RILA – Musala n.v. 2925m – 03. 05. 2025. godine
ORGANIZACIJA: |
SPK „SOKO“ Cetinje |
VODIČ: |
Dušan Kaluđerović |
BROJ ČLANOVA KOJI SU UČESTVOVALI NA AKCIJI: |
18 (Dušan
Kaluđerović, Jelena Vušurović, Igor Rudović, Milena Vušurović, Zorica Štrbac,
Milica Radonjić, Vanja Popović, Biljana Kojić, Sanida Pepić, Saša Radović,
Marko Radović, Maja Latković, Dijana Dangubić, Marija Martinović, Jovana
Bošković, Petar Martinović, Ivana Jovović, Dragan Pejović) |
START/CILJ: |
Borovec 1300mnm/Musala 2925mnm |
MINIMALNA VISINA: |
1300 mnm |
MAKSIMALNA VISINA: |
2925 mnm |
TRASA PLANINARSKE RUTE: |
Borovec (1300mnm) - planinarski
dom „Musala“ (2389mnm) - planinarski dom „Ledeno jezero“ (2710mnm) - vrh
Musala (2925mnm) |
DUŽINA STAZE U JEDNOM SMJERU: |
(12km) |
VREMENSKE PRILIKE: |
Sunčano |
VRIJEME SA PAUZAMA: |
Borovec (5:30h) - Pl.dom „Musala“ (9:20h); Pl. dom „Musala“ (10:05h) -
vrh Musala (12:20h). |
KORISNE INFO: |
Radno vrijeme žičare
Yastrebetz gondola, ali i radno vrijeme u planinarskim domovima često ne odgovaraju
informacijama koje su dostupne na internetu. |
ZANIMLJIVOSTI: |
Nezvaničan i nikada potvrđen naziv Musale je Tangra. |
Tekst: Biljana Kojić
U Cetinju, dana 21. 05. 2025. godine.
„Na ovaj lijep dan, uzmi
jednu bugarsku ružu od mene.
Neka ti njen mirisni glas priča
o Balkanu, o moru,
i o svima nama.“
Pjesma „Jedna bugarska ruža“
predstavlja simboliku gostoprimstva i povezanosti među ljudima, koji se poput
ružinog mirisa širi i pamti, kao priča, ne samo o Bugarskoj i ljudima koji tamo
žive, već kao priča o Balkanu. Ružu, kao neizostavan dekor bugarskog
folklora, nalazimo u narodnim pjesmama, vezovima i nošnjama. Možda manje
primjetno, ali uočljiva je i u reljefu. Ružini listovi su doline niz koje se
sliva jutarnja rosa. Njena trnovita stabljika je staza koja raste iz kamena i
snijega, dok latice izbijaju poput vrhova što se uspinju u savršenom skladu
linija, dostojni divljenja izdaleka. Ipak jedan vrh dominira, Bugarskom, ali i
prostorom Balkana. Musala nije običan vrh, već je najviša i najmirisnija ruža
Balkana. Nisam je zamišljala kao grubu stijenu, nepristupačnu i surovu, već kao
nešto mnogo nježnije. Ipak, njeno „trnje“ upozorava – priđi s poštovanjem. Pod
njenim baršunastim laticama, skriva se oštrina koja ne pristaje uz njezinu
nježnost, a ipak joj pripada. Planina i ruža dijele istu istinu. Ono što je
najljepše, često je i najsurovije. Snaga i krhkost, privlačnost i opasnost, sve
to živi u njenom biću. Baš kao što ruža skriva trnje ispod svojih nježnih
latica, planina skriva svoju divlju snagu iza tišine i uzvišene ljepote. Na
prvi pogled, planina očarava. Privlači svojom mirnoćom, punoćom života i
ljepotom. Ali svaki kamen, stjenoviti greben ili oluja koja se naglo spusti bez
upozorenja, podsjećaju da je ona sila. Ne možeš dodirnuti ružu bez pažnje, kao
što ne možeš savladati planinu bez poniznosti.
Musala sa svojih 2925m nadmorske
visine najviši je vrh planine Rile, Bugarske i Balkana. Toponim je izveden iz
arapskih riječi „Mus Allah“ što znači „Blizu Boga“ ili „mjesto
za molitvu“. U kratkom istorijskom periodu, od 1949. do 1962. godine, pod
uticajem sovjetskog režima, naziv vrha bio je Stalinov vrh. Nakon pada
Staljinovog kulta ličnosti i političkih reformi, ime mu je vraćeno u Musala.
Zanimljiva je i teorija o imenu Tangra koji je u davnoj prošlosti moguće nosio
ovaj vrh. Tangra je ime vrhovnog božanstva neba i svijetlosti kod starih
Protobugara. Ukoliko bi se pošlo od pretpostavke da je najviši vrh Balkana
možda nekad imao ritualni značaj i bio posvećen Tangri, onda ne iznenađuju
ideje o Tangri kao nazivu za ovaj rilski vrh. Međutim, takav naziv nikada nije
zvanično potvrđen. Iako mi Tangra zvuči primamljivo i podsjeća na
srednjeazijske toponime visokih planinskih lanaca, Musala je zvučno ime koje
odjekuje visinama Balkana.
Na Balkanu ima mnogo planina i
vrhova, ali jedan je najviši. Zbog toga Musala plijeni i poziva da joj damo dio
sebe i zauzvrat ponesemo ono što se očima ne vidi. Po drugi put, klupski i
organizovano vraćamo se Rili i Musali, a ona nas dočekuje u drugačijem,
proljećnjem ruhu. Upoznajemo je onakva kakva jeste od podnožja pa do samog
vrha, osunčana, probuđena i razigrana. Nije bilo po planu da nam polazna tačka
za uspon bude iz Boroveca (1300mnm), planinskog i ski-centra, smještenog na
sjevernim padinama planine Rila. Međutim, nešto više od nas, odlučilo je da
nema olakšica. Preciznije, to nešto na što nismo mogli uticati, znalo je da
možemo više i bolje, da smo spremni da savladamo svih 1600m visinske razlike i
kroz opasku naše simpatične domaćice Veselke saopštilo nam da „gondola ne
radi“. Naš elan je možda samo za trenutak bio poljuljan, baš onako kako bi
se ista ta gondola zanjihala uslijed neočekivanog naleta hladnog vjetra. Za
razliku od mehanizacije, koja bi zakazala pod pritiskom određenih sila,
čovjekov, ili bar duh planinara, nije lako pokolebati. Bili smo jedinstveni pri
stavu da dodatnih 1000m visine koje trebamo preći jesu motiv koji daje snagu,
energiju i volju za pokret.
U iščekivanju svitanja, dok je
mrak još vladao nad planinom, naši koraci odzvanjali su šljunkovitom stazom.
Kao da je planina zadržala dah, vladala je savršena tišina i mir koju su
remetili samo obrisi svijetiljki što su se probijali kroz tamu i hladna svježina
jutra koja je presjecala udisaj. Koračamo
širokom makadamskom stazom usječenom kroz bogatu šumu visokih četinara. Ubrzo
se razdanilo, a prostorom je počelo da dominira zelenilo guste četinarske šume.
Visoka stabla bora i smrče, ravna i uspravna, pružaju se u visinu stvarajući
osjećaj zatvorenog, ali prozračnog prostora. Prizor je sada potpuno vidljiv.
Makadamska staza vijuga kroz šumu i juri ka otvorenom nebu. Vlažan miris zemlje
i vegetacije ispunjavaju zrak, a tišinu prekidaju udaljeni zvukovi ptica koje
bude dan. Čuje se i šum vode. Sa padina, i sa svih strana slivaju se bujice
koje prate put nizbrdo u potrazi za izlazom. Voda se probija između kamenja i
korijenja, poskakuje preko prepreka i razliva se u sitne potoke koji živo teku
uz ivicu staze. Zvuk vode donosi osjećaj stalnog kretanja i podsjeća da je
krajolik, iako miran na prvi pogled, pun života. Na pojedinim mjestima potoci
presjecaju stazu, pa ih preskačemo, tražeći stabilan oslonac na izbočenom
kamenju. Voda je hladna i bistra, pa kada joj se približimo, osjeti se svježina
koja se širi iz njenog toka. Napuštamo šumu i izlazimo na otvoren teren, na
visinu od oko 2300mnm. Pogled se sada širi, nema više gustih stabala iznad
glave, već prostran, valovit travnati plato koji se blago uzdiže i spušta u
svim pravcima. Teren je potpuno drugačiji, mekan, natopljen vodom, prošaran
bezbrojnim potočićima koji se slivaju niz padine. Na pojedinim mjestima trava
jedva pokriva blatnjavu podlogu, a svaki korak ostavlja trag, dublji nego što
bismo željeli. Cipele se lijepe za tlo, a mokra zemlja uporno zadržava stopala,
kao da pokušava zaustaviti napredak. Iako nas teren usporava i traži akrobatske
vještine savladavanja skrivenih zamki ispod zamrljanih površina, pogled koji se
ukazuje pred nama izvlači nas iz svih poteškoća. Iznad travnatog platoa, uzdižu
se zasniježeni vrhovi, bijeli i udaljeni, ali jasni pod sunčevim svijetlom. S
nestrpljenjem gazimo u želji da travnat, mokar i blatnjav teren zamjenimo
snijegom i pređemu tu bijelu liniju koja pravi razliku između proljeća i zime.
I zaista, kod planinarskog doma „Musala“
2389mnm, zima još caruje. U dolinama pored doma, ukazuju se glacijalna jezera,
sada jedva primjetna, pokrivena ledenom korom koja sve okolo odražavaju i poput
uglačanog ogledala umnožavaju. Ovaj kutak planine, sa velikim zaleđenim
jezerima, strmi vrhovi sa ogromnom masom vode u sebi, koja poput vodenih ruku navire u kamenite
doline, naprosto uhvate čovjeka. Ispod bijele površine, pod našim tragovima u
snijegu, čuju se bujice koje jure. Potoci su još zarobljeni u snijegu. Tek po
blagim udubljenjima u reljefu i sitnim pukotinama u sniježnom pokrivaču, može
se naslutiti gdje voda počiva. Na pojedinim mjestima na kojima je snijeg počeo
da popušta, izviru prvi šafrani. Ljubičasti cvijetovi probijaju se kroz bijelo,
prkoseći zimi. Pred nama je završnih 600m visinske razlike. Teren postaje
strmiji i snijeg nešto dublji. Koračamo oprezno, prateći liniju izohipse koja
vijugajući navodi nas na još jedan planinski plato. Sunce je visoko, toplo je i
bez vjetra, ali sniježna površina se ne topi lako. Ovdje planina čuva svoj
ledeni karakter, uprkos proljećnjim temperaturama. Bez potrebe za dodatnom
zimskom opremom, derezama ili cepinom, penjemo se do platoa na 2709mnm. Tu,
smješteno u prirodnoj udolini, između stijena i sniježnih obronaka, počiva
Ledeno jezero – najviše jezero na Balkanu. Površina mu je gotovo potpuno
zaleđena. Pokriveno snijegom i okruženo bijelim padinama, odlično se
kamufliralo jer se ne razlikuje od okolnog reljefa. Na prvi pogled čini se kao
još jedna udolina, tiha depresija u sniježnom prostranstvu. Vješto je planina
sakrila to jezero, čuvajući ga od pogleda.
Nismo se predugo zadržali
tražeći pogledom jezero već nam je pažnju odmah privukao greben koji se izdizao
iznad platoa. Njegova linija bila je jasna i oštra, bez dileme kuda vodi, jer
znamo da nas još samo on dijeli do vrha. Pogled prema grebenu budio je novu
vrstu uzbuđenja, mješavinu nestrpljenja i ushićenja. Ispred nas više nije bilo
širokih padina ni nevidljivih jezera. Sada je staza bila konkretna, jasno
iscrtana u reljefu, a cilj nadohvat ruke. Uspon grebenom zahtjeva nešto više
pažnje, staza je uska i izložena, ali osigurana sajlom koja nam pruža oslonac.
Poslednji metri su najuzbudljiviji. Prelazimo preko kaskadnih kamenih ploča,
mokrih i klizavih pod ostacima razgaženog snijega, koje nas brzo povezuju sa
samim vrhom. Sada je ispod nas cijeli masiv sa zasniježenim vrhovima, dubokim
dolinama i dalekim horizontima koji se miješaju sa nebom. Ispod nas prostire se
cijeli Balkan, a na samom vrhu sve sami Baklanci. Susrećemo se, prepoznajemo se
osmijehom, a pjesmom pozdravljamo... Na Musali, najvišoj tački Balkana, susreću
se ne samo pogledi, već i ljudi. Ona nije samo vrh planine, ona je postala
zborno mjesto, tiho sjedište zajedništva. Na Musali, iznad svakodnevnih
razlika, Balkan diše kao jedno.
Posjeta Bugarskoj ne bi bila kompletna bez obilaska njenog glavnog grada
Sofije. Sofija je dobila naziv po crkvi Svete Sofije, izgrađene u VI vijeku, za
vrijeme vladavine cara Justinijana. Naziv Sofija potiče od grčke riječi “σοφία”,
što znači „mudrost.“ Sofija je jedan od najstraijih evropskih gradova,
naseljena još prije 7000 godina, grad čije ulice doslovno počivaju na slojevima
istorije. Dok hodate savremenim bulevarima, ispod vaših nogu prostiru se ostaci
antičke Serdike – rimske varoši čiji su temelji pažljivo sačuvani i izloženi unutar
metro stanice. U samom srcu grada, u krugu od samo nekoliko stotina metara, susreću
se četiri vjere – pravoslavna crkva, džamija, sinagoga i katolička katedrala. Taj
prostor, poznat kao „četiri vjere“simbol je bogate i složene duhovne mape
Balkana.
Međutim, Sofija ne živi samo u prošlosti. Grad je i danas ispunjen
pokretom – iz dubina izlaze termalni izvori čiju toplu vodu lokalno
stanovništvo svakodnevno uzima sa javnih česama. Nad gradom, kao vječiti čuvar,
uzdiže se planina Vitoša – ugašeni vulkan, danas planinarski i skijaški raj,
ali i podsjetnik na geološku snagu skriveno prisutnu ispod mirne gradske
površine. Sofija nije grad koji se nameće. Ona je grad koji se mudro otkriva –
sloj po sloj, pogled po pogled, pričom istorije i tihom snagom prisutnosti.
No comments:
Post a Comment