MEĐUNARODNA AKCIJA "RILA 2025"

 

RILA – Musala n.v. 2925m – 03. 05. 2025. godine

 

ORGANIZACIJA:	SPK „SOKO“ Cetinje
VODIČ:	Dušan Kaluđerović
BROJ ČLANOVA KOJI SU UČESTVOVALI NA AKCIJI:	18 (Dušan Kaluđerović, Jelena Vušurović, Igor Rudović, Milena Vušurović, Zorica Štrbac, Milica Radonjić, Vanja Popović, Biljana Kojić, Sanida Pepić, Saša Radović, Marko Radović, Maja Latković, Dijana Dangubić, Marija Martinović, Jovana Bošković, Petar Martinović, Ivana Jovović, Dragan Pejović)
START/CILJ:	Borovec 1300mnm/Musala 2925mnm
MINIMALNA VISINA:	1300 mnm
MAKSIMALNA VISINA:	2925 mnm
TRASA PLANINARSKE RUTE:	Borovec (1300mnm) - planinarski dom „Musala“ (2389mnm) - planinarski dom „Ledeno jezero“ (2710mnm) - vrh Musala (2925mnm)
DUŽINA STAZE U JEDNOM SMJERU:	(12km)
VREMENSKE PRILIKE:	Sunčano
VRIJEME SA PAUZAMA:	Borovec (5:30h) - Pl.dom „Musala“ (9:20h); Pl. dom „Musala“ (10:05h) - vrh Musala (12:20h).
KORISNE INFO:	Radno vrijeme žičare Yastrebetz gondola, ali i radno vrijeme u planinarskim domovima često ne odgovaraju informacijama koje su dostupne na internetu.
ZANIMLJIVOSTI:	Nezvaničan i nikada potvrđen naziv Musale je Tangra.

 

Tekst: Biljana Kojić

U Cetinju, dana 21. 05. 2025. godine.

  

„Na ovaj lijep dan, uzmi jednu bugarsku ružu od mene.

Neka ti njen mirisni glas priča o Balkanu, o moru,

i o svima nama.“

 

Pjesma „Jedna bugarska ruža“ predstavlja simboliku gostoprimstva i povezanosti među ljudima, koji se poput ružinog mirisa širi i pamti, kao priča, ne samo o Bugarskoj i ljudima koji tamo žive, već kao priča o Balkanu. Ružu, kao neizostavan dekor bugarskog folklora, nalazimo u narodnim pjesmama, vezovima i nošnjama. Možda manje primjetno, ali uočljiva je i u reljefu. Ružini listovi su doline niz koje se sliva jutarnja rosa. Njena trnovita stabljika je staza koja raste iz kamena i snijega, dok latice izbijaju poput vrhova što se uspinju u savršenom skladu linija, dostojni divljenja izdaleka. Ipak jedan vrh dominira, Bugarskom, ali i prostorom Balkana. Musala nije običan vrh, već je najviša i najmirisnija ruža Balkana. Nisam je zamišljala kao grubu stijenu, nepristupačnu i surovu, već kao nešto mnogo nježnije. Ipak, njeno „trnje“ upozorava – priđi s poštovanjem. Pod njenim baršunastim laticama, skriva se oštrina koja ne pristaje uz njezinu nježnost, a ipak joj pripada. Planina i ruža dijele istu istinu. Ono što je najljepše, često je i najsurovije. Snaga i krhkost, privlačnost i opasnost, sve to živi u njenom biću. Baš kao što ruža skriva trnje ispod svojih nježnih latica, planina skriva svoju divlju snagu iza tišine i uzvišene ljepote. Na prvi pogled, planina očarava. Privlači svojom mirnoćom, punoćom života i ljepotom. Ali svaki kamen, stjenoviti greben ili oluja koja se naglo spusti bez upozorenja, podsjećaju da je ona sila. Ne možeš dodirnuti ružu bez pažnje, kao što ne možeš savladati planinu bez poniznosti.

 

Musala sa svojih 2925m nadmorske visine najviši je vrh planine Rile, Bugarske i Balkana. Toponim je izveden iz arapskih riječi „Mus Allah“ što znači „Blizu Boga“ ili „mjesto za molitvu“. U kratkom istorijskom periodu, od 1949. do 1962. godine, pod uticajem sovjetskog režima, naziv vrha bio je Stalinov vrh. Nakon pada Staljinovog kulta ličnosti i političkih reformi, ime mu je vraćeno u Musala. Zanimljiva je i teorija o imenu Tangra koji je u davnoj prošlosti moguće nosio ovaj vrh. Tangra je ime vrhovnog božanstva neba i svijetlosti kod starih Protobugara. Ukoliko bi se pošlo od pretpostavke da je najviši vrh Balkana možda nekad imao ritualni značaj i bio posvećen Tangri, onda ne iznenađuju ideje o Tangri kao nazivu za ovaj rilski vrh. Međutim, takav naziv nikada nije zvanično potvrđen. Iako mi Tangra zvuči primamljivo i podsjeća na srednjeazijske toponime visokih planinskih lanaca, Musala je zvučno ime koje odjekuje visinama Balkana.

 

Na Balkanu ima mnogo planina i vrhova, ali jedan je najviši. Zbog toga Musala plijeni i poziva da joj damo dio sebe i zauzvrat ponesemo ono što se očima ne vidi. Po drugi put, klupski i organizovano vraćamo se Rili i Musali, a ona nas dočekuje u drugačijem, proljećnjem ruhu. Upoznajemo je onakva kakva jeste od podnožja pa do samog vrha, osunčana, probuđena i razigrana. Nije bilo po planu da nam polazna tačka za uspon bude iz Boroveca (1300mnm), planinskog i ski-centra, smještenog na sjevernim padinama planine Rila. Međutim, nešto više od nas, odlučilo je da nema olakšica. Preciznije, to nešto na što nismo mogli uticati, znalo je da možemo više i bolje, da smo spremni da savladamo svih 1600m visinske razlike i kroz opasku naše simpatične domaćice Veselke saopštilo nam da „gondola ne radi“. Naš elan je možda samo za trenutak bio poljuljan, baš onako kako bi se ista ta gondola zanjihala uslijed neočekivanog naleta hladnog vjetra. Za razliku od mehanizacije, koja bi zakazala pod pritiskom određenih sila, čovjekov, ili bar duh planinara, nije lako pokolebati. Bili smo jedinstveni pri stavu da dodatnih 1000m visine koje trebamo preći jesu motiv koji daje snagu, energiju i volju za pokret.

 

U iščekivanju svitanja, dok je mrak još vladao nad planinom, naši koraci odzvanjali su šljunkovitom stazom. Kao da je planina zadržala dah, vladala je savršena tišina i mir koju su remetili samo obrisi svijetiljki što su se probijali kroz tamu i hladna svježina jutra koja je presjecala udisaj.  Koračamo širokom makadamskom stazom usječenom kroz bogatu šumu visokih četinara. Ubrzo se razdanilo, a prostorom je počelo da dominira zelenilo guste četinarske šume. Visoka stabla bora i smrče, ravna i uspravna, pružaju se u visinu stvarajući osjećaj zatvorenog, ali prozračnog prostora. Prizor je sada potpuno vidljiv. Makadamska staza vijuga kroz šumu i juri ka otvorenom nebu. Vlažan miris zemlje i vegetacije ispunjavaju zrak, a tišinu prekidaju udaljeni zvukovi ptica koje bude dan. Čuje se i šum vode. Sa padina, i sa svih strana slivaju se bujice koje prate put nizbrdo u potrazi za izlazom. Voda se probija između kamenja i korijenja, poskakuje preko prepreka i razliva se u sitne potoke koji živo teku uz ivicu staze. Zvuk vode donosi osjećaj stalnog kretanja i podsjeća da je krajolik, iako miran na prvi pogled, pun života. Na pojedinim mjestima potoci presjecaju stazu, pa ih preskačemo, tražeći stabilan oslonac na izbočenom kamenju. Voda je hladna i bistra, pa kada joj se približimo, osjeti se svježina koja se širi iz njenog toka. Napuštamo šumu i izlazimo na otvoren teren, na visinu od oko 2300mnm. Pogled se sada širi, nema više gustih stabala iznad glave, već prostran, valovit travnati plato koji se blago uzdiže i spušta u svim pravcima. Teren je potpuno drugačiji, mekan, natopljen vodom, prošaran bezbrojnim potočićima koji se slivaju niz padine. Na pojedinim mjestima trava jedva pokriva blatnjavu podlogu, a svaki korak ostavlja trag, dublji nego što bismo željeli. Cipele se lijepe za tlo, a mokra zemlja uporno zadržava stopala, kao da pokušava zaustaviti napredak. Iako nas teren usporava i traži akrobatske vještine savladavanja skrivenih zamki ispod zamrljanih površina, pogled koji se ukazuje pred nama izvlači nas iz svih poteškoća. Iznad travnatog platoa, uzdižu se zasniježeni vrhovi, bijeli i udaljeni, ali jasni pod sunčevim svijetlom. S nestrpljenjem gazimo u želji da travnat, mokar i blatnjav teren zamjenimo snijegom i pređemu tu bijelu liniju koja pravi razliku između proljeća i zime.

 

I zaista, kod planinarskog doma „Musala“ 2389mnm, zima još caruje. U dolinama pored doma, ukazuju se glacijalna jezera, sada jedva primjetna, pokrivena ledenom korom koja sve okolo odražavaju i poput uglačanog ogledala umnožavaju. Ovaj kutak planine, sa velikim zaleđenim jezerima, strmi vrhovi sa ogromnom masom vode u sebi,  koja poput vodenih ruku navire u kamenite doline, naprosto uhvate čovjeka. Ispod bijele površine, pod našim tragovima u snijegu, čuju se bujice koje jure. Potoci su još zarobljeni u snijegu. Tek po blagim udubljenjima u reljefu i sitnim pukotinama u sniježnom pokrivaču, može se naslutiti gdje voda počiva. Na pojedinim mjestima na kojima je snijeg počeo da popušta, izviru prvi šafrani. Ljubičasti cvijetovi probijaju se kroz bijelo, prkoseći zimi. Pred nama je završnih 600m visinske razlike. Teren postaje strmiji i snijeg nešto dublji. Koračamo oprezno, prateći liniju izohipse koja vijugajući navodi nas na još jedan planinski plato. Sunce je visoko, toplo je i bez vjetra, ali sniježna površina se ne topi lako. Ovdje planina čuva svoj ledeni karakter, uprkos proljećnjim temperaturama. Bez potrebe za dodatnom zimskom opremom, derezama ili cepinom, penjemo se do platoa na 2709mnm. Tu, smješteno u prirodnoj udolini, između stijena i sniježnih obronaka, počiva Ledeno jezero – najviše jezero na Balkanu. Površina mu je gotovo potpuno zaleđena. Pokriveno snijegom i okruženo bijelim padinama, odlično se kamufliralo jer se ne razlikuje od okolnog reljefa. Na prvi pogled čini se kao još jedna udolina, tiha depresija u sniježnom prostranstvu. Vješto je planina sakrila to jezero, čuvajući ga od pogleda.

 

Nismo se predugo zadržali tražeći pogledom jezero već nam je pažnju odmah privukao greben koji se izdizao iznad platoa. Njegova linija bila je jasna i oštra, bez dileme kuda vodi, jer znamo da nas još samo on dijeli do vrha. Pogled prema grebenu budio je novu vrstu uzbuđenja, mješavinu nestrpljenja i ushićenja. Ispred nas više nije bilo širokih padina ni nevidljivih jezera. Sada je staza bila konkretna, jasno iscrtana u reljefu, a cilj nadohvat ruke. Uspon grebenom zahtjeva nešto više pažnje, staza je uska i izložena, ali osigurana sajlom koja nam pruža oslonac. Poslednji metri su najuzbudljiviji. Prelazimo preko kaskadnih kamenih ploča, mokrih i klizavih pod ostacima razgaženog snijega, koje nas brzo povezuju sa samim vrhom. Sada je ispod nas cijeli masiv sa zasniježenim vrhovima, dubokim dolinama i dalekim horizontima koji se miješaju sa nebom. Ispod nas prostire se cijeli Balkan, a na samom vrhu sve sami Baklanci. Susrećemo se, prepoznajemo se osmijehom, a pjesmom pozdravljamo... Na Musali, najvišoj tački Balkana, susreću se ne samo pogledi, već i ljudi. Ona nije samo vrh planine, ona je postala zborno mjesto, tiho sjedište zajedništva. Na Musali, iznad svakodnevnih razlika, Balkan diše kao jedno.

Posjeta Bugarskoj ne bi bila kompletna bez obilaska njenog glavnog grada Sofije. Sofija je dobila naziv po crkvi Svete Sofije, izgrađene u VI vijeku, za vrijeme vladavine cara Justinijana. Naziv Sofija potiče od grčke riječi “σοφία”, što znači „mudrost.“ Sofija je jedan od najstraijih evropskih gradova, naseljena još prije 7000 godina, grad čije ulice doslovno počivaju na slojevima istorije. Dok hodate savremenim bulevarima, ispod vaših nogu prostiru se ostaci antičke Serdike – rimske varoši čiji su temelji pažljivo sačuvani i izloženi unutar metro stanice. U samom srcu grada, u krugu od samo nekoliko stotina metara, susreću se četiri vjere – pravoslavna crkva, džamija, sinagoga i katolička katedrala. Taj prostor, poznat kao „četiri vjere“simbol je bogate i složene duhovne mape Balkana.

Međutim, Sofija ne živi samo u prošlosti. Grad je i danas ispunjen pokretom – iz dubina izlaze termalni izvori čiju toplu vodu lokalno stanovništvo svakodnevno uzima sa javnih česama. Nad gradom, kao vječiti čuvar, uzdiže se planina Vitoša – ugašeni vulkan, danas planinarski i skijaški raj, ali i podsjetnik na geološku snagu skriveno prisutnu ispod mirne gradske površine. Sofija nije grad koji se nameće. Ona je grad koji se mudro otkriva – sloj po sloj, pogled po pogled, pričom istorije i tihom snagom prisutnosti.