SOKO KAMP – 27. do 29. 06. 2014. godine

SOKO KAMP – 27. do 29. 06. 2014. godine

Novi izazovi su uvijek prepuni novih inspiracija, a svaka nova ideja početak je stvaranja nečeg posebnog, nezaboravnog, drugačijeg.

Prihvativši se izazova, inspirisani sveprožimajućom snagom same prirode koju osjećamo boraveći u njoj, poput bujice, potekla je ideja, dovoljno snažna da dovede do stvaranja i organizovanja prvog Soko kampa u Međuvršju (1440mnv), na Lovćenu.

Za sve nas koji smo učestvovali u njegovom osmišljavanju, kreiranju, oživljavanju, ovaj kamp predstavlja svojevrsno umjetničko djelo, mala pozornica koja će kroz kratko vrijeme biti naš dom.

Na ovoj pozornici obitava jedan drugačiji svijet. Njega ne nastanjuju junaci bajki i mašte. Nastanjuju ga planinari, avanturisti, zaljubljenici prirode, naši drugari sa kojima smo se na dosadašnjim planinaskim turama susretali, upoznavali, družili, dijelili neprocjenjive trenutke boravka u planini.

U dosluhu sa svima koji su se bar jednom otisnuli sa nama u nepregledna prostranstva planine, stvorili smo mjesto na kome smo mogli ispoljiti svoj istraživački, kreativni ili 'pak hedonistički duh.

Tokom svih dana trajanja kampa, uloge su bile podjeljene.

Jedni su se entuzijastično prihvatili poslova postavljanja i formiranja kampa. Gradili su dom pod otvorenim nebom, na prostranoj međuvrškoj livadi, između dva stamena zaštitnika Štirovnika i Jezerskog vrha. Enterijer našeg doma činio je cvjetni dezen, mnogo prirodne svijetlosti, prisustvo kamena u vidu detalja, ljetnja kuhinja i centralno mjesto oko ognjišta koje odražava duh stare Crne Gore i tradicije. Ognjište je središte, ne samo porodičnog već i društvenog života, pa smo se oko vatre najviše okupljali, razgovarali, pjevali, toplili...

Drugi su bili zaduženi za možda i najbolji segmenat kampa – njegov hedonistički dio, jer priroda nas tjera da probudimo sva čula.

Sluh je izoštreniji dok slušamo cvrkut ptica i šum vjetra, ali i zvuke gitare, umiljate glasove darovitih planinara i planinarki.

Čulo dodira naglašeno je jer osjećamo zemlju ispod naših stopala, kapljice rose na svojoj koži i dah vjetra što nam miluje lice, ali i ujede komaraca sa kojima smo se, pa gotovo- saživili.

Ali, prava alhemija mirisa i ukusa dopire iz naše kulinarske radionice. Aromatični pasulj i druge vješto pripremljene đakonije mamile su nas skladom boja, miomirisom i terapijskim ukusom.

I naravno, planinarske ture, obilazak okolnih lovćenskih vrhova koji čine razgranatu mrežu očaravajućih prirodnih vidikovaca bile su u fokusu interesa svih nas kojima vrleti, goleti, staze i puteljci Lovćena iznova predstavljaju splet prepoznavanja, susreta, otvaranja novih horizonata i prožimanja pozitivnih vibracija i emocija.

Dnevna tura: Veliki Goliš - Jezerski vrh – Mali Goliš – Međuvršje

Nakon prve večeri provedene u kampu, pokrećemo energiju u tijelu i uživanje otpočinje od ranog jutra. Prva jutarnja šoljica kafe, Sunce, vedrina neba, osmijesi i raspoloženje na licima planinara zovu na igru sa planinarskim izazovima.

U 8:00 napuštamo kamp u Međuvršju i krećemo ka prvoj tački, Velikom Golišu (1582 mnv). Odmah otpočinje uspon kojim brzo dobijamo na visini, i uzdižemo se nad kampom. Goliš je ogoljen, izložen Suncu, toploti, tako da penjući se njegovim stranama osjećamo pulsirajuću vrelinu ljetnjeg dana. Uspon do ovog vrha na pojedinim mjestima je strm, zahtjeva oprez, siguran korak i obraćanje pažnje na svaki krušljivi kamen.

Na vrhu pravimo pauzu za doručak. Slasni su zalogaji svježe pripremljenog doručka, a još se više slade naše oči od pogleda koji se svuda naokolo pruža. Jezerski vrh i Mauzolej posmatramo iz jedne sasvim drugačije perspektive, uviđamo dominantnost najvišeg lovćenskog vrha – Štirovnika, ali pogled se pruža i dalje i više, obuhvatajući prostrano njeguško polje, dio kotorskog zaliva, katunsku nahiju, ali i unutrašnjost samog lovćenskog masiva, vrhove Babljak, Treštenik, Babina glava.

Sa vrha staza vodi grebenom ka znatno posjećenijem i poznatijem Jezerskom vrhu (1657mnv). Uz malo koncentracije, greben se brzo i lako prelazi i ubrzo dolazaimo podno  samih litica na kojima je podignut Njegošev mauzolej. Za razliku od većine posjetilaca ovog čuvenog monumenta, mi mu prilazimo u skladu sa našim istraživačkim duhom i planinarskim srcem. Izlazimo na stazu koja vodi ka guvnu – vidikovcu gdje nas dočekuju pomalo iznenađeni i začuđujući pogledi radoznalih turista.

Kratko se zadržavamo, prolazimo kroz Njegošev mauzolej, i stepeništem sa spoljašnje strane tunela spuštamo ka stazi koja će nas kroz gustu bukovu šumu dovesti do jezera, po kojem vrh i nosi ime. Umjesto prozračnog plavetnila jezerske vode, na njegovom mjestu dočekala nas je zelena tapiserija nad kojom se nadvio roj komaraca. Nakratko razgledamo ovaj skriveni kutak oivičen strmim liticama, sa jedne i bukovom šumom sa druge strane i nastavljamo dalje.

Prija šetnja kroz šumu čije nas krošnje bar za neko vrijeme štite od Sunca koje je baš tada bilo u zenitu. Bukova šuma nije samo oaza hlada. Njena drveća, duboko ukorjenjena daju nam snagu i vrlinu pred završni uspon na Mali Goliš. Možda drveće zaista liječi jer po izlasku iz šume, lagano penjemo i ovaj vrh. Pravimo pauzu i odatle izvodimo spust do Međuvršja gdje nas je čekao ručak.

Noćna tura: Međuvršje – katun Kuk - Štirovnik

U beskonačnom mraku svemira, stajati na najvišoj koti Lovćena – Štirovniku (1749 mnv) poseban je ugođaj. U smiraju dana, ovaj vrh pretvara se u kreativni prostor u kome se suprotnosti smjenjuju, u vječitom kretanju, u nezaustavljivom ritmu prirode: svijetlost i tama, dan i noć, toplo i hladno... prožimaju se.

Iz Međuvršja kolima se dovozimo do katina Kuk, odakle počinje makadamska staza koja vodi pravo do vrha. Hodamo ovom stazom sve dok se ne dohvatimo priključka u vidu grebena koji nas sjeverozapadnom stranom, blago uzbrdo vodi najprije do vojnog utvrđenja, a potom i samog vrha na kojem je smješten repetitor.

Iako se sa Štirovnika odašilju razni radijski i tv talasi, mi smo zagledani u carstvo vibrirajućih boja. Gledamo u pravcu horizonta gdje se spajaju dva plavetnila. Nebo i more gledaju jedno u drugo prije nego se stope u jedno bezvremeno i bezprostorno jedinstvo.

Najednom nebo se otvara za veliki i lijep vatromet boja. Širok spektar boja prelivao nebom, gubeći svoj sjaj, gaseći se i prelazeći u prigušene tonove tame. Tmina je djelovala umirujuće. Umekšavala je oštre rubove i ublažavala jarke boje. Veče sa svojim mrakom polako osvaja prostor i činilo nam se da se u tom trenutku nebo proširilo. Mrak se već mogao dodirivati, zahvatiti prstima, a i zvijezde kao da su bile na dohvatu ruke.

Odjednom, prije nego je mrak u svoj zagrljaj uspio obgrliti sva brda, gradove i ljudska tijela, upališe se na hiljade svijetiljki i otpoče ples naših sjenki.

Mnogo prije ponoći napustili smo ovu neobičnu igranku svjetlosti i njihov galaktički ples i spustili se u kamp u kome smo nastavili svoje druženje i zabavu uz muziku, pjesmu i igru koja je potrajala do ranih jutarnjih časova... sve dok sa prvim zracima jutra nismo osjetili snagu svitanja i poželjeli dobrodošlicu novom danu i novom početku.

Samo mi, koji smo učestvovali u realizaciji Soko kampa znamo koliko je truda i napora trebalo da bismo od početne ideje stvorili magični prostor koji će svaki naš gost doživjeti kao mjesto kojem će se ponovo vraćati i koje će rado oživljavati u svojim sjećanjima. Ipak je najljepši dio posla radost koju priređujemo drugim ljudima.

Na našu sreću, bilo je i ljudi i privrednih subjekata koji su svojom energijom, dobrom voljom i raspoloživim sredstvima pomogli u organizaciji kampa.

Duboko i od srca zahvaljujemo Petru Vujoviću i vrijednim momcima iz Izviđačkog odreda "Gojko Kruška". Bilo je čast i zadovoljstvo sarađivati sa njima.

Iskrenu zahvalnost upućujemo talentovanom muzičaru Luki Radoviću koji je svojim predivnim glasom oplemenio naš kamp. I naravno, veliko hvala Dulovoj mami, Kosi koja nas je očarala svojim kulinarskim umjećem.

Posebnu zahvalnost dugujemo i sponzorima: Pekari Centar, Pekari Oziris, Martex-u, Slana doo i Nani-prom, koji su nesebičnim činom darivanja pomogli u organizaciji prvog Soko kampa.

Tekst: Biljana Kojić

Memorijal Dušan Bulatović Džambas, Bjelasica – 21. 06. 2014. godine

Memorijal Dušan Bulatović Džambas, Bjelasica – 21. 06. 2014. godine

 

Organizacija: PK Džambas

Vodiči: PK Džambas

Broj učesnika SPK „Soko“ na manifestaciji: 8

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 5:00h

Vremenski uslovi: Oblačno

Dolazak u Pl. dom Džambas: 8:00h

Početak ture: 9:00h

Završetak ture: 14:30h

Ukupno trajanje ture: 5:30h

Razvršje! Planinski vrh u jednom od najpitomijih masiva naše zemlje. Biser Bjelasice, smješten poviše Mojkovca i Kolašina, koji predstavlja pravo bogatstvo ovog dijela Crne Gore. Vrh, koji za naše članove ima posebno značenje, i posebno mjesto u srcu.

Zašto je baš riječ „Razvršje“ našla mjesto na početku ove priče, saznaćete ukoliko je pročitate u cjelosti.

U planinarskom svijetu Crne Gore, druga polovina juna uvijek bude rezervisana za Bjelasicu i Memorijal „Džambas“. Iz svih krajeva zemlje okupe se ljudi, da se uz druženje i sklapanje novih poznanstava prisjete jednog od najpoznatijih i najznačajnijih mojkovačkih planinara - Dušana Bulatovića Džambasa. Profesora, glumca, slikara, fotografa i iznad svega ljubitelja prirode. Čovjeka koji je planinarenje u ovom kraju podigao na jedan mnogo veći nivo i koji je svojim djelom zavrijedio da generacije koje dolaze čuvaju sjećanje na njega. A da se nove generacije i trude, svjedoči i planinarski dom koji nosi njegovo ime, a od kojeg se upravo pruža prelijep pogled na vrh Razvršje (2033mnm).

Prema programu proslave ovogodišnjeg Memorijala, za subotu 21. 06. 2014. godine bio je predviđen uspon na pomenuti vrh, uz obilazak par prirodnih atrakcija ovog kraja. Među njima se ističu Šiško jezero, Svatovsko groblje, Sjenokosi i ona mjesta koja su poznata samo mještanima ovog kraja. Možda bi valjalo naglasiti da je ovogodišnji program bio gotovo identičan programu iz 2013. godine, koji tada zbog velikih vrućina nijesmo uspjeli u potpunosti realizovati. Ipak, ove godine su nam vremenske prilike i više nego naklonjene, pa je odlazak sa Cetinja u ranu zoru bio pun uzbuđenja.

U takvim momentima, čovjek jednostavno ne zna čemu se više raduje. Da li je to susret sa dugogodišnjim prijateljima iz planine, ili je to odlazak na ona čarobna mjesta koja samo priroda može stvoriti? Osjećanja uvijek budu pomiješana, a želja za usponima te vrste sve jača i jača.

Protekla blaga zima uskratila nam je mogućnost da uživamo u Bjelasici prošaranoj nametima snijega. Ovog puta snijeg su zamijenila stada ovaca, čija pjesma daje posebnu draž ovom mjestu. Jednostavno, Bjelasicu morate posjetiti u ovom periodu, i kada to jedno uradite, uvijek ćete joj se vraćati. Upravo iz tog razloga joj se i mi vraćamo svake godine.

Već oko 8h mnogobrojna ekipa se počela okupljati ispred planinarskog doma „Džambas“. Čekajući zvanični početak uspona, gotovo da su svi koristili priliku da obnove stare prijateljske veze sa drugovima iz planine, i da se prisjete dana kada je ovaj Memorijal pravio svoje prve korake.

Kada se grupa formirala i domaćin poželio učesnicima lijep uspon, ova manifestacija je zvanično i počela. Nakon svega par minuta hoda, beskrajne goleti Bjelasice su nas još jednom ugostile, i pokazale nam pravo lice ove pitome planine. Dok su se sunčevi zraci otežano probijali kroz oblake,  smjenjivao se brežuljak za brežuljkom, a iz daljine je vjetar nanosio umirujuće zvuke frule, uz pomoć koje je čobanin svoje stado održavao na okupu. To su upravo oni detalji koji vam se zauvijek urežu u sjećanje, i zbog tih sitnica se uvijek vraćate na ovakva mjesta.

Kilometri su ostajali iza nas, a grupa se laganih hodom primicala Šiškom jezeru – još jednom od bisera Bjelasice. Smješteno na nadmorskoj visini od 1680m, dugačko 95m, a široko oko 35m, ovo jezero ostavlja bez daha svakog njegovog pojetioca. Modrozelena boja vode u kojoj se ogledaju tmurni oblaci, parališe sva čula. Do njega smo stigli nakon nekih 3h hoda, pa su vodiči odlučili da ovo čarobno mjesto bude i mjesto našeg prvog dužeg odmora.

Prednost Bjelasice i planinarskog doma Džambas ogleda se u činjenici da mu možete prići sa svih strana. Od Mojkovca, Kolašina, Bijelog Polja i Berana postoji bezbroj staza koje vas vode u ovaj raj prirode. Tako je i Šiško jezero bilo mjesto okupljanja planinara koji su Bjelasicu tog dana istraživali sa svih strana. Nakon odmora i lijepe užine, trebalo je ići dalje.

Program je predviđao uspon na vrh Razvršje, ali su zbog heterogenosti i obimnosti grupe vodiči donijeli odluku da se umjesto pomenutog vrh izvrši uspon na Turjak (1912mnm) i Mučnicu (1809mnm), sa kojih se pruža prelijep pogled na Bijelo Polje. Kako je bezbjednost svih učesnika bila na prvom mjestu, lako je shvatiti razloge zbog kojih je ovakva odluka i donešena.

Kao i što možete shvatiti, Razvršje nam još jednom umiče. Ta prelijepa golet sa svojih 2033mnm ispod koje se pruža gusta bukova šuma i ovog Memorijala ostaje neosvojiva za nas. Udaljavamo se od njegovog podnožja, uz obećanje da ćemo se njegovog vrha domoći prije sledećeg Memorijala.

I tako se naša šetnja po Bjelasici nastavi u onom pravcu zbog kojeg smo prvobitno i došli. Zbog druženja i širenja pozitivnih vibracija sa ljudima koji prirodu vole i cijene jednako koliko i mi. Nakon uspona na Turjak i Mučnicu, druženje je nastavljeno u planinarskom domu, gdje nas je čekao sigurno jedan od najbolji pasulja koje možete probati na manifestacijama ovog tipa. „Mićov“ pasulj je nešto poput Coca Cole. Probate ga jednom i odmah se „navučete“ na njega. Ne smijemo vam reći kolika smo tanjira pojeli, ali jedno smijemo: nakon ovog pasulja zaboravite i na Turjak i na Mučnicu, i na umor, ali i na Razvršje.

Iako su nas obaveze primorale da noć ne provedemo u domu, na padinama Bjelasice je tog dana druženje uz pjesmu potrajalo do kasno u noć.

Bjelasica nas je još jednom osvojila, što je dovoljan razlog da se sredinom juna 2015. godine vratimo na ovo mjesto, na još jedan tanjir pasulja, u čast proslavljenog mojkovačkog planinara Dušana Bulatovića  Džambasa. 

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović

 

Sveti Ilija (766mnm), Vrmac – noćna tura – 11. 06. 2014. godine

Sveti Ilija (766mnm), Vrmac – noćna tura – 11. 06. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Igor Stjepčević

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 16:30h

Broj učesnika: 17

Vremenski uslovi: Oblačno

Vrijeme polaska: 16:45h

Dolazak u Kotor: 18:00h

Početak ture: 18:45h

Dolazak na vrh: 20:25h

Završetak ture: 22:25h

Ukupno trajanje ture: 3:40h

U bilo kojem dijelu godine i u bilo kojem dijelu dana, planina uvijek bude interesantna na svoj način. Uvijek je posmatramo iz nekog novog ugla i doživimo drugačije. Ipak, sa jedne strane ljetnji usponi zahtijevaju hodanje po visokim temperaturama, dok sa druge strane oni koje izvodimo zimi mogu biti neugodni zbog niskih temperatura. Ali, to nikad ne može biti razlog da izbjegnemo zov planine i ostanemo uskraćeni za blagodeti koje ona pruža.

U našoj zemlji ljeta znaju biti vruća, a pješačenje tokom dana znatno otežano, pa su članovi našeg Kluba još tokom prošle godine došli na ideju o organizovanju noćnih uspona na padinama planine Lovćen, što je izazvalo pozitivne komentare i veliko interesovanje učesnika. To su u biti rekreativne, panoramske ture na kojima nije potrebna zaštitna krema od UV zračenja, već samo zaštita od najvećih ljetnjih napasti – komaraca.

Konfiguracija lovćenskog masiva omogućava posmatraču sa njegovih padina da u isto vrijeme uživa u panorami cijelog crnogorskog primorja, sa jedne strane, i ljepoti centralnog i sjevernog dijela zemlje, sa druge. Posmatrati ove predjele u momentima zalaska Sunca, neopisiv je doživljaj.

Za otvaranje sezone noćnih tura, ove godine izabran je Vrmac – planina koja obiluje gotovo najljepšim pješačkim stazama koje se izdižu odmah iznad morske pjene. Čuvar Boke Kotorske, koji se izdiže iznad dva zaliva, uvijek će vas rado ugostiti, jer se pitomina ovog kraja ističe u svakom njegovom uglu. Sa koje god strane mu prišli, jednako ćete uživati, jer vas ka jugozapadu očekuje Tivatski zaliv, dok ka sjeverozapadu i sjeveroistoku plijene Risanski i Kotorski zaliv, ograđeni liticama Orjena i Lovćena, koje gotovo vertikalno zaranjaju u more. Zalazak Sunca za obrnoncima Orjena i izlazak Mjeseca nad Lovćenom, svakako je prizor koji treba svake godine bar jednom doživjeti. Posebna je to energija koju čovjek primi u momentima smjenjivanja nebeskih tijela koja održavaju život na Zemlji.

Srijeda, 11. jun 2014. godine bio je dan kada smo odlučili da otvorimo sezonu ovih po malo specifičnih tura. Dan u kojem je jutro obećavalo. Sunčano, sa umjerenom temperaturom, koju bi svako tokom uspona poželio.

Grupa je spremno čekala kasno popodne, kada je početak uspona iz kotorskog naselja Muo bio i planiran. Ipak, vremenske prilike su se tog dana iz časa u čas mijenjale, ali naši planovi nijesu. Iako se vrijeme naglo pogoršalo i pljuskovi bili karakteristični za centralni dio zemlje, prognoze su na jugu najavljivale prestanak padavina, a naše uzbuđenje zbog prve ovogodišnje noćne ture je raslo.

Odlazak iz kišovitog Cetinja i prolazak kroz sunčanu Budvu ulivao nam je sve veću nadu. Što smo bili bliži Tivtu, nebo je bilo sve vedrije, pa smo u tunel Vrmac ušli sa mislima usresređenim samo na uspon.

Par minuta kasnije, od sunčanog neba iznad Tivta, do marčnih oblaka iznad Kotora, cjelokupna ekipa je od slabe kiše sklonište našla ispod jednog stogodišnjeg bora. Pitanje je bilo: što dalje? Da li da zarad bezbjednosti grupe odložimo uspon po klizavom terenu ili da čekamo, u nadi da će se oblaci razići?

Ukoliko se prisjetimo oni mračnih oblaka koji su nas ispratili sa Cetinja, i energije koju smo sa sobom, i pored takvog vremena, ponijeli, sa sigurnošću mogu reći da je ona zaslužna za pojavu koja je nakon nekih 20-ak minuta stajanja ispod onog bora, uslijedila. Prvi sunčevi zraci probijali su se i padali na zidine Starog kotorskog grada. Nebo je promijenilo svoje obrise i za veoma kratak period naš plan je ponovo čekao svoju realizacju. Nova polazna tačka bila je izmijenjena i umjesto sa same obale, ova tura je svoj start našla kod Austro-Ugarske tvrđave koja se nalazi na obroncima Vrmca. Razlog tome, bila je maksimalna bezbjednost svih učesnika, kako zbog klizavog terena, tako i zbog mogućnosti ponovnih padavina.

Pješačkom stazom, koja jednim dijelom vodi kroz gustu borovu šumu, a zatim se uključuje na makadamski put, grupa je uživala posmatrajući smiraj dana nad Bokom Kotorskom. Ovog puta nam oblaci nijesu pružili mogućnost da uživamo u zalasku Sunca, ali je kolorit neba bio taj koji je upotpunio doživljaj ove ture. Kada je dnevna svjetlost počela gubiti svoju moć i ulične svjetiljke ocrtavati obrise zaliva, Mjesec je preuzeo kontrolu nad našim dijelom neba. Bio je lijep prizor posmatrati masiv Lovćena sa sve zlatnom kuglom poviše njega.

Bila je to prava rekreativna tura, puna pozitivne energije koju su širili njeni učesnici. Pozitivne vibracije, koje su bile uvertira za Prvi Soko kamp, prelivale su se i na tivatsku i na kotorsku stranu ove planine. Iako smo mi te noći osvojili najviši vrh Vrmca – Sveti Ilija (766mnm), ovo mjesto je zasigurno osvojilo sve nas, što je dovoljan razlog da mu se ponovo vratimo.

Sa koje god strane posmatrali Boku, jednako ćete uživati u njenim čarima, a njenu ljepotu je najbolje opisao pjesnik Aleksa Šantić, koji je jednom  zapisao:

„Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,

Pokrivena nebom ko od plave svile,

Ljepša si od tvoje primorkinje vile

I svetija si od njenog đerdana.

Nikad se tebe nagledao ne bi'!...“.

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović

Kanjon rijeke Škurde – 04. 07. 2014. godine

Kanjon rijeke Škurde – 04. 07. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko

Vodič: Rajko Drecun

Broj učesnika: 3

Početak spusta u kanjon: 10:10h

Izlazak iz kanjona: 15:10h

Ukupno trajanje spusta: 5h

Zahtjevnost ture – alpinistički

Opis ture:

Tročlana ekipa planinara iz našeg kluba ujutro oko 7 sati krenula dugo planirani, atraktivni spust kanjonom rijeke Škurde. Naoružani potrebnom opremom (užad, pojasevi, šlemovi itd.), dobrom voljom i nestrpljenjem da se što prije stigne do ulaza u kanjon koji se nalazi na oko 640 mnv, koji počinje sa branom iz vremena Austro-Ugarske. Dolazimo do njeguškog zaseoka Krstac  gdje jedan član naše ekipe izlazi iz auta uzima veći dio opreme i nastavlja spustom pješačkom stazom do samog ulaza u kanjon, gdje će sačekati ostala dva člana naše ekipe koji će ići do Kotora sa autom, a iz Kotora dobro poznatom pješačkom stazom do trećeg člana ekipe i do Austro-Ugarske brane dje počinje  glavni dio naše male avanture.

Za sami ulaz u kanjon je naravno potrebno, uže jer nas čeka vertikala od oko 30 metara, prvi član naše ekipe naoružan sa velikim oprezom i dobrim raspoloženjem kreće sa spustom u kanjon rijeke Škurde. Nakon prvog spusta čekala nas je jos jedna veća vertikala kojom se sva tri člana ekipe spuštamo i nastavljamo dalje kanjonom koji u nastavku donosi nekoliko uzastopnih kaskada kojima prolazimo bez velikih problema. Kanjon je inače obezbijedjen sa spitovima i klinovima koji su relativno novi. U nastavku nas očekuje pješački spust uglavno po eksponiranom i po malo surovom terenu, što se i da za očekivati naravno zbog same činjenica da samo dva mjeseca ranije kroz njega nemoguć spust za čovjeka zbog bujica vode od same rijeke i njenih pritoka koji vjerovatno iz godine u godinu svojom silinom mijenjaju lice kanjona. I tako nakon 5 sati nezaboravne avanture u kanjonu u kojem nas je očekivalo ne mali broj kaskada od 3 do 45  metara, vodopada i malih bazena kroz koje su neki članovi rado, a neki nerado morali proći, a ujedno se i malo osvežiti od vrućine koja nas je pratila cijelom dužinom kanjona, dolazimo do izlaza koji niko od nas nije priželjkivao. Već po malo umorni, puni utisaka, sa svom našom opremom, sa osmijehom i zadovoljni zbog uspješnog spusta kroz atraktivmi kanjon, pozdravljamo se sa njime i njegovim dražima i izazovima, do sledećeg spusta koji će naša ekipa ubrzo morati opet organizovati, da bar još jednom iskusimo čari ovog prelijepog mjesta.

Pješačkom stazom puni utisaka dolazimo do auta u koji pakujemo našu opremu i krećemo ka našoj polaznoj tački tj. Cetinju, gdje ćemo našim prijateljima pričati i pokušati dočarati bar jedan djelić naše avanture, a za koju smo obećali jedni drugima da ćemo bar još jednom ponoviti.

Tekst: Đuro Martinović
Foto: Rajko Drecun