Prutaš (2393mnm), Durmitor - 09. 08. 2014. godine

Prutaš (2393mnm), Durmitor – 09. 08. 2014. godine

 

Organizacija: SRD “Javorak” Nikšić

Vodič: SRD “Javorak” Nikšić

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:00h

Broj učesnika SPK “Soko” na Memorijalu: 5

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 6:00h

Dolazak u Dobri do: 8:15h

Početak ture: 10:00h

Dolazak na vrh: 12:00h

Završetak ture: 15:30h

Ukupno trajanje ture: 5:30h

Inspirisani prirodom i njenim nedokučivim ljepotama i snagama, ono što je ljudima preostalo, osim divljenja prema istoj, jeste pričanje priča. Kao svojevrsno božanstvo, priroda je bila i ostala jedna od najvećih inspiracija ljudskom umu i mašti. Tako su nastala neka od najvećih umjetničkih djela i otkrića čovjeka, pomoću kojih i dan danas pokušavamo da dopremo do jezgra njene savršenosti. Tako su se rodile i legende o nastanku planina, rijeka, mora…

-          Zdravo Dušane!

-     Ćao, gdje si ti!? Spremaj se, sjutra idemo na Memorijal Danilo Petrović Njegoš na Durmitoru, odnosno u njegovu čast penjemo Prutaš.

-         Prutaš? Odlično što idemo tamo, jer postoji jedna legenda koja se odnosi baš na njega! Ispričaću vam je tokom puta. Kada polazimo?

-          Budi na autobuskoj stanici u 6h. Vidimo se.

-          Jedva čekam! Ćao!

Napokon  jutro. Svježe, mirisno i obećava da će razbuditi usnulo sunce, koje se lagano izdiže i tjera sumorne oblake, koji su nas davili prethodnih dana, onemogućavajući nam da se vinemo u visine, razmaknemo maglu i upijemo nestvarne pejzaže.

Krenuli smo sa nestrpljenjem iščekujući da uživamo u „ prutovima koji podupiru nebo“.

-          Znate li kako je Prutaš dobio ime?

-          Ne. Kako?

-          Ne? E, pa priča ide ovako....

Nekada davno na najljepšem vrhu obitavale su vile. Skupljale su se oko gorskog izvora, gdje su zanosno plesale, dugim zlatnim kosama mazile put kojim su hodile i opojnim glasom pjesme pojale. Razdragane vile, misleći da njihovim slatkim čarima niko ne može da odoli, mamile su čobane u svoju igru, odvajajući ih od čobanica gorskih.

Jedan od čobana, po imenu Todor, čuven  po dobroti, hrabrosti i ljepoti, bio je odan i neizmjerno je volio, među čobanicama najljepšu, crnokosu Ružicu. Njihovoj ljubavi divili su se svi, pa čak i bogovi, čuvari vrhova planinskih. Među vilama izdvoji se jedna, kojoj sujeta ovu ljubav nije htjela da dozvoli. Trudila se svim silama da ga namami, igrajući bolje od ostalih, pjevajući najmednije, mrseći svilenu kosu najmudrije. Todor odolje svim njenim pokušajima, što rasrdi vilu i natjera da sa ostalim skuje osvetu. Osveta bješe strašna. Razviše vile krila, uhvatiše Todora i vinuše ga pod oblake. Baciše ga na kamene hridi, o koje se razbiše njegove mlade grudi. Ove kamene hridi od tada narod prozva Gruda. Kada su čobani i Ružica pronašli beživotno tijelo mladića, odjeknu tuga i jecaj, od kojih i hladne stijene zaplakaše. Od tada poteče izvor, koji dobi ime Pištet, iz kojeg voda izvire u naletima, nalik ljudskom jecaju. Čobani sahraniše Todora na najljepšoj cvjetnoj zaravni, koja nosi ime Todorov do. Njegov grob i danas obilaze čobani, čuvajući ovu legendu od zaborava.

-          Kraj.

-          Pa, nijesi nam rekla kako je Prutaš dobio ime!

-          A, šta se desilo sa Ružicom?

-          Uskoro dolazimo u Dobri do, pa nastavak pričam kasnije.

Dobri do. Prelijepa zaravn, obasjana suncem, sa skromnom kolibom u kojoj su se odvijale kulinarske djelatnosti. Dočekala su nas nasmijana lica organizatora i učesnika memorijala, kao i čašica pića dobrodošlice. Obišli smo spomen ploču koja je podignuta u čast nastradalog Petrovića, nosioca memorijala, koji je život izgubio osvajajući „kralja“,kako ga je zvao, vrh Materhorn.

Začuo se znak za pokret. U 10h smo krenuli u osvajanje još jednog durmitorskog vrha, kažu najljepšeg.

Pošli smo stazom, koja je na početku imala veći uspon, provlačeći se kroz masivni, travnati, prolaz, upijajući mirise, koji su, što smo više odmicali, postajali intenzivniji i slađi.  Pogled su nam mamile zlatnožute, duge travke, rasute svuda oko nas, stvarajući utisak kao da se sunce spustilo na zemlju, s ciljem da je natopi svojom zlatnom bojom i toplinom.

-          I ovih travki ima u našoj legendi o Prutašu. Čobani ih zovu Viline kose!

Nakon izvršene osvete, vile su proslavljale svoje zlodjelo, plešući i pjevajući kao nikad do tada. Iscrpljene od umora, zaspale su dubokim snom, oko bistrog izvora u kojem se mjesec ogledao i ljutio na samoljubljive vile.

Čobani skrhani od bola, odlučiše da zadovolje pravdu i kazne vile za nečasno djelo koje počiniše. Uz najstrmiju stranu, od čobanskih pruteva, napraviše penjalište, koje im omogući da neprimijetno stignu do usnulih vila. Ovi prutevi se utisnuše u stranu goropadnog vrha i tako Prutaš dobi ime. Kada se popeše, zavezaše njihove zlatne vlasi za veliki kamen, koji otkotrljaše sa visoke hridi. Neizmjeran bol probudi vile, koje od bijesa krenuše da traže onog, ko ih povrijedi, sa namjerom da mu noktima izvade oči i srce. Međutim, vile bez kose nijesu više čarobne i lijepe, što shvatiše, kada ugledaše svoj unakaženi lik u bistroj izvorskoj vodi. Tako osramoćene i unakažene, čobani ih otjeraše u najdublju pećinu, koja se od tada zove Vilina pećina. Kažu da se i danas čuje, kako na razboju tkaju platno da bi okajale grijehe i pokrile glave bez kose.

Viline kose, rasute po ovom kraju, mještani beru kako bi pravili vijence za mlade čobanice, kačili na torove i kitili vragolastu jagnjad.

Pred nama se ukaza prevoj Škrčko ždrijelo, što je značilo vrijeme za kratku pauzu i mogućnost  uživanja u pogledu. Naspramni vrhovi ispisani šarenim brazdama, dopuštali su našem oku da formira razne oblike, kao i našoj mašti da stvara priče i razne asocijacije.

-          Uh, kada ćemo ugledati padinu Prutaša! - začulo se u pozadini.

Da, i mi sa nestrpljenjem očekujemo da nam se ukažu utisnuti „prutevi u stijeni“.

Hodali smo raskošnom ivicom hridi, koja nas je pozdravljala raznobojnim biljem, pružajući svim našim čulima veličanstven doživljaj.

Došli smo do kamenog okvira, koji od tada posta naš omiljeni prozor, jer kroz njega ugledasmo bezbroj uzanih „podupirača neba“! Te uzane, vertikalne brazde ponosno naglašavaju ljepotu ovog vrha, potvrđujući da je baš on to mjesto o kojem se ispričaše brojne legende, utisnute u svakoj brazdi i koje uz pomoć daška vjetra i sunčevog zraka, se otpuste i odjeknu, pričajući svoju priču drugim vrhovima.

Osvojismo i vrh Prutaš, koji nam kao znak zahvalnosti podari prelijep pogled.

-          Ej, pa sve ih vidimo!

Otvorili su se pred nama i poklonili Prutašu, Planinica, Bobotov kuk, Vjetrena brda, Sedlo, Lojnik, Pivski Treskavac, kao i vrhovi Maglića, Bioča i Volujka! U izmaglici su se nazirala sela Trsa i Nedajno. Sa vrha smo krenulii ka vidikovcu, odakle smo mogli da uživamo u pogledu na čarobna Škrčka jezera.

Povratak smo nastavili drugom stazom. Na toj stazi dočekala su nas monumentalna, kamena vrata, koja su nas mamila da hodamo po njenom masivnom nadvratniku i da fotografijom trajno memorišemo ovaj užitak.

-          Šta se desilo sa Ružicom?

Kada sahraniše Todora, Ružica pobježe u najtamniji, klekom obrasli dio planine, da tuguje za voljenim. Čobani su je tražili i dozivali, ali je ona sve dublje i dublje zalazila u planinu, želeći da u samoći pati. Od tada, taj dio planine, koji je obrastao borovima i klekom, dobi ime Ružica. Ponekad se čuju njeni bolni jecaji, odzvanjajući planinom kao eho.

-          Usporite! Ne pričajte sada. Tiho.

-          Šta se desilo?!

-          Pogledajte kod onog kamena.

Pred nama se ukaza divlja životinja, koja je bezbrižno uživala, grickajući ostatke voća, koji su ostali za nama kada smo penjali vrh.

-          Ono je možda divokoza.

-          Da nije antilopa?!

Kikoćali smo se i polako približavali, kako bismo što bolje osmotrili koja je životinja u pitanju.

-          Da, divokoza je!

Stajala je mirno, mašući repićem, očigledno zadovoljna nađenom užinom.

Naoružani strpljenjem i laganim korakom, polako smo se približavali i sve jasnije vidjeli, još jedan ukras prutaških padina. Kada smo prešli sigurnosnu razdaljinu, divokoza otskakuta i ostavi nas da uživamo u njenom galopu.

Komentarišući viđenu životinju naiđosmo na mještanina, koji je sa dvogledom uživao u pogledu. Na pitanje da li je vidio divokozu, posudi nam dvogled da vidimo veličanstvenu scenu.

-          Jedan, dva, tri, četiri.........sedamnaest, osamnaest! Osamnaest!

Divokoze su na naspramnom vrhu izvodile svoju igru, baš kao i one pomenute vile, klizajući se po snijegu, trčeći jedna za drugom, skakutajući sa kamena na kamen.....

-          Pa ovo je cijelo stado!

-        Da, ali malo stado. Ja sam imao priliku da ugledam njih četrdesetak na jednom mjestu, kako uživaju na ovim vrhovima. – reče mještanin

Nastavili smo dalje put, srećni zbog prikaza koje smo doživjeli. Vratili smo se u Dobri do, zahvalili domaćinu, spakovali i krenuli kućama.

Odgovor na pitanje: Da li je Prutaš jedan od najljepših vrhova na Durmitoru?, glasi: Naravno da jeste!!!

Opčinio me svojom ljepotom, mirisima, pogledima i iznenađenjima, koje je na svakom koraku priređivao! Mada, morate da priznate, ima i zanimljivu legendu! 

Tekst: Dijana Borozan

Kučki Kom (2487mnm) – subota, 02. 08. 2014. godine

Kučki Kom (2487mnm) – subota, 02. 08. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Dušan Kaluđerović

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 4:30h

Broj učesnika: 4

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 4:40h

Dolazak u katun Štavna: 7:30h

Početak ture: 8:30h

Dolazak na vrh: 11:30h

Završetak ture: 17:15h

Ukupno trajanje ture: 8:45h

Tačno mjesec dana nakon uspona na Vasojevićki Kom i kovanja planova za povratak na ovu čarobnu planinu, članovi našeg Kluba su se našli na Kučkom Komu – surovijem, a možda čak i ljepšem dijelu ovog masiva. Ipak, neki bi rekli da o ukusima ne treba raspravljati, pa ćemo to ostaviti za neke druge prilike. Koji je ljepši odlučite sami, ali jedno je sigurno: Kučki krije onu istinsku divljinu koja će svakog ljubitelja kamena ostaviti bez daha. A kad jednom ovdje ostanete bez daha, uvijek ćete se vraćati da taj dah povratite. Jednostavno, to je planina!

Bila je to subota, 02. avgust 2014. godine. Za ljude od vjere, dan Svetog Ilije, za srećno zaposlene – još jedan neradni dan, dok je za one treće to bio jedan običan 214. dan u kalendarskoj godini. Za nas planinare, svaki sunčani vikend predstavlja poseban praznik, pa to „svetkovanje“ nije izostalo ni ovog puta.

Komovi, jedan od najljepših planinskih kutaka u našoj zemlji udaljen je od Cetinja nekih 3h lagane vožnje. Shodno toj činjenici, uranak nije izostao, pa smo već nešto poslije 7h bili na startoj poziciji. Teško je povjerovati da smo iz Suncem okupane centralne Crne Gore došli u gustom maglom obavijen katun Štavna. Na tom mjestu i u takvim okolnostima, izgledalo je kao da je vrijeme stalo. Izostao je cvrkut ptica i šapat vjetra, i sve je odisalo nekom čudnom tišinom. Trudili smo se da ne remetimo taj mir, pa je završno pakovanje obavljeno polako, u nadi da će se zraci Sunca ipak probiti kroz tu tminu. Međutim, to se nije desilo, pa je bilo vrijeme krenuti ka samom cilju.

Staza od katuna Štavna do Međukomlja vodila nas je blatnjavim i iznad svega klizavim putem, što je bila odlična prilika za pravljenje raznih akrobacija i uvježbavanje naših gimnastičkih vještina. U takvim situacijama se hvatate i za poslednju slamku trave samo da glavom ne završite u blato. Iako zvuči po malo čudno, ima to svoju čar. Vjerujte mi.

U lijepom društvu vrijeme leti, pa se i najveće prepreke lako savladaju.

Vrijeme je odmicalo, a naši koraci su otkrivali nove kilometre pješačkih staza po masivu Komova. Naša malena grupa se obogatila za još dva člana, kad su iz one guste magle, kao iz vode izronile dvije siluete. Dvoje mladih Bugara, željnih avanture i novih izazova. Prije samog ulaska u amfiteatar između Vasojevićkog, Srednjeg i Kučkog Koma srijećemo i grupu planinara iz Srbije, članova Planinarskog kluba „Javorak“ iz Paraćina, a kao i što znate, priliku za sklapanje novih poznanstava nikad ne treba propuštiti.

Sami amfiteatar je priča za sebe. To je mjesto koje vas svojom ljepotom opčini samim ulaskom u njega i mjesto na kojem se litice okolnih vrhova zaranjaju u tlo, gotovo pod pravim uglom. Prolazak ovim dijelom staze vas nikako ne može ostaviti ravnodušnim, a mi smo očarani prostorom kojem je magla davala dodatnu mistiku odlučili napraviti našu prvu pauzu.

Tek izlaskom iz amfiteatra počinje se ukazivati pravo lice Kučkog Koma, koji na prvi pogled izgleda neosvojiv. Te surove stijene posmatraču ulivaju posebnu dozu nekog pozitivnog straha, koji u njemu budi želju za osvajanje nepoznatog.

Svakim narednim korakom smo bili bliže vrhu, ali je i svaki naredni korak bio sve oprezniji jer je uspon iz minuta u minut postajao sve više eksponiran. Iako bi na određenim dionicama od velike pomoći bile fiksirane sajle, taj vid obezbjeđenja staze na ovoj planini nećete pronaći. Stoga, tempo hoda je bio relativno usporen, a kroz tanak sloj magle počeo se ukazivati i sami vrh.

Poslednjih par stotina metara, možda i onih najinteresantnijih zahtijevali su hodanje po samom grebenu, nakon čega je naša malena grupa, poslije 3h hoda napokon kročila nogom na čarobnih 2487mnm.

Kroz maglu su se nazirale litice Srednjeg i Vasojevićkog Koma, pa je cjelokupan ambijent poprimio dodatnu dozu mistike. Na momenat je izgledalo kao da su one stare legende nanovo oživjele i vile sa Komova počele igrati svoje kolo. Slike koje su se smjenjivale pred našim očima podsjećale su na priče u koje je teško povjerovati, pa smo očarani takvim prizorom pauzu produžili i više nego što smo mislili.

Uslijedio je spust onom istom atraktivnom stazom, tokom kojeg smo sreli veliki broj planinara što iz Crne Gore, što i iz inostranstva. Među njima su se našli i naši prijatelji iz Planinarskog kluba „Komovi“ iz Podgorice, na čiju smo preporuku odlučili da promijenimo maršutu i krenemo preko katuna Carine, kroz živopisnu bukovu šumu do naše početne tačke.

Komovi su planina koja svojom ljepotom plijeni, nezavisno od doba dana, vremenskih uslova i  godišnjeg doba. Tako su naša srca još jednom osvojena u ovom masivu tog 02. avgusta 2014. godine, a cjelokupna avantura se završila u katunu Vulića gdje smo bili gosti gospodina Dragana Babovića, koji nas je svojim gostopimstvom toliko osvojio da ćemo se  na ovo mjesto vratiti što je prije moguće.

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović

Bobotov kuk (2523mnm), Durmitor – 13. 07. 2014. godine

Bobotov kuk (2523mnm), Durmitor – 13. 07. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Dušan Kaluđerović

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 4:30h

Broj učesnika: 11

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 4:45h

Dolazak u Dobri do: 7:00h

Početak ture: 8:00h

Dolazak na vrh: 11:00h

Završetak ture: 14:00h

Ukupno trajanje ture: 6:00h

Davne 1977. godine na usponu ka Bobotovom kuku srce je izdalo Danila Jaukovića. Bio je strastveni planinar, ljubitelj prirode, narodni heroj, a ostaće upamćen i po nesebičnom doprinosu u izgradnji puteva, mostova, tunela… Planinarski savez Crne Gore na prvu godišnjicu njegove smrti utvrdio je planinski Memorijal koji nosi njegovo ime kao znak zahvalnosti za sve što je uradio za prirodu, planinu…

Na 37. memorijalu Danilo Jauković jedanaest članova našeg kluba kreće prije svitanja da zajedno sa mnogim planinarima iz različitih krajeva Balkana oda počast ovom planinaru. To trinaestojulsko jutro obavijeno sivim zavjesama ne obećava povoljne vremenske uslove za uspon na vrh. Ipak, sunce ovog puta pobjeđuje i svojim zracima nas miluje. Čekajući 8h, kada je zakazan zvanični polazak ka vrhu, srijećemo drage nam prijatelje sa kojima kujemo planove za nove pohode.

Kako je ova manifestacija pored uspona na Bobotov kuk u programu imala i posjetu Velikom i Malom Škrčkom jezeru, naši članovi se dijele u dvije grupe, pa 8 njih odlazi ka pomenutom vrhu, dok preostala tri idu obići ovaj netaknuti biser Durmitora. Sat otkucava 8 ura, a nas lagani koraci vode ka najvišem vrhu Crne Gore. Neponovljiva ljepota durmitorskog masiva hrani naša čula. Ne znamo čemu više da se divimo, da li stranama isjeckanim na prutove, da li oštrim ili oblim vrhovima, da li planinskom cvijeću. Gorostasni, ponosni, veličanstveni, veliki, mali vrhovi formiraju jedinstven planinski ambijent. Jezero Zeleni vir ovog jutra biramo kao mjesto za duži odmor. Jedno je od mnogobrojnih jezera koje svojim zelenoplavim tonovima daju posebnu draž cjelokupnom pejzažu. Svojim oblicima, bistrom vodom, privlačnošću, tajnovitošću smiruju prostor kojim dominiraju stjenovite litice. Prije samog uspona još jednom ostajemo nijemi zbog pogleda na čarobna Škrčka jezera.

Nakon tročasovnog hodanja stižemo na vrh, a u naše knjige planinarskih poduhvata upisujemo osvajanje trofeja zvanog Bobotov kuk. Na vrhu nas dočekuju magla i oblaci zbog kojih ovog puta ostajemo uskraćeni za čudesan pogled na planinske lance i kanjone.

Ti isti oblaci koji su nas dočekali požuruju nas da krenemo. Kiša će. I zaista, već sa prvim koracima znamo da nismo pogriješili kad smo odlučili da napustimo vrh jer osjećamo da kapljice kvase naša lica. Hodajući sada opreznije dopuštamo zvuku kiše da nas isprati do katuna Šarban, gdje nas miris kuvanog pasulja mami da ga probamo.

Slasnim zalogajima čorbe krijepimo tijelo i vraćamo energiju potrošenu višečasovnim hodanjem. Kao i svaki pravi hedonista, doživljaj uživanja u hrani upotpunjujemo ovog puta kriglom piva.

Za povratak kući biramo put koji vodi preko Plužina i Žabljaka do Podgorice, upravo zbog raskošne, divlje ljepote ovog sjeverozapodnog dijela naše zemlje. Pivsko jezero, neobične smaragdnoplave boje i za koje bi se mogli zakleti da je djelo majke prirode, plijeni svojom ljepotom. Okolni planinski vijenci ljubomorno čuvaju ovaj kutak prirode, a svojim odsjajem u kristalno čistoj vodi daju joj mističan ton. Kada vam srca zaigraju, a oči zasjaje kao nama pred ovim neponovljivim čudom prirode nemoguće je da ne poželite da zavirite u ovaj kutak. Jedno je sigurno, uskoro ćemo se vratiti u ove krajeve i pažljivo istraživati ovu prirodnu riznicu.

Da je život pun iznenađenja i da svaki korak nosi neizvjesnost uvjera nas susret sa vukom u sutonu dana. Stidljivim pogledom pozdravlja nas i nastavlja svojim putem… A mi zatečeni i u nevjerici, pogledima pitamo jedni druge da li je sve ovo bila stvarnost!?

Tekst: Sanja Rudović

Kanjon rijeke Rikavac – 08. 08. 2014. godine

Kanjon rijeke Rikavac – 08. 08. 2014. godine

Organizacija: Sportski planinarski klub Soko

Vodič: Mihailo Krivokapić

Broj učesnika: 2

Početak spusta u kanjon: 10:15h

Izlazak iz kanjona: 12:00h

Ukupno trajanje spusta: 1:45h

Zahtjevnost ture: kanjoning (laka)

Opis ture:

Vođeni iskustvom i impresivnom prirodom, žuborom vode, lijepim doživljajem netaknute divljine i adrenlinskim impulsom spuštajuci se kroz nezaboravni i po malo surovi kanjon rijeke Škurde, odlučismo  da krenemo u još jednu  mnogo manje tehnički zahtjevniju avanturu, koja nam je dala poseban doživljaj i nova iskustva koja treba doživjeti i koja se naravno nikad ne zaboravljaju. 

Kanjon rijeke Rikavac se nalazi u blizini Starog Bara. Ne tako velika rijeka, ali i ne bez svojih draži i mjesta  na koja mora biti oprezan svaki ljubitelj kanjoninga i čovjek koji prolazi kroz njen kanjon. Naša malobrojna ekipa ostavivši auto na par kilometara od Starog Bara, a iznad samog kanjona rijeke Rikavac krenula je njenom obalom da traži najpogodnije mjesto za ulaz u kanjon.

Ulaz u kanjon nalazi na oko 45 minuta od mjesta đe smo ostavili auto, a zatim se sa makadamskog puta nakon nekih 35 minuta hoda  skreće na koziju stazu koja vodi do samih vrata kanjona. Tu nailazimo na stazu koja se spusta ka samom kanjonu,  a koja je na jednom mjestu prilično neprohodna i zarasla, pa smo prije nego je i bilo planirano morali raspakovati svoju opremu, razvuci uže i krenuti kroz žbunje i granje direktno ka vodi koja je tekla ispod nas i mamila nas svojim žuborom. Ulazak u kanjon je bio malo komlplikovan zbog gustog granja i vertikale od oko 10-ak metara koja nas je vodila pravo u vodu i mjesto odakle kreće naša  avantura.

Poslije spusta u sami kanjon nas je čekala još jedna manja vertikala nakon koje nas je čekao jedan omanji bazen pun vode koja nam je poslužila kao mjesto za osvježenje i mjesto na koje ćemo napraviti par fotografija. Spuštajući se kroz kanjon pažljivo po klizavim stijenama i vodom kroz koju moramo pažljivo  birati mjesto gdje ćemo napraviti sledeći korak nailazimo na još par omanjih vertikala  za koje moramo iskoristiti našu opremu i uže koje  vežamo za obližnja drveća, jer kanjon nije obezbijeđen sa siguronosnim sredstvima, a što nam nimalo nije smetalo jer na kraju svake vertikale nas je čekao po jedan bazen koji nam je služio kao mjesto za relaksaciju i osveženje.

Prateći tok vode istinski ispunjeni lijepim doživljajima dolazimo do poslednjeg abzajla koji je ujedno najveći, naljepši i najatraktivniji i za koji ne možemo iskoristiti naše uže od 20m koje smo koristili do njega nego moramo razvući i uže od 50m koje do tad nismo koristili, a  kojim smo se spuštili u poslednji bazen kanjona rijeke Rikavac u kojem smo ostali malo se odmoriti, sabirati utiske i uživati u još netaknutoj prirodi.        

Tekst: Đuro Martinović