prešavši put prepun okuka i zavoja, uspona i spusta, uzdaha i izdaha... Na toj putanji, naročito su nam bila privlačna suprotna raspoloženja prirode - smirenosti i razbarušenosti neba, mliječno bijelih i zagasito sivih oblaka, te blagih i surovih predjela koja su se mijenjala pred našim očima, dajući poseban karakter ovoj turi.

Od parkinga nastavljamo u pravcu sela Santa Maddalena, nadajući se da ćemo dan na izmaku ispratiti uz jedan od najljepših alpskih pejzaža, koji oslikava svu ljepotu kontrasta dolomitskog krajolika. Zelena brdašca, ukroćeni vrhunci Odlea, plahovite šume i starinski zvonik pastoralne crkve Svete Madalene, nisu tema neke impresionističke slike, već  uobičajan alpski prizor, tako jednostavan, a tako snažan da u vama može podstaknuti samo najfinije osjećaje.

Tekst: Biljana Kojić

Fotografije: Dijana Borozan i Dušan Kaluđerović

Marmolada (3343mnm), Dolomiti - 06. - 07. 08. 2017. godine

M A R M O L A D A    06. – 07.  08. 2017.   G O D I N E

Organizacija SPK „Soko“,

Broj učesnika: 4,

Start/Cilj: Lago di Fedaia n/v 2053m/Punta Penia n/v 3343m,

Minimalna visina: 2080m,

Maksimalna visina: 3343m,

Dužina staze: 12,5 km,

Ukupna visinska razlika po turi: 1381m,

Vremenske prilike: pretežno sunčano i vedro,

Vrijeme (sa pauzama): Lago di Fedaia- Pian di Fiaccone (1,30h); Pian di Fiaccone-VF Marmolada (1,30h); VF Marmolada-Punta Penia (3.00h); Punta Penia-Pian Fiaccone (2,30h),

Težina ferrate po UIAA skali: 4C,

Korisne info: cijena žičare uspon 8€, spust 7€, povratna 15€; radno vrijeme žičare od 8,30h do 17,00h; parking kod jezera Fedaia - besplatan,

Potrebna oprema: cepin, dereze, uže, pojas, kaciga, VF set, rukavice.

Belluno, odnosno „Porta delle Dolomiti” su vrata kroz koja kad prođete znate da više ništa neće biti isto. Prolaz utire put svijetu estetike i uvodi nas u planine Dolomita. Svaki pedalj ovog masiva izraz je i slika jedinstvenog vizuelnog identiteta. Planinske figure i čarobnost prostranih dolina prodiru silovito u cenatr našeg opažanja, drže pažnju i prizivaju nas da stupimo na njihovo tle.

Zato se na kratko zaustavljamo u malenom mjestu Alleghe, planinskom selu uljuljkanom između obala istoimenog jezera i impresivnog zida čuvene Monte Civette. Jednostavnu i smirenu arhitekturu sela oživljava koloritna raznolikost uredno posloženih balkona i terasa. Jarkost cvijetnih boja na žalost ne može razbiti sivilo tmurnih oblaka koji se šire nad selom. Prve kišne kapi obasipaju nas poput konfeta, a umjesto zvuka fanfara, u daljini se čuje odjek gromova, najavljujući naš susret sa „Kraljicom Dolomita”.

Kakav nam signal šalje planina? Da li je ovo dobar il’ los znak? … Pitanja naviru i naviru, i prije nego se sasvim izgubih u mislima, pažnja vođena emotivnim uzdama vrati me na pravi put. Vijugajući serpentinama Passo Fedaia pažnja skakuće sa slike na sliku koje, nakon svakog sledećeg zavoja nude drugačiji sadržaj. Planine se sve više razotkrivaju. Najprije se ukazuju one sa svojim bujnim zelenilom i ovčicama rasutim po njihovim padinama, a tamo gdje put pravi zadnju krivinu, naglo i niotkud, pojavi se Ona. Zaskoči nas prizor otvorenog prostranstva i raskoši, i nesvakidašnja ljepota kontrasta. Kao da hipnotički baca čini na posmatrača, Marmolada me iznenadi zadivljujućom privlačnošću.

Cjelokupan ambijent kao da u sebi nosi dvije prirode uzajamno suprostavljene, kreirajući sjajne kontraste i vizuelne efekte. Naročit šarm Marmoladi daje savršena kombinacija različiih pejzaža, visokih litica, zaglečerene površi, travnatih obronaka, pitomih dolina i modroplavog jezera, na čijoj površini misteriozno svjetlucaju refleksije okolnih vrhova, posvuda bacajući svoj sofisticirani sjaj. Iako je od našeg radoznalog pogleda skrivaju pramenovi magle, Marmolada sija sopstvenim sjajem. Otuda joj i naziv, potekao od grčke riječi „marmar“, što znači sjajna, blještava. Međutim, nas ime ove planine najčešće asocira na marmeladu. Premda joj naziv ne potiče od voćne marmelade, slast i užitak koji nepcima pruža ovaj slatki namaz istovjetan je sa milinom i zadovoljstvom kojom su naše oči izložene posmatrajući je. I zaista, Marmolada se izdiže u svom vladarskom dostojanstvu, i sva tako imaginativna i glamurozna oplemenjuje prostor svojom raskošnošću i moći. Poput kraljice, Marmolada ponosno i dostojanstveno nosi svoju ljepotu, zato je ona „La Regina delle Dolomiti“.

Smještena je u središnom dijelu živopisne i prostrane doline Val di Fassa, sastavljena od južnog dijela sa vrhovima Cima d'Оmbrеttа (n/v2.983m), Sаssо Vеrnаlе (n/v3.054m) I Sasso di Vаlfrеddа (n/v2.988m), dok najviši vrhovi Punta Penia (n/v3343m), Punta Rocca (n/v3,309m), Punta Serautа (n/v3,218m), Gran Vеrnel (n/v3,210m) i Piccolo Vernel (n/v3,098m) pripadaju njenom sjevernom dijelu. Isturena sjeverna strana Marmolade prekrivena je ledom. Ova ledena padina najveća je glečerska površina u Dolomitima. Južnu stranu oivičuju visoke, okomite stijene, tvoreći najizazovniju rutu za penjače - skoro 1000 metara visok zid. Sa zapada pruža se vrli greben koji najviši vrh Marmolade povezuje sa liticama Vernela (Malog i Velikog). Ispod Marmolade nalazi se akumulaciono jezero Fedaia n/v 2053m sa moćnom branom i fantastičnom prirodom koja obiluje oprečnostima.

 

Na parking iznad jezera Lago di Fedaia n/v 2080m stižemo poslijepodne, malo prije 18:00h. Tu vršimo prepakivanje opreme i ostavljamo vozilo. Usamljeni smo na parkingu, jer je kiša otjerala posjetioce. Čini mi se da „Kraljica“ toga dana nije bila raspoložena za posjete. I zbilja, helihopter kojeg smo zatekli kako kruži nad njenim padinama, prenosio je tijelo planinara koji je tog popodneva stradao od udara groma na ferrati. Marmolada nas nije uplašila, ali nas je upozorila da posjeduje zlosloslutnu i kobnu narav. Srećom, prema nama je bila milostiva. Čim zakoračismo na njeno tle, kiša stade i ozari nas par sunčevih zraka. Planina je dala signal za pokret i stupismo na klizav kamenjar i stepenastu stazu, koja se zapadno od žičare utabano pruža sve do planinarskog doma Pian dei Fiaccone n/v 2626m gdje je bilo planirano noćenje.

U prvom dijelu, staza vodi kroz rijetku borovu šumu, potom izlazi na otvoren teren, i dalje nastavlja blagim nagibom, krivudavo vodeci naviše do prevoja Col dei Bousc n/v 2493m. Ovaj dio staze prelazimo za nekih sat vremena. Na prevoju se otvara pogled prema ledniku i sjevernoj strani Marmolade. Sa suprotne strane, pogled na okolne vrhove plijeni našu pažnju, te povremeno zastajkujemo kako bismo upili što više velišanstvenih kadrova. U prvom planu je travnata padina prevoja Porta Vescovo, a iza nje dominiraju okomite litice grandiozne Sella grupe. Piz Boe i nešto zapadniji Sasolungo upadljive su žižne tačke u krajoliku.

Dalje nastavljamo stazom br. 606 do doma. U rifugio Pian dei Fiaccone stižemo u 19:30h, uz savladavanje visinske razlike od 546m i pređenih 2,3km. Dom se može pohvaliti ljubaznim, mladim osobljem, ukusnom hranom i veličanstvenim pogledom. Kroz velika stakla trpezarije posmatramo planine u tonalnim i suptilnim promjenama boje, jer kako je Sunce utonulo iza horizonta, u tom se trenu cio ambijent promjenio. Nestao je sa neba prigušeni zlatni sklad, a boja planina se promjenila u zagasitiplavu. Nakon večere, raspoređujemo se u spavaone i uz pregled vremenske prognoze za dan uspona, planiramo buđenje u 5:30h i polazak na uspon u 6:30h.

Uspon i spust na Punta Peniu osmišljen je kao kružna varijanta i podrazumjevao je da se uspon na najviši vrh izvede preko zapadnog grebena tkz. „Cresta Ovest“ i to stazom Via ferrata Marmolada, dok bismo se spustili sjevernom padinom Marmolade, preko njenog glečera, stazom „Via normali“. Ova kružna putanja atraktivna je zbog kretanja u stijeni i po ledu, uz upotrebu kompletne opreme za penjanje po stazama via ferrate i prelaska preko glečera i glečerskih pukotina.

Jutro i izlazak Sunca jedan su od najljepših momenata na Dolomitima. Zlatasta svijetlost  ističe se preko vrhunaca, dok su doline i dalje okupane u bjeličastu maglu. Uspon na Punta Peniu započinjemo od doma, odakle desno nastavlja staza br. 606 za Forchella Marmoladu n/v 2896m. Krećemo se u pravcu zapada, polako gubeći na visini, sve do priključenja na manji glečer podno stijena Malog Vernela. S obzirom da je pred nama veoma strm i za hodanje težak teren, stavljamo dereze kako bismo što sigurnije prešli ovaj dio staze i uključili se na ferratu. Na ferratu se uključujemo nakon sat i po hoda. Sa svih strana, skoro u bujicama, slivaju se otopine snijega i leda, pa su stijene na pojedinim mjestima izuzetno klizave. Srećom, jutro je relativno toplo, i temperatura je iznad nule, pa stijene i što je još bitnije, metalna nožišta i stube nisu zaleđene i mogu se sigurno koristiti. Gotovo do samog vrha, zapadni greben osiguran je gvozdenim sajlama, klinovima i stubama koji olakšavaju kretanje po izuzetno eksponiranim liticama. Via ferrata Marmolada sagrađena je 1902. – 1903. godine i jedna je od najstarijih i najviših ferrata u Italijii. Do Forchelle Marmolade n/v 2896m stižemo vrlo brzo. Odatle, otvara se pogled na južnu stranu planine i planinarski dom Rifugio Contrin, do kojeg vodi staza koja se sa vrhom Punta Penia spaja upravo na ovom mjestu. Stijene oko Forchelle naročito su klizave i nezgodne za penjanje. Uz pomoć stuba savladavamo i ovaj izazov i nastavljamo penjanje po vertikalama, sve do uključenja na greben.

Na Forchelli se nalazi nekoliko bunkera - suvenira iz Prvog svetskog rata. I dok se u partiji šaha učesnici bore da matiraju kralja, italijanski i austrougarski vojnici borili su se da osvoje „Kraljicu“. U toj imerijalnoj misiji pokušavali su da je zarobe, ukrote, prisvoje... neznajući da se planina ne osvaja nasiljem, već uzornim vještinama i uz herojske vrline. Jer, planina je božanstvena i uzvisujuća i nijedna njena bitka nije izraz demonstracije moći, mada, dovoljan je samo jedan njen potez pa da budete matirani.

Hod po grebenu, po toj delikatnoj oštroj liniji po kojoj testiramo ravnotežu i vještinu koraka podsjeća na ples sablji. Vremenske prilike nam idu na ruku, vidljivost sa grebena je izvrsna, pa uživamo u prizoru koji nas okružuje. Svuda oko nas pogled se širi na okolne dolomitske skupine među kojima posebno dominiraju: Sassolungo i Sassopiato, kupoliko obličje Sella grupe sa vrhom Biz Boe, Civetta, Pelmo, Toffane... Na vrh Punta Penia stižemo nakon 4:30h hoda i penjanja. Kročismo na tron Marmolade, a ona nam podari krunu, da bar na trenutak zajedno vladamo.

Na vrhu se nalazi visoka čelična konstrukcija u obliku krsta, pored koje se fotografišemo, nakon čega se spuštamo malo niže do doma Capanna u kojem pravimo gotovo jednosatnu pauzu.

Spust izvodimo sjevernom stranom Marmolade, najprije prolazeći strmi greben Schena del Mul, po klizavoj stazi usječenoj između naslaga leda gornjeg glečera i samog ruba okomitih litica sjevernog grebena. Staza dalje vodi po nazubljenim i krušljivim stijenama koje razdvajaju donji i gornji glečer. Ovaj dio staze osiguran je sajlama i klinovima. Spuštamo se ovom stijenom nekih 20min i dolazimo do najveće glečerske ploče na Dolomitima. Pristup glečeru je neugodan zbog izraženih glečerskih pukotina. U ljetnjem periodu glečerska površina se polako smanjuje, otapa se led, a u dijelu koji je najstrmiji i sa najdebljim slojem leda, odvajaju se djelovi glečera, stvarajući brojne, duboke ledničke pukotine koje predstavljaju opasnost za planinare. Izuzetno toplo vrijeme tokom prethodnog mjeseca negativno se odrazilo na kvalitet lednika i bezbjednost kretanja po njemu, u što smo se i sami mogli uvjeriti. Glečer je izgledao kao razgranata mreža ledničkih pukotina i pozivao je na pojačan oprez. Zato spustu pristupamo ozbiljno, uz upotrebu kompletne zimske opreme i uz kretanje u navezi. Pred nama se smijenjuju svijetla i tamna polja, te treba vući mudre poteze. Izvodimo rokadu po ledenoj šahovskoj tabli na kojoj opstaje samo kralj sigurnih i čvrstih koraka. Bijela protiv crnih polja simbolično predstavljaju dualnost u nama. Borbu za prevagu želje ili straha, snage ili nemoći, života ili smrti.

U dom stižemo oko 15:00h, gdje pravimo kraću pauzu. Blizu doma nalazi se gornja stanica žičare, koju koristimo za spuštanje do podnožja planine i parkinga. Ovo je najstarija žičara na Dolomitima, pa je i vožnja njome potrajala cijelih 15-ak minuta.

Napuštajući jezero Fedaia, um skreće u posmatranje kroz slike. Udaljavajući se od divovskih stijena zapadne Marmolade, vijugava cesta nas vuče i vodi duž lanca planinarskih prevoja, „Strada della Dolomiti“. Jedan za drugim nižu se Passo Pordoi, Passo Sella, Passo Gardena... Cesta se primiče liticama isturenim iznad ladinske doline, a kao na dodir čarobne palice, iza svakog ugla čeka vas po jedno iznenađenje. Obilje slika sadržajnog planinskog pejzaža drže nam pažnju i pobuđuju imaginaciju. Prolazimo kroz Canazei, Selva, Santa Christina, Ortsei, sela germanskom preciznošću i jednostavnošću uredno posložena, stilski i elegantno upakovana, te asociraju na italijanske luksuzne slatkiše, ili jednostavno na mjesta za sladokusce.

Boraveći u ovom dijelu Dolomita, ne propuštamo priliku da posjetimo srednjevjekovni gradić Chiusa/Klauzen položenog na južnoj strani doline Isarco. Proglašen je gradom umjetnika, jer je bio mjesto intenzivne umjetničke aktivnosti. Okružena kestenskim šumama i vinogradima, ispreplijetana uskim, kaldrmisanim ulicama, bogata gotskim crkvama, Chiusa predstavlja autentičan tirolski gradić i inspiraciju umjetnika, slikara i poeta. Benediktinski manastir Sabiona, smješten na brežuljku iznad grada, poznat je pod nazivom Tirolski Akropolis jer predstavlja duhovnu, kulturnu i istorijsku kolijevku Tirola.

Znamenitosti gradića bitno je doprinio njemčki slikar Albrecht Durer, koji je 1494. godine prvi put posjetio italijanske Alpe i Chiusu. Inspirisan ovim mjestom stvara jedno od svojih poznatijih djela, gravuru Nemesis – La Grande Fortuna, alegorijsku predstavu grčke boginje koja, po zasluzi, dijeli sreću ili nesreću ljudima. Boginja, sa peharom i uzdama u rukama, lebdi iznad oblaka, dok je ispod nje ugraviran pejzaž Chiuse. Nemesis se danas čuva u Nacionalnom muzeju zapadne umjetnosti u Tokiju, dok će u našem sjećanju trajno ostati urezana slika pejzaža ovog tirolskog gradića.

Tekst: Biljana Kojić

Fotografije: Dijana Borozan i Dušan Kaluđerović