Monday, 1 October 2018

PETI ROĐENDAN KLUBA – 01. 10. 2018. GODINE


PETI ROĐENDAN KLUBA – 01. 10. 2018. GODINE


Tibetanska poslovica kaže: „Gdje god imaš prijatelje, to je tvoja zemlja, i gdje god dobijaš ljubav, to je tvoj dom“. A, ako znamo da nigdje nije toplije kao u domu, i nigdje spokojnije kao u svojoj zemlji, onda je jasno da je naš dom i naša zemlja svo ovo vrijeme, jednostavno, bila planina. U njoj smo pronašli iskrenog i plemenitog prijatelja. Planina je prijatelj sa kojim se osjećamo spokojno. Ona je prijatelj koji spašava, koji strah pretvara u hrabrost, a slabost u vrlinu, koji ima direktnu vezu sa zvijezdama i posjeduje tajnu sreće koju nam sa svakim susretom nesebično otkriva.
Planina je i naš dom, jer nam je pružila toliko ljubavi i topline da se na njoj uvijek osjećamo razniježeno, bezazleno i meko. Planina je naše ognjište oko kojeg se redovno okupljamo, iz vikenda u vikend, iz godine u godinu... i tako već pet godina, klupski i organizovano, gradimo neraskidivo prijateljstvo sa planinom, dobijamo i uzvraćamo joj ljubav.
Od ideje koja je prije pet godina najednom zabljesnula i dala nam onaj potreban početni impuls, preko prijeko potrebne vizije i plana, koji su nas, najprije umom vodili tamo negdje, daleko, visoko... do ostvarenja i prepuštanja slijedu akcija koje danas čine razgranatu šemu i složen splet konaca kojima smo čvrsto vezani, za Klub, za planinu, za prirodu...
Stoga, nije ovo samo obična retrospektiva. Nije ni osvrt na do sada pređen put, iskazan u dužinskim metrima, niti prikupljanje i prezentacija sprovedenih i organizovanih akcija kroz analizu numeričkih podataka. Ovo je priča o radosti i čežnji. Priča kojom ću vam približiti svježinu planinskog zraka, mekoću samoniklog bilja, huk hladnog vjetra, tišinu stoljećnih stabala... ali i energiju neumornih planinara, njihovu kreativnost i pregalaštvo.
Zato će mi biti potrebne osnovne računske radnje. Ako bih krenula od sabiranja, najprije bih sabrale, ne vrhove, već utiske. Na našim akcijama sabiraju se utisci sa svakog uspona, jer nijedan drugome ne sliči. Sabiraju se i sjećanja, jer je svako od nas u svojoj riznici uspomena sačinio osoben zapis onog što je doživio, osjetio, dotakao, postigao... Na našim turama oduzima se, ali dah, pri pogledu na nedogledano, nedočuveno... Oduzmu se katkad i noge, kad se sa visokog brijega zakoroči niz strminu koja se, kao kakav težak stub, naglo u dolinu ruši. Nadalje, na našim turama međusobno se dijele stečena znanja i vještine, pokoja anegdota, osmjesi, ali i posljednja kockica čokolade, gutljaj vode... Dijeli se napor, teret, bol, dok se množe emocije, iskustva, želje, inspirativne akcije... I zato, kad se sve sabere i oduzme, pomnoži i podijeli, rezultat ne može da izostane. On se ne mjeri džakovima talira od kojih će svako imati određeni udio. Mjeri se količinom sreće, a sreća je kad zatekneš sebe ispunjenog i čistog srca. Sreća je kad voliš ono što radiš i kada dobijaš nazad ljubav.
Zato se petogodišnji rad Kluba, odlasci na planinu, ekološke akcije, kanjoning avanture, ne određuju prema broju, mjeri i težini, već prema količini dubokih emocija i intenzitetu promjene kroz koju je svako od nas prošao. Jer, baš kao što i sama priroda svakodnevno prolazi kroz metamorfozu godišnjih doba, tako se i mi sa svakim načinjenim korakom mijenjamo, oblikujemo, izgrađujemo. A, načinili smo mnogo, mnogo koraka. Koračali smo i preko zlatnih polja i miomirisnih livada, duž izlokanog i blatnjavog makadama, nestabilnog sipara, neutabanog snijega, kristalnog glečera... I kad pogledam unazad i osvrnem se na pređen put, kao da gledam kroz kaleidoskop (grč:kaleo-lijep, eidos-slika, skopeo-gledam). Vidim žive, jasne i lijepe slike predjela i pejzaža, koje se rotiraju u glavi stvarajući jedinstvene vizuelne doživljaje.
E, a kada bismo te slike, poput kakvog špila rasuli po geografskoj karti naše zemlje, uočili bismo da nije bilo kutka, niti predjela, a da na njemu nismo načini po koju sliku, što fotografsku, što sliku sjećanja. Mnogim crnogorskim planinama i vrhovima redovno smo se vraćali. Ne da nam nije bio dovoljno snažan taj prvi susret, nego smo željeli produžiti taj momenat zadovoljstva, pa smo se vraćali po još nadražaja i senzacija. Shvatili smo da kad svijetlost pravi čudesa, isti predio neprekidno se mijenja. I tako planina, bilo da joj u susret idemo prvi put, ili da smo sa njom davni znanci uvijek izvede neki mađioničarski trik, i uvijek bude nekako poznata, a nova, otvorena, a samozatajna, nekako ista, a drugačija. Dok se ona stalno mijenja, i dok mijenja nas, isti ostaje samo onaj osjećaj ludačke zanesenosti i djetinjeg ushićenja i radoznalosti koji u nama svaki put probudi.
A kada smo htjeli preći granice, ne horizonta, već vlastite sposobnoti, koja je negdje odmah, iznad ili ispod ivice horizonta, uzeli bismo pasoš i prešli bismo administrativne granice kako bi došli do veličanstvenih Alpa i gorostasnog Kavkaza. Sa njihovih vrhunaca, doline se tek naslućuju, a nebo i zvijezde se čine tako blizu. Zaodjenuti plaštom vječitog leda iz kojeg vire duboki bezdani, možda nas takvi vrhovi najbolje oblikuju, ukazujući nam na one djeliće naše ličnosti koji su davno uspavani ili za koje nismo ni znali da su elementi naše jedinstvenosti.
Družili smo se i sa bogovima iz slovenske i grčke mitologije. Uvjerili smo se da su opravdano odabrali vrhove planina za svoj prijesto, jer samo sa vrha planine „puca“ bogovski pogled. Samo se na planini možeš osjetiti tako bogovski dobro i moćno, i samo na planini možeš tako bogovski uživati!
Ipak, uživamo i danas kada posmatramo naš razvojni put, jer kao da gledamo život biljke od njene klice do razgranate krošnje prepune slatkih plodova. Uloženo je dosta vremena, truda, brige, pažnje da od posijane ideje nastane kvalitetan i organizovan Klub koji kao plodove svoga rada nudi raznovrsne planinske ture, u zemlji i inostranstvu, nezaboravne kanjoning avanture, druženja uz logorsku vatru i mjesečev sjaj, zabavu na bukovima planinskih rijeka i talasima plavog Jadrana. Kada jednom zagrizete i okusite sladak plod našeg rada, ne možete, a da ne primjetite da je nastao i rastao uz kontinuiranu revnost onih koji su prije tačno pet godina bili spremni da zakorače u nepoznato, da preuzmu odgovonost i čvrsto stegnu pertle, nabace ruksak i otisnu se u ovu pustolovinu. Zbog toga nama ovaj rezultat, kao plod našeg rada, ima mnogo slađi ukus. Iz njega izbija snaga i vitalnost koja opstaje uprkos svim iskušenjima.
Ali, sve je lijepo ako gledate očima koje vide ljepotu. Sve je igra ako oslobodite dijete u sebi, i svaki dan je rođendan ako se umijete veseliti. I baš kao s početka priče, pojam ljepote, osjećaj slobode i iskru veselosti pružila nam je planina, baš kao što ih iskreno dobijamo od dobrog prijatelja i u toplom domu.
Tekst: Biljana Kojić



















Wednesday, 26 September 2018

Još se čuje odjek koraka po kamenju hercegovskom... Maglić 2386m

Maglić (2386mnm) - 23. 9. 2018. godine


 
Kada na putu od Gacka do Tjentišta prođete jedan veliki tunel, u kanjonu rijeke Sutjeske vam se počinju otvarati prekrasni obronci vrhova Zelengore i Volujka. Uz huk Sutjeske (kao u pjesmi „Komandant Sava“), ubrzo dolazite do čuvenog mjesta Tjentište, gdje Spomenik vajara Miodraga Živkovića, iako ranjen nedavnim klizištem, i dalje gordo stoji kao simbol pobjede nad fašizmom, ali i ogromne žrtve koja se (upravo tu) podnijela. Podignut je u čast bitke na Sutjesci, koja se vodila u prvoj polovini juna 1943. godine. Duh 7500 poginulih partizanki i partizana u Dolini heroja je i dalje prisutan




Da bi od Tjentišta došli do parkinga na prevoju Prijevor, nešto manje od sat vremena smo se vozili kroz prašumu Perućica. Neraspoloženje zbog jako lošeg makadamskog puta, nadomjestila je svojom ljepotom jedna od nekoliko posljednjih prašuma u Evropi (uz našu Biogradsku goru). Ogromna stabla bora i bukve, ukrašena vodopadom Skakavac od 80m, daju posebnu čar NP „Sutjeska“.

Kada smo izašli iz Perućice, gustu šumu zamijenila je visoravan na Prijevoru sa kog su se, zbog izuzetnih vremenskih prilika, pružali pogledi na Maglić, Volujak i djelove Zelengore. Ranije smo odlučili da direktno sa prevoja krenemo penjati tzv. bosanski Maglić (Mali Maglić 2386mnm), inače najviši vrh BiH. Do samih litica Maglića, koju od samog početka karakterište nagib terena, vodi uska staza, vremenom napravljena od stopa planinara. Prilikom uspona, povremeno krušeljav teren kroz nekoliko sipara, ne predstavlja veći problem.



Dok Dule i Kosta, poput Save Kovačevića i Koče Popovića, jure ka vrhu, ja nakon pola sata hoda (uz dobar tempo) počinjem ličiti na tifusara iz 1943. godine. U pomoć priskače Dijana, koja sa crvenom maramom i tzv. Che Guevara kačketom podsjeća na Siliju Sančez iz Kubanske revolucije. Uz konstantne Dijanine motivacione poruke, „nekako“ uspijevam doći do litica, od kojih do vrha, a na nekoliko mjesta, postoji sajla koja mnogo pomaže da se sa sigurnošću prebrodi strmi i krušeljavi teren.

Nakon 2h i 10 minuta stižemo do vrha. Kratko se zadržavamo, uživajući u pogledu na Pivske planine, Volujak, Zelengoru, Durmitor, djelove Pivskog jezera, Trzivku, Trnovački Durmitor. Ubrzo nastavljamo dalje prema Velikom Magliću (tzv. crnogorskom Magliću 2388mnm), do kojeg put vodi preko grebena prekrivenog travom. Cilj nam je vidikovac iznad Trnovačkog jezera, pa bez pravljenja pauze na našem Magliću, nastavljamo preko zaravni toliko pitome da u blizini jednog izvora (na oko 2150mnm) zatičemo krave na ispaši. Pauzu pravimo na vidikovcu iznad Trnovačkog jezera, simbola zaljubljenih, koje plijeni svojim interesantnim oblikom i bojama.




Kao po planu, povratak smo planirali istim putem odakle smo i došli. Uz kratko zaobilaženje Velikog Maglića, vraćamo se na teritoriju BiH, te uz blag uspon, ponovo penjemo najviši vrh susjedne zemlje. Bez puno zadržavanja, krećemo ka najzahtjevnijem dijelu današnje ture – spusta sa Malog Maglića na Prijevor. Ono što prilikom uspona nije predstavljalo problem, sada naročito dolazi do izražaja: klizavi sipar umnogome je otežavao spust, pa je opreznost postala ključna. Iako korisna, sigurnosna sajla na Magliću se ne nalazi u baš dobrom stanju. Ono što primjećujem prilikom spusta, jeste to da ista na pojedinim mjestima nije prilagođena spustu, dok na pojedinim jako strmim i nestabilnim mjestima je i nema. Takođe, na nekim mjestima je jako labava ili oštećena, pa se na nju i ne možemo u potpunosti osloniti. Za nas (čitajte: mene) sa viškom kilograma, spasonosni su opet bili Dijanini savjeti.

Kad smo stigli na prevoj, kao nagradu za uspješan uspon i spust, imali smo uživati u sutonu. Poslednji sunčevi zraci davali su oker boju okolnim vrhovima, dok je po koji oblačić na istoku bio ornament na mozaiku plavetnila.


Iako smo se ponadali da ćemo stići posjetiti spomenik na Tjentištu i vodopad Skakavac, noć nas je uhvatila prilikom vožnje kroz prašumu Perućica. Neka upravo to i bude motiv više da ovaj kraj u dogledno vrijeme ponovo posjetimo.

Planina Maglić i Nacionalni park „Sutjeska“ – sigurno da u ovim krajevima nema ljepšeg mjesta, a da se na njemu odigrala tako velika bitka kao što je ona 1943. godine. Još se čuje odjek koraka po kamenju hercegovskom...

Čestitike i Ivoni i Novljanki Dijani na odličnoj odrađenoj turi.

P. S. Planina uvijek pokaže koliko su granice imaginarne.

Tekst: Miloš Perišić
Fotografije: Miloš Perišič i Dušan Kaluđerović







 


Wednesday, 28 February 2018

TRE CIME DI LAVAREDO I MONTE PATERNO - 09. - 10. 08. 2017. GODINE



T R E   C I M E   D I   L A V A R E D O    09. 08. 2017.   G O D I N E

 

Napuštamo Park prirode Puez-Geisler i idemo ka sjevernim Dolomitima i masivu Dolomiti di Sesto, di Braies e d’Ampezzo. Cilj su nam grupa Tre Cime di Lavaredo i Paterno-Cima Una.

Tre Cime di Lavaredo ili Drei Zinnen je zasigurno najpoznatiji i najposjećeniji Park prirode u Dolomitima. Simbol ovog parka su Tri vrha: Cima Piccola n/v 2857m, Cima Grande n/v 2999m i Cima Ovest n/v 2973m, koji predstavljaju svojevrstan amblem sjevoroistočnih Alpa. Naziv su dobili 1750. godine, kada ih je otkrio austrijski geodeta Peter Anich koji je po naredbi kraljice Marije Tereze radio na izradi Atlasa Tirola. Kada je ugledao ova tri neobična, kolosalna vrha, nazvao ih je Drei Zinnen Spitze.

Monte Paterno ili Paternkofel n/v 2746m, pruža se sjeverozapadno od Tre Cime, a sastoji se od tri oštra grebena: sjevernog, istočnog i južnog. Po sva tri dominantna grebena vode uzbudljive ferrate koje slijede puteve Velikog rata.

Vozeći se ka Dolomitima di Sesto, prolazimo pokraj: Brixtena/Bressanone, San Lorenza, Dobbiaca i Auronzo di Cadorea. Svaki od ovih gradića zaslužuje da odlomite od vremena dio i posvetite ga njihovom razgledanju. Međutim, mi smo hitali prema našem odredištu, samo okrznuvši ih pogledom. Iako je Sunce sporadično bacalo zrake i obasjavalo doline, visoko iznad njih, lebdjeli su crni oblaci, kao gusti dim koji prijeti da proguta obližnje vrhove. Već tada, postalo nam je jasno da ćemo plan zacrtan za taj dan morati prekrojiti i prilagoditi ga meterološkim uslovima.

Stižemo u oblast Cadore i na kratko se zaustavljamo pokraj jezera Misurina. Lago di Misurina je najveće prirodno jezero u ovom dijelu Dolomita. Nalazi se na nadomorskoj visini od 1754m. Poznato je kao vazdušna banja i zato privlači veliki broj posjetilaca. Brojne legende vezuju se za ovo jezero, a jedna od njih proishodi iz stihova pjesme koju je otpjevao Claudio Baglioni“ Il lago di Misurina“. Već sa jezera otvara se pogled na južne padine Tre Cime, a uočavamo i Rifugio Auronzo, koji smo odabrali da nam bude dom te večeri.

Planinarski dom Rifugio Auronzo u vlastištvu je C.A.I. (Club Alpino Italiano). Smješten je na južnoj strani Zapadnog vrha/Cime Ovest. Do njega nas je dovela planinska cesta, poznata kao odredište brojnih etapa Giro d’Italia. Srijećemo dosta biciklista na putu, i više vozila nego na drugim planinskim cestama, što nam definitivno potvrđuje da je park di Lavaredo jedan od posjećenijih i popularnijih u Italiji. Na parkingu ispred doma, takođe je gužva. Velik je broj parkiranih vozila svuda naokolo, no čini mi se da, dok se mi tek spremamo da ušetamo u park, većina ga ipak napušta. Vjerovatno s razlogom, jer roj tmurnih oblaka salijeće prostor sa svih strana. Jedan od načina da se odbranite, jeste da ne skidate osmijeh i vedrinu sa lica, da zračite i sijate i tako odagnate oblake. Ulazimo u dom, a tamo nas čeka vedro i ljubazno osoblje, i sve nekako vrca od uzbuđenja i pozitivne energije koja se brže širi od turobne i mrzovoljne oblačnosti.


I ovaj planinarski dom, ulazi u konkurenciju onih koji se mogu dičiti jednim od ljepših panoramskih pogleda. Svuda okolo dominiraju snažni šiljci i kupole Cadini di Misurine, Christalo grupe, te Croda dei Toni, grupe Sorapiss, a ugledasmo i „Kralja“ Dolomita - Antelao... Duboko ispod, usjekla se Val d’Ansiei i jezero Misurina. 

Donosimo odluku da se tog popodneva ipak otisnemo na kružnu turu oko Tre Cime, a za naredno jutro pomjerimo uspon na Monte Paterno.

Organizacija: SPK „Soko“,
Broj učesnika: 4,
Start/ Cilj: Rifugio Auronzo n/v 2333m,
Minimalna visina: n/v 2245m,
Maksimalna visina: n/v 2454m,
Dužina staze: 9,4km,
Vremenske prilike: oblačno,
Vrijeme (sa pauzama): Rifugio Auronzzo - Rifugio Lavaredo (’30); Rifugio Lavaredo- Forchella Lavaredo (’15), Forchella Lavaredo - Forchella Col di Mezzo (1,30h); Forchella Col di Mezzo – dom Auronzo (’30).
Korisne info: ulaz u park prirode Tre Cime di Lavadero iznosi 25€ po vozilu/dan.

Od Rifugio Auronzo n/v 2333m put se odmotava u dva pravca. Biramo jugoistočni smjer i  široku stazu br.101 (nekadašnji vojni put). Sa lijeve strane zaleđinu nam prave južne litice Malog vrha, a sa desne strane je prostranstvo satkano od bokora kamenih špiceva. Oštrina im izbija kroz maglenu prašinu, na momente pobjeđujući je. No, da bi se pokazali u punoj veličini i moći, moraju se izdići iznad oblaka, pa se cio ambijent pretvara u arenu za prevlast jedne prirodne sile nad drugom. Mi, svakako navijamo za planinu i njenu moć da zbaci tmuran plašt koji je prikriva.

Nakon 15 minuta hoda, dolazimo do crkvice Cappele degli Alpini izgrađene 1916. godine. Crkva je posvećena poginulim u Prvom svjetskom ratu. Iza crkve, na kamenoj stijeni utisnut je bronzani lik sa natpisom Paul Grohman. Paul je bio jedan od poznatijh alpinista ovog kraja, prvi izvršivši uspon na Cima Grande n/v 2999m 20. avgusta 1869. godine u drustvu Franza Innerkoflera.


Slijedimo dalje širok put i dolazimo do planinarskog doma Rifugio Lavaredo n/v 2344m, smještenog podno južnog, strmog grebena Croda Passaporto. Ispred doma pravimo kraću pauzu, dok se iznad nas, svijetlo izmjenjuje sa tamom. Svijetli oblaci se povlače i ambijent sve više tamni. Pokušaćemo koracima razbiti tamno nebo. Ustajemo i nastavljamo šetnju.
Od doma staza se lagano uzdiže i vodi do raskrsnice puteva. Mi slijedimo stazu koja nas vodi do prevoja Forchella Lavaredo n/v 2454m smještenog između Tre Cime i Monte Paterna.

Forchella je širok plato od kojeg u svim pravcima vodi splet staza. Forchella je i pozornica za predstavu koja će potpuno mobilisati našu pažnju. Sijaset izvrsnih kadrova smjenjuju se u nizu, i kud god da usmjerite pogled, izloženi ste zamamnoj koncentraciji ljepote, utkanoj u svakom kutku ovog mjesta. Omamljeni posmatramo uzvišenu ljepotu i prava umjetnička ostvarenja prirode. Kao da su vajani virtuoznim pokretima vještih vajara, ili naslikani lepršavim i fluidnim potezima četkice kakvog snenog slikara, vrhovi oko nas svojim elegantnim figurama, delikatnim i nemirnim obrisima, suptilnim i pulsirajućim prelazima boja i oblina, transformišu prostor u nebesni, otmen muzej ili izložbeni reljefni prostor ispunjen obožavanim kamenim statuama, skulpturama i eksponatima.
Predozirani kreativnošću i božanstvenošću prirode, upijamo svaki detalj s predanošću ropskog zaljubljenika. 


I ako, izloženi posmatranju nesvakidašnje ljepote odjednom osjetite da vam osjećanja nekontrolisano naviru, da ste preplavljeni emocijama i potpuno predani zanosu koji vam otima dah, ne brinite. U šoku ste! Estetskom!
No, nema predaha i podlijeganja očaravajućim uticajima ambijenta. Nastavljamo dalje... Okrepljuje nas svjež dah, jer, kao da se vazduh odjednom pretvorio u med, nov priliv energije usmjereva nas na utabanu, ali nemarkiranu stazu naspram, gotovo simetrično poređanih vrhova Tre Cime. Gordo stoje, tri vrha nalik tri druga, sa vojne straže ili rata koji pamte dobre i loše dane, ostajući uvijek jedan uz drugoga, rame uz rame.
Plato pod nama, nije samo estetski, već i svojevrstan ratni muzej i poprište žestokih borbi u Prvom svjetskom ratu. Linija alpskog fronta, između Kraljevine Italije i Austrougarskog carstva protezala se duž okolnih prevoja, dok su vrhovi predstavljali vojne utvrde. Prokopano je na stotine tunela i rovova u kojima se skrivala vojska, pa se i dan danas može osjetiti kako vitla hladana jeza i tjera na strah, prividno potisnut u vrtlogu dubokih ambisa.


Odlučujemo se za kratak odmor kod omanjih jezera, podno bijelog sipara, ukrašenog sjenkama Tri vrha. Njihov odraz prelama se i igra na vodi, i zaista, sa kojeg god ugla ih posmatrali, jedinstveni su dekorativni spomenik prirode. Sa suprotne strane, pogled nam krade prirodna kupola neobičnog oblika, Torre dei Scarperi n/v 2519m, a iza nje, u širokom luku, uzdižu se vrhovi kao gorde kule stražara na obzorju.
Od doma Langlam put se spaja sa stazom br. 105 koja vodi po izohipsi sa zapadne strane do prevoja Col di Mezzo n/v 2315m i dalje do doma Auronzo, gdje noćimo.

M O N T E    P A T E R N O   N/V  2746M    10. 08. 2017.  G O D I N E

Organizacija: SPK „Soko“,
Broj učesnika: 4,
Minimalna visina: 2333m,
Maksimalna visina: 2746m,
Dužina staze: 8 km,
Vremenske prilike: promjenljivo oblačno, kiša,
Vrijeme (sa pauzama): Rifugio Auronzo-Forchella Lavaredo( 1,00h); Forchella Lavaredo-Rifugio Locatteli (1,00h); Rifugio Locatteli- Forchella del Camoscio (1,30h); Camoscio-Monte Paterno (’30); M.Paterno-Laghi dei Piani (1,30h),
Težina ferrate po UIAA skali: 2-3B,
Potrebna oprema: VF set, kaciga, pojas, čeona lampa, rukavice.

Nakon nemirne i kišovite noći, sviće relativno mirno jutro, i prije nego li se sasvim razdanilo, eto nas opet na stazu br. 101, ali ovog puta ona nas vodi na Monte Peterno. Žurimo na uspon, planiranom rutom. Na raspolaganju imamo svega par sati mirnog vremena i zatišja, jer je već od podneva bio najavljen nov nalet kiše i grmljavine. Brzo stižemo do Forchelle Lavaredo i raskržja puteva. Odavde se staza odvaja, desno za Monte Paterno, a lijevo staza vodi po siparu, sjevernom stranom podnožja Tre Cime. Biramo nešto visočiju, ali užu stazu, utabanu u sipar koji strmo pada niz okomite strane Monte Paterna. Na samom kraju sipara nailazimo na prvi bunker iz Prvog svjetskog rata. Kratkom uzbrdicom, iznad bunkera izlazimo na travnatu zaravan ispred doma Locatteli n/v 2450m. Dom je smješten podno vrha Sasso di Sesto n/v 2539m. Od doma, u pravcu istoka, pogled se pruža na jezera Laghi dei Piani kao i na sjeverni greben Monte Paterna i izražajnu, sjevernu stranu Tre Cime.


Za uspon na Monte Paterno, odabrali smo popularan smjer sjevernog grebena koji se pruža od Forchella di Toblin, ispod koje je smješten planinarski dom Rifugio Locatelli, kao najčešće polazne tačke za uspon čuvenom ferratom De Luca-Innerkofler.
Opremamo se setovima za ferratu, kacigama i lampama jer je oko 80% staze osigurano sajlama i klinovima, 20% prolazi kroz tunele i galerije, a 10% staze je neosigurano. Ruta najprije vodi blagom uzbrdicom, a zatim prelazi u uski rov, odakle slijedi niz kraćih tunela, probijenih kroz nazubljene ivice Paterna.

Ubrzo stižemo do tkz. Galleria Paterno, tunela dugačkog 600m. Kroz njega vode strme, visoke stepenice, osigurane sajlom. Visoke stepenice omogućavaju da se za kratko vrijeme savlada 100m visinske razlike. Međutim, hladan vazduh koji struji kroz galeriju, nataložena vlaga i gnjacav pijesak pod nogama pomalo zamaraju. Penjući se ovim strminama teško je i zamisliti da su se, ne tako davno, u skutima ove planine, krili, bitke vodili i živote izgubili vojnici, planinari... Da su umjesto sajli, uz stijene bile prikovane bodljikave žice, da su staze, umjesto planinarskih gojzerica, tabanale vojničke čizme, a da je umjesto zveketa karabinera, tutnjao unakrsni prasak metaka...


Mračne misli o ratnoj istoriji Paterna, nestadoše po izlasku iz tunela, jer odmah na izlazu započinje uspon ferratom, pa se pažnja fokusira na svaki detalj uspona. Stijene Paterna su poprilično rastresite, ferrata na momente zahteva jak rad ruku, sangu i koncentraciju, ali bez problema stižemo do uskog sedla Forchella del Camoscio n/v 2660m. U prevodu sa italijanskog, Camoscio znači divokoza, dakle prevoj nosi ime koje prirodno pripada visinama, označava mjesto do kojeg vode strmi, nepristupačni i uzani putevi, mjesto do kojeg se, baš poput divokoze, uspinju uporni, istrajni i usmjereni.
Forchella nas uvodi u unutrašnjost Paterna kojom dominiraju istočne, okomite litice koje se dramatično i strašno uzdižu, ostavljajući dojam nepristupačnosti. Ispresjecane hodnicima, galerijama, tunelima, ipak su bile mete osvajača. Uprkos tome, ovaj se džinovski bastion održao, svojom silinom i impresivnošću, osvajajući nas.


Prevoj Camoscio je spona puteva od kojeg se lijevo odvaja staza preko istočnog grebena za Rifugio Pian di Cengia, ravno se odvaja staza ka južnom grebenu do doma Lavaredo i desno nastavlja ferrata do vrha, po strmoj i izloženoj stijeni, sve do izlaska na bočnu krušljivu stranu, gdje nastavljamo kretanje po policama do samog vrha. Ovaj završni dio staze nije osiguran sajlama, ali se uz oprez lagano prelazi, te stižemo na vrh tačno u 10h.

Na vrhu Monte Paterna n/v 2746m postavljan je krst u sjećanju na Sepp Innerkoflera, lokalnog alpinistu, planinskog vodiča, i vojnika stradalom na ovom mjestu tokom Prvog svjetskog rata. Ostao je upamćen kao simbol stradanja, ali i ljubavi i pasije prema otadžbini i planini.
Vrh Paterna je i spektakularan vidikovac, jer se sa njega pruža najljepši pogled na Tre Cime, ali i na čitav niz nepreglednih vrhova koji nadmašuju jedan drugog po svojoj ljepoti, grandioznosti i jedinstvenosti oblika. Ova jata golemih kamenova pripadaju sjevernom dijelu grupe Sesto, a u prvi plan uzvisuju se masiv podgrupe Rondoi-Baranci, Croda Rossa, Cima Piata Alta, Punta dei Tre Scarpieri i drugi.


Magleni talas nam polako zaklanja ove fantastične vidike, pa na vrhu imamo samo toliko vremena da se fotografišemo, jer moramo odmah krenuti nazad. Sivi oblaci stvorili su obruč oko vrha Paterna. Vrh je pod opsadom kišnih oblaka i jedini izbor koji stvarno imamo, je kako ćemo da odreagujem u datoj situaciji. Teška srca, ali ispravno, donosimo odluku da odustanemo od spusta istočnim grebenom, pa silazimo istom Innerkofler stazom, sve do jezera Laghi dei Piani, gdje konačno pravimo pauzu za doručak. Tu smo osjetili svježinu prvih kišnih kapi i prije nego li je počeo pljusak, stižemo do doma Locatelli. U domu i ispred njega, sve vrvi od planinara, i svi čekamo da kišni talas prođe. Jaka kiša i grad mijenjaju sliku ambijanta i u tridesetak minuta pred našim očima smjenjuju se godišnja doba. Hvatamo trenutak zatišja, parče vedrog neba i par sunčevih zraka i hitro grabimo do parkinga ispod doma Auronzo. Uz snažan ljetnji pljusak i zavodljiv ritam ljetnjeg hita „Despacito“, lagano napuštamo masiv Dolomita i upućujemo se ka Hrvatskoj i gradu Rijeci, gdje noćimo.


Sledeći dan koristimo da se odmorimo i razgledamo znamenitosti ovog istarskog grada. U šetnji kroz istoriju, kulturu, gastronomiju Rijeke društvo nam pravi Ljubo Radović, predsjednik riječke zajednice Crnogoraca. Ovaj lučki grad, lijepe arhitekture i živopisnog karnevala, oduševio nas je prije svega srdačnošću, otvorenošću i blagošću njegovih stanovnika, koji su možda i najveća blagodet ovog grada.


Tekst: Biljana Kojić
Fotografije: Dijana Borozan i Dušan Kaluđerović