SOKO KAMP – 27. do 29. 06. 2014. godine

SOKO KAMP – 27. do 29. 06. 2014. godine

Novi izazovi su uvijek prepuni novih inspiracija, a svaka nova ideja početak je stvaranja nečeg posebnog, nezaboravnog, drugačijeg.

Prihvativši se izazova, inspirisani sveprožimajućom snagom same prirode koju osjećamo boraveći u njoj, poput bujice, potekla je ideja, dovoljno snažna da dovede do stvaranja i organizovanja prvog Soko kampa u Međuvršju (1440mnv), na Lovćenu.

Za sve nas koji smo učestvovali u njegovom osmišljavanju, kreiranju, oživljavanju, ovaj kamp predstavlja svojevrsno umjetničko djelo, mala pozornica koja će kroz kratko vrijeme biti naš dom.

Na ovoj pozornici obitava jedan drugačiji svijet. Njega ne nastanjuju junaci bajki i mašte. Nastanjuju ga planinari, avanturisti, zaljubljenici prirode, naši drugari sa kojima smo se na dosadašnjim planinaskim turama susretali, upoznavali, družili, dijelili neprocjenjive trenutke boravka u planini.

U dosluhu sa svima koji su se bar jednom otisnuli sa nama u nepregledna prostranstva planine, stvorili smo mjesto na kome smo mogli ispoljiti svoj istraživački, kreativni ili 'pak hedonistički duh.

Tokom svih dana trajanja kampa, uloge su bile podjeljene.

Jedni su se entuzijastično prihvatili poslova postavljanja i formiranja kampa. Gradili su dom pod otvorenim nebom, na prostranoj međuvrškoj livadi, između dva stamena zaštitnika Štirovnika i Jezerskog vrha. Enterijer našeg doma činio je cvjetni dezen, mnogo prirodne svijetlosti, prisustvo kamena u vidu detalja, ljetnja kuhinja i centralno mjesto oko ognjišta koje odražava duh stare Crne Gore i tradicije. Ognjište je središte, ne samo porodičnog već i društvenog života, pa smo se oko vatre najviše okupljali, razgovarali, pjevali, toplili...

Drugi su bili zaduženi za možda i najbolji segmenat kampa – njegov hedonistički dio, jer priroda nas tjera da probudimo sva čula.

Sluh je izoštreniji dok slušamo cvrkut ptica i šum vjetra, ali i zvuke gitare, umiljate glasove darovitih planinara i planinarki.

Čulo dodira naglašeno je jer osjećamo zemlju ispod naših stopala, kapljice rose na svojoj koži i dah vjetra što nam miluje lice, ali i ujede komaraca sa kojima smo se, pa gotovo- saživili.

Ali, prava alhemija mirisa i ukusa dopire iz naše kulinarske radionice. Aromatični pasulj i druge vješto pripremljene đakonije mamile su nas skladom boja, miomirisom i terapijskim ukusom.

I naravno, planinarske ture, obilazak okolnih lovćenskih vrhova koji čine razgranatu mrežu očaravajućih prirodnih vidikovaca bile su u fokusu interesa svih nas kojima vrleti, goleti, staze i puteljci Lovćena iznova predstavljaju splet prepoznavanja, susreta, otvaranja novih horizonata i prožimanja pozitivnih vibracija i emocija.

Dnevna tura: Veliki Goliš - Jezerski vrh – Mali Goliš – Međuvršje

Nakon prve večeri provedene u kampu, pokrećemo energiju u tijelu i uživanje otpočinje od ranog jutra. Prva jutarnja šoljica kafe, Sunce, vedrina neba, osmijesi i raspoloženje na licima planinara zovu na igru sa planinarskim izazovima.

U 8:00 napuštamo kamp u Međuvršju i krećemo ka prvoj tački, Velikom Golišu (1582 mnv). Odmah otpočinje uspon kojim brzo dobijamo na visini, i uzdižemo se nad kampom. Goliš je ogoljen, izložen Suncu, toploti, tako da penjući se njegovim stranama osjećamo pulsirajuću vrelinu ljetnjeg dana. Uspon do ovog vrha na pojedinim mjestima je strm, zahtjeva oprez, siguran korak i obraćanje pažnje na svaki krušljivi kamen.

Na vrhu pravimo pauzu za doručak. Slasni su zalogaji svježe pripremljenog doručka, a još se više slade naše oči od pogleda koji se svuda naokolo pruža. Jezerski vrh i Mauzolej posmatramo iz jedne sasvim drugačije perspektive, uviđamo dominantnost najvišeg lovćenskog vrha – Štirovnika, ali pogled se pruža i dalje i više, obuhvatajući prostrano njeguško polje, dio kotorskog zaliva, katunsku nahiju, ali i unutrašnjost samog lovćenskog masiva, vrhove Babljak, Treštenik, Babina glava.

Sa vrha staza vodi grebenom ka znatno posjećenijem i poznatijem Jezerskom vrhu (1657mnv). Uz malo koncentracije, greben se brzo i lako prelazi i ubrzo dolazaimo podno  samih litica na kojima je podignut Njegošev mauzolej. Za razliku od većine posjetilaca ovog čuvenog monumenta, mi mu prilazimo u skladu sa našim istraživačkim duhom i planinarskim srcem. Izlazimo na stazu koja vodi ka guvnu – vidikovcu gdje nas dočekuju pomalo iznenađeni i začuđujući pogledi radoznalih turista.

Kratko se zadržavamo, prolazimo kroz Njegošev mauzolej, i stepeništem sa spoljašnje strane tunela spuštamo ka stazi koja će nas kroz gustu bukovu šumu dovesti do jezera, po kojem vrh i nosi ime. Umjesto prozračnog plavetnila jezerske vode, na njegovom mjestu dočekala nas je zelena tapiserija nad kojom se nadvio roj komaraca. Nakratko razgledamo ovaj skriveni kutak oivičen strmim liticama, sa jedne i bukovom šumom sa druge strane i nastavljamo dalje.

Prija šetnja kroz šumu čije nas krošnje bar za neko vrijeme štite od Sunca koje je baš tada bilo u zenitu. Bukova šuma nije samo oaza hlada. Njena drveća, duboko ukorjenjena daju nam snagu i vrlinu pred završni uspon na Mali Goliš. Možda drveće zaista liječi jer po izlasku iz šume, lagano penjemo i ovaj vrh. Pravimo pauzu i odatle izvodimo spust do Međuvršja gdje nas je čekao ručak.

Noćna tura: Međuvršje – katun Kuk - Štirovnik

U beskonačnom mraku svemira, stajati na najvišoj koti Lovćena – Štirovniku (1749 mnv) poseban je ugođaj. U smiraju dana, ovaj vrh pretvara se u kreativni prostor u kome se suprotnosti smjenjuju, u vječitom kretanju, u nezaustavljivom ritmu prirode: svijetlost i tama, dan i noć, toplo i hladno... prožimaju se.

Iz Međuvršja kolima se dovozimo do katina Kuk, odakle počinje makadamska staza koja vodi pravo do vrha. Hodamo ovom stazom sve dok se ne dohvatimo priključka u vidu grebena koji nas sjeverozapadnom stranom, blago uzbrdo vodi najprije do vojnog utvrđenja, a potom i samog vrha na kojem je smješten repetitor.

Iako se sa Štirovnika odašilju razni radijski i tv talasi, mi smo zagledani u carstvo vibrirajućih boja. Gledamo u pravcu horizonta gdje se spajaju dva plavetnila. Nebo i more gledaju jedno u drugo prije nego se stope u jedno bezvremeno i bezprostorno jedinstvo.

Najednom nebo se otvara za veliki i lijep vatromet boja. Širok spektar boja prelivao nebom, gubeći svoj sjaj, gaseći se i prelazeći u prigušene tonove tame. Tmina je djelovala umirujuće. Umekšavala je oštre rubove i ublažavala jarke boje. Veče sa svojim mrakom polako osvaja prostor i činilo nam se da se u tom trenutku nebo proširilo. Mrak se već mogao dodirivati, zahvatiti prstima, a i zvijezde kao da su bile na dohvatu ruke.

Odjednom, prije nego je mrak u svoj zagrljaj uspio obgrliti sva brda, gradove i ljudska tijela, upališe se na hiljade svijetiljki i otpoče ples naših sjenki.

Mnogo prije ponoći napustili smo ovu neobičnu igranku svjetlosti i njihov galaktički ples i spustili se u kamp u kome smo nastavili svoje druženje i zabavu uz muziku, pjesmu i igru koja je potrajala do ranih jutarnjih časova... sve dok sa prvim zracima jutra nismo osjetili snagu svitanja i poželjeli dobrodošlicu novom danu i novom početku.

Samo mi, koji smo učestvovali u realizaciji Soko kampa znamo koliko je truda i napora trebalo da bismo od početne ideje stvorili magični prostor koji će svaki naš gost doživjeti kao mjesto kojem će se ponovo vraćati i koje će rado oživljavati u svojim sjećanjima. Ipak je najljepši dio posla radost koju priređujemo drugim ljudima.

Na našu sreću, bilo je i ljudi i privrednih subjekata koji su svojom energijom, dobrom voljom i raspoloživim sredstvima pomogli u organizaciji kampa.

Duboko i od srca zahvaljujemo Petru Vujoviću i vrijednim momcima iz Izviđačkog odreda "Gojko Kruška". Bilo je čast i zadovoljstvo sarađivati sa njima.

Iskrenu zahvalnost upućujemo talentovanom muzičaru Luki Radoviću koji je svojim predivnim glasom oplemenio naš kamp. I naravno, veliko hvala Dulovoj mami, Kosi koja nas je očarala svojim kulinarskim umjećem.

Posebnu zahvalnost dugujemo i sponzorima: Pekari Centar, Pekari Oziris, Martex-u, Slana doo i Nani-prom, koji su nesebičnim činom darivanja pomogli u organizaciji prvog Soko kampa.

Tekst: Biljana Kojić