Maglič (2142mnm), Kučke planine – 20. 07. 2014. godine

Maglič (2142mnm), Kučke planine – 20. 07. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Dušan Kaluđerović

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:00h

Broj učesnika: 10

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 6:10h

Dolazak u katun Mokra: 8:15h

Početak ture: 8:30h

Dolazak na vrh: 11:30h

Dolazak u katun Širokar: 14:45h

Završetak ture: 17:15h

Ukupno trajanje ture: 8:45h

Kučke planine plijene svojom ljepotom sa koje god strane im prišli. Slobodno se može reći da je sinonim za ovaj masiv krš, i to onaj pravi surovi crnogorski krš po kojem je naša zemlja i poznata. Surovost, divljina i nepristupačnost se ogleda na svakom koraku ovih planina, ali ako im priđete sa puno pažnje, ona vas mogu ugostiti na najljepši mogući način.

Maglič (2142mnm), mnogi ubrajaju u masiv ovih planina, iako po svojoj konfiguraciji on ni malo ne odgovara njemu. Sa svojim blagim padinama prekrivenim travom, ovaj vrh u potpunosti odudara od masiva Kučkih planina, a nalazi se tačno između njega i masiva Komova.

Polazna tačka za uspon na ovaj vrh predstavlja katun Mokra (1451mnm), koji se nalazi na nekih 100km udaljenosti od Cetinja, ukoliko mu prilazite iz pravca Kuča, ili 115km ukoliko dolazite iz pravca Veruše. Iz pravca Kuča vodi krivudavi asfaltirani put, dok je iz pravca Veruše put nešto gori, jer jedan dio ceste vodi makadamom.

Nakon nekih 2h vožnje, 10 planinara iz našeg Kluba bilo je spremno u osvajanje još jednog vrha iz ovog masiva – Magliča, koji je vjerovatno ime dobio po magli koja sakriva i otkriva njegove obrise. Kada su se stekli svi uslovi, grupe je krenula prema katunu Bušat (1622mnm) i prevoju Kozelj (1887mnm), uživajući u ljepotama ovog kraja. Do samog prevoja Kozelj, na kojem se nalaze ostaci dva groba, pogled nije dominantan. Međutim, dolaskom na ovaj prevoj, koji predstavlja tačku pred završni uspon, otvara se jedan od najljepših pogleda na masiv Komova.

Pravo mjesto za jednu malo dužu pauzu i akumuliranje energije za završnicu ovog uspona. Iako je u planinarskom svijetu popularna i veoma korisna upotreba lagane hrane i suvog voća kao dobrog izvora energije, planinari našeg Kluba bez suhomesnatih proizvoda ne broje da su jeli. Ima tu i onih sa „zdravom“ ishranom, ali ovi drugi su brojniji.

Nakon ove malo duže pauze, započeli smo završni uspon dobro markiranom stazom, koja vodi na sami greben ove planine, odakle se polako počinje ukazivati i krajnji cilj – naših 2142m koja su bila planirana za taj dan.

Sa vrha se pruža prelijep pogled na Komove i crkvu Svetog Ilije koja se nalazi podno njih. U daljini se naziru obrisi Durmitora i Moračkuh planina, a sa druge strane dominiraju svojom beskrajnom ljepotom Prokletije. Ovo je zasigurno jedan od najljepših pogleda koji možete doživjeti na planinama naše zemlje.

Nakon odmora, fotografisanja i posebnog planinskog nadahnuća, krenuli smo dalje u pravcu katuna Širokar, koji se nalazi iznad Rikavačkog jezera. Još jednog dragulja u ovom kraju. Krećući se stazom koja vodi samim grebenom Magliča, kroz nekih sat vremena našli smo se u ovom katunu, gdje smo od starih pčelara naučili jednu korisnu lekciju o proizvodnji meda.  Degustacija nije izostala, pa se na samom kraju med našao da u potpunosti zasladi ovu planinarsku turu prepunu uživanja.

Od samog katuna Širokar, katun Mokra se nalazi na udaljenosti od 4km, za što smo izdvojili 1h laganog hoda, odakle smo svi zadovoljni krenuli na onih 100km vožnje ka svojim kućama.

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović

 

Vasojevićki Kom (2461mnm) – 05. 07. 2014. godine

Vasojevićki Kom (2461mnm) – 05. 07. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodič: Dušan Kaluđerović

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 6:00h

Broj učesnika: 8

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 6:10h

Dolazak na katun Štavna: 8:30h

Početak ture: 8:50h

Dolazak na vrh: 11:40h

Završetak ture: 15:15h

Ukupno trajanje ture: 6:25h

Na istoku naše zemlje, gdje se Sunce rađa i svojim zlatnim nitima prekriva planinske vijence, gordo stoje Komovi – masiv koji sa punim pravom nosi naziv „Car planina“. Taj troglavi titan je našao mjesto u mnogim pjesmama, pričama i legendama našeg naroda, što dovoljno govori o kakvom se prirodnom bogatstvu radi. Vrhovi ovog masiva su stvoreni za gledanje i uživanje, a rijetko koji posmatrač kada se nađe u njihovom podnožju ne ostane bez daha. Njihova ljepota, surovost i pitomina u isto vrijeme, izazivaju duboko poštovanje.

Vasojevićki (2461mnm), Kučki (2487mnm) i Ljevorečki Kom (2469mnm) predstavljaju vrhove ovog masiva koji svojim karakterističnim oblikom uvijek budu upadljivi gotovo sa svakog brežuljka u našoj zemlji.

Iako se ne može odrediti koji od pomenuta tri vrha plijeni većom ljepotom, program našeg Kluba predviđao je uspon samo na jedan od njih. I to na Vasojevićki. Uspon smo te subote započeli nešto malo ispred 9 časova. Bio je to prelijep dan, sa plavim nebom kao na zastavama i povjetarcem koji je mirisao na pravo ljeto. Od katuna Štavna – turističkog naselja koje podsjeća na stare katune, krenuli smo u osvajanje ovog vrha puni pozitive koju smo širili ovim krajem. Napredovali smo laganim koracima, ostavljajući iza sebe kilometre vijugave planinske staze i stotine metara savladane nadmorske visine. Grabili smo ka vrhu koji se polako počeo ukazivati, a sa svakim savladanim metrom, pluća su se još više širila, željna očaravajućih visina.

Na planinama uvijek tako biva. Što ste visočije, želja za usponom i visinama raste. To je jednostavno borba čovjeka sa samim sobom i savladavanje ličnih starhova i mogućnosti. Jedna stara mudrost kaže „U zdravom tijelu, zdrav duh!“, a odlazak u planinu je idealna prilika da ojačate svoje psiho-fizičke sposobnosti. Za početnike, i za one sa malo manje iskustva, Vasojevićki Kom je prava planina da naprave prve visokogorske korake. Sa svojih 2461mnm, ova planina nudi spektar raznovrsnosti: od utabane planinske staze, preko hoda po siparu, uz stijenu i nadomak litice. Sve su to karakteristike koje joj daju pravu vrijednost, i zbog kojih je vrijedna svakog poštovanja.

Naš cilj tog dana bio je usmjeren na maksimalno uživanje u čarima litica koje su se izdizale iznad nas. Zato smo se laganim koracima udaljavali od početke tačke, a svakim trenom postajali sve bliži konačnom odredištu. Postepeno se otvarao pogled, pa su nas toplo dočekivali vrhovi Bjelasice, Durmitora i Moračkih planina koji sa ove tačke gledišta izgledaju kao jedna raznovrsna i neraskidiva cjelina. U suštini tako i jeste. Cijela Crna Gora je jedna cjelina kontrasta, gdje se sve nadovezuje jedno na drugo i gdje je spektar raznovrsnosti upakovan na onaj način kako to samo priroda i umije.

Ovog jula litice Komova su bile bez snijega. Rijetka je to pojava da baš ovdje u sredini ljeta ne možete naći snijega makar za jednu grudvu. Ali, moć prirode je čudna.

Prepreka na putu nije bilo, pa smo se kroz nešto više od sat vremena hoda našli na prevoju Vere Vincek. Na prevoju na kojem je ova ljubiteljka crnogorskih planina poslednji put vidjela plavetnilo našeg neba. Bila je to lijepa prilika za prvu dužu pauzu, jer se upravo sa ovog mjesta otvara prelijep pogled na masiv Prokletija. Gledajući po reakciji i ponašanju članova, koji su ovu pauzu iskoristili za pjesmu, može se reći da im dotadašnji uspon nije teško pao. Pjesma se širila obroncima ove planine, a ako vas zanima koja je u pitanju bila, to ćemo čuvati kao malu tajnu. Ukoliko želite saznati naš repertoar, pridružite se našem malom planinskom horu, na nekoj od narednih tura.

I kao što možete pretpostaviti, pauzi je došao kraj, a završni uspon je čekao na otiske naših cipela. Iako je taj dio malo eksponiraniji od prethodnog, svaki korak na njemu vam otkriva neki nove vidike. Crna Gora vam se otvara kao na dlanu, a veličanstvenost samog vrha opija sva vaša čula. Dolaskom na liticu nadomak samog cilja gotovo da se sva čula u organizmu parališu. Teže je pronaći prave riječi da se opiše ljepota Vasojevićkog Koma, nego naći par sati slobodnog vremena i otisnuti se na istok naše zemlje da se uživa u ovom prizoru.

Koliko sami vrh ove planine izgleda surov, kada se posmatra iz podnožja, toliko se njegova pitomina doživi tek njegovim osvajanjem. Zeleni plato otvoren prema Prokletijama izložen je čestim udarima vjetrova, pa je u ovim uslovima vjetrovka i više nego poželjna stvar.

Pauza koja se uslijedila potrajala je duže nego prethodna, jer je dan bio pravi za odmor i uživanje. Uslijedila je dobro poznata trpeza na našim turama, fotografisanje i kratak čas geografije.

Spust smo uz dodatni oprez izveli istim putem, dok nam se u glavi smjenjivalo bezbroj slika koje smo odnijeli sa vrha. I prije završetka ove ture, već smo napravili plan za osvajanje Kučkog i Ljevorečkog Koma, što planiramo do kraja ovog ljeta i ostvariti.

Imajte na umu da se pored prirodnih ljepota na Komovima nalazi i zakopano blago. Stara legenda kaže da su vile sakrile i zakopale blago u podnožju ove planine, ispod kamena koji nosi naziv Vražja furuna. Ukoliko budete dovoljno obazrivi, možda ga i pronađete.

Tekst: Dušan Kaluđerović

Foto: Rale Pavićević i Dušan Kaluđerović

SOKO KAMP – 27. do 29. 06. 2014. godine

SOKO KAMP – 27. do 29. 06. 2014. godine

Novi izazovi su uvijek prepuni novih inspiracija, a svaka nova ideja početak je stvaranja nečeg posebnog, nezaboravnog, drugačijeg.

Prihvativši se izazova, inspirisani sveprožimajućom snagom same prirode koju osjećamo boraveći u njoj, poput bujice, potekla je ideja, dovoljno snažna da dovede do stvaranja i organizovanja prvog Soko kampa u Međuvršju (1440mnv), na Lovćenu.

Za sve nas koji smo učestvovali u njegovom osmišljavanju, kreiranju, oživljavanju, ovaj kamp predstavlja svojevrsno umjetničko djelo, mala pozornica koja će kroz kratko vrijeme biti naš dom.

Na ovoj pozornici obitava jedan drugačiji svijet. Njega ne nastanjuju junaci bajki i mašte. Nastanjuju ga planinari, avanturisti, zaljubljenici prirode, naši drugari sa kojima smo se na dosadašnjim planinaskim turama susretali, upoznavali, družili, dijelili neprocjenjive trenutke boravka u planini.

U dosluhu sa svima koji su se bar jednom otisnuli sa nama u nepregledna prostranstva planine, stvorili smo mjesto na kome smo mogli ispoljiti svoj istraživački, kreativni ili 'pak hedonistički duh.

Tokom svih dana trajanja kampa, uloge su bile podjeljene.

Jedni su se entuzijastično prihvatili poslova postavljanja i formiranja kampa. Gradili su dom pod otvorenim nebom, na prostranoj međuvrškoj livadi, između dva stamena zaštitnika Štirovnika i Jezerskog vrha. Enterijer našeg doma činio je cvjetni dezen, mnogo prirodne svijetlosti, prisustvo kamena u vidu detalja, ljetnja kuhinja i centralno mjesto oko ognjišta koje odražava duh stare Crne Gore i tradicije. Ognjište je središte, ne samo porodičnog već i društvenog života, pa smo se oko vatre najviše okupljali, razgovarali, pjevali, toplili...

Drugi su bili zaduženi za možda i najbolji segmenat kampa – njegov hedonistički dio, jer priroda nas tjera da probudimo sva čula.

Sluh je izoštreniji dok slušamo cvrkut ptica i šum vjetra, ali i zvuke gitare, umiljate glasove darovitih planinara i planinarki.

Čulo dodira naglašeno je jer osjećamo zemlju ispod naših stopala, kapljice rose na svojoj koži i dah vjetra što nam miluje lice, ali i ujede komaraca sa kojima smo se, pa gotovo- saživili.

Ali, prava alhemija mirisa i ukusa dopire iz naše kulinarske radionice. Aromatični pasulj i druge vješto pripremljene đakonije mamile su nas skladom boja, miomirisom i terapijskim ukusom.

I naravno, planinarske ture, obilazak okolnih lovćenskih vrhova koji čine razgranatu mrežu očaravajućih prirodnih vidikovaca bile su u fokusu interesa svih nas kojima vrleti, goleti, staze i puteljci Lovćena iznova predstavljaju splet prepoznavanja, susreta, otvaranja novih horizonata i prožimanja pozitivnih vibracija i emocija.

Dnevna tura: Veliki Goliš - Jezerski vrh – Mali Goliš – Međuvršje

Nakon prve večeri provedene u kampu, pokrećemo energiju u tijelu i uživanje otpočinje od ranog jutra. Prva jutarnja šoljica kafe, Sunce, vedrina neba, osmijesi i raspoloženje na licima planinara zovu na igru sa planinarskim izazovima.

U 8:00 napuštamo kamp u Međuvršju i krećemo ka prvoj tački, Velikom Golišu (1582 mnv). Odmah otpočinje uspon kojim brzo dobijamo na visini, i uzdižemo se nad kampom. Goliš je ogoljen, izložen Suncu, toploti, tako da penjući se njegovim stranama osjećamo pulsirajuću vrelinu ljetnjeg dana. Uspon do ovog vrha na pojedinim mjestima je strm, zahtjeva oprez, siguran korak i obraćanje pažnje na svaki krušljivi kamen.

Na vrhu pravimo pauzu za doručak. Slasni su zalogaji svježe pripremljenog doručka, a još se više slade naše oči od pogleda koji se svuda naokolo pruža. Jezerski vrh i Mauzolej posmatramo iz jedne sasvim drugačije perspektive, uviđamo dominantnost najvišeg lovćenskog vrha – Štirovnika, ali pogled se pruža i dalje i više, obuhvatajući prostrano njeguško polje, dio kotorskog zaliva, katunsku nahiju, ali i unutrašnjost samog lovćenskog masiva, vrhove Babljak, Treštenik, Babina glava.

Sa vrha staza vodi grebenom ka znatno posjećenijem i poznatijem Jezerskom vrhu (1657mnv). Uz malo koncentracije, greben se brzo i lako prelazi i ubrzo dolazaimo podno  samih litica na kojima je podignut Njegošev mauzolej. Za razliku od većine posjetilaca ovog čuvenog monumenta, mi mu prilazimo u skladu sa našim istraživačkim duhom i planinarskim srcem. Izlazimo na stazu koja vodi ka guvnu – vidikovcu gdje nas dočekuju pomalo iznenađeni i začuđujući pogledi radoznalih turista.

Kratko se zadržavamo, prolazimo kroz Njegošev mauzolej, i stepeništem sa spoljašnje strane tunela spuštamo ka stazi koja će nas kroz gustu bukovu šumu dovesti do jezera, po kojem vrh i nosi ime. Umjesto prozračnog plavetnila jezerske vode, na njegovom mjestu dočekala nas je zelena tapiserija nad kojom se nadvio roj komaraca. Nakratko razgledamo ovaj skriveni kutak oivičen strmim liticama, sa jedne i bukovom šumom sa druge strane i nastavljamo dalje.

Prija šetnja kroz šumu čije nas krošnje bar za neko vrijeme štite od Sunca koje je baš tada bilo u zenitu. Bukova šuma nije samo oaza hlada. Njena drveća, duboko ukorjenjena daju nam snagu i vrlinu pred završni uspon na Mali Goliš. Možda drveće zaista liječi jer po izlasku iz šume, lagano penjemo i ovaj vrh. Pravimo pauzu i odatle izvodimo spust do Međuvršja gdje nas je čekao ručak.

Noćna tura: Međuvršje – katun Kuk - Štirovnik

U beskonačnom mraku svemira, stajati na najvišoj koti Lovćena – Štirovniku (1749 mnv) poseban je ugođaj. U smiraju dana, ovaj vrh pretvara se u kreativni prostor u kome se suprotnosti smjenjuju, u vječitom kretanju, u nezaustavljivom ritmu prirode: svijetlost i tama, dan i noć, toplo i hladno... prožimaju se.

Iz Međuvršja kolima se dovozimo do katina Kuk, odakle počinje makadamska staza koja vodi pravo do vrha. Hodamo ovom stazom sve dok se ne dohvatimo priključka u vidu grebena koji nas sjeverozapadnom stranom, blago uzbrdo vodi najprije do vojnog utvrđenja, a potom i samog vrha na kojem je smješten repetitor.

Iako se sa Štirovnika odašilju razni radijski i tv talasi, mi smo zagledani u carstvo vibrirajućih boja. Gledamo u pravcu horizonta gdje se spajaju dva plavetnila. Nebo i more gledaju jedno u drugo prije nego se stope u jedno bezvremeno i bezprostorno jedinstvo.

Najednom nebo se otvara za veliki i lijep vatromet boja. Širok spektar boja prelivao nebom, gubeći svoj sjaj, gaseći se i prelazeći u prigušene tonove tame. Tmina je djelovala umirujuće. Umekšavala je oštre rubove i ublažavala jarke boje. Veče sa svojim mrakom polako osvaja prostor i činilo nam se da se u tom trenutku nebo proširilo. Mrak se već mogao dodirivati, zahvatiti prstima, a i zvijezde kao da su bile na dohvatu ruke.

Odjednom, prije nego je mrak u svoj zagrljaj uspio obgrliti sva brda, gradove i ljudska tijela, upališe se na hiljade svijetiljki i otpoče ples naših sjenki.

Mnogo prije ponoći napustili smo ovu neobičnu igranku svjetlosti i njihov galaktički ples i spustili se u kamp u kome smo nastavili svoje druženje i zabavu uz muziku, pjesmu i igru koja je potrajala do ranih jutarnjih časova... sve dok sa prvim zracima jutra nismo osjetili snagu svitanja i poželjeli dobrodošlicu novom danu i novom početku.

Samo mi, koji smo učestvovali u realizaciji Soko kampa znamo koliko je truda i napora trebalo da bismo od početne ideje stvorili magični prostor koji će svaki naš gost doživjeti kao mjesto kojem će se ponovo vraćati i koje će rado oživljavati u svojim sjećanjima. Ipak je najljepši dio posla radost koju priređujemo drugim ljudima.

Na našu sreću, bilo je i ljudi i privrednih subjekata koji su svojom energijom, dobrom voljom i raspoloživim sredstvima pomogli u organizaciji kampa.

Duboko i od srca zahvaljujemo Petru Vujoviću i vrijednim momcima iz Izviđačkog odreda "Gojko Kruška". Bilo je čast i zadovoljstvo sarađivati sa njima.

Iskrenu zahvalnost upućujemo talentovanom muzičaru Luki Radoviću koji je svojim predivnim glasom oplemenio naš kamp. I naravno, veliko hvala Dulovoj mami, Kosi koja nas je očarala svojim kulinarskim umjećem.

Posebnu zahvalnost dugujemo i sponzorima: Pekari Centar, Pekari Oziris, Martex-u, Slana doo i Nani-prom, koji su nesebičnim činom darivanja pomogli u organizaciji prvog Soko kampa.

Tekst: Biljana Kojić

Memorijal Dušan Bulatović Džambas, Bjelasica – 21. 06. 2014. godine

Memorijal Dušan Bulatović Džambas, Bjelasica – 21. 06. 2014. godine

 

Organizacija: PK Džambas

Vodiči: PK Džambas

Broj učesnika SPK „Soko“ na manifestaciji: 8

Mjesto okupljanja: Autobuska stanica u 5:00h

Vremenski uslovi: Oblačno

Dolazak u Pl. dom Džambas: 8:00h

Početak ture: 9:00h

Završetak ture: 14:30h

Ukupno trajanje ture: 5:30h

Razvršje! Planinski vrh u jednom od najpitomijih masiva naše zemlje. Biser Bjelasice, smješten poviše Mojkovca i Kolašina, koji predstavlja pravo bogatstvo ovog dijela Crne Gore. Vrh, koji za naše članove ima posebno značenje, i posebno mjesto u srcu.

Zašto je baš riječ „Razvršje“ našla mjesto na početku ove priče, saznaćete ukoliko je pročitate u cjelosti.

U planinarskom svijetu Crne Gore, druga polovina juna uvijek bude rezervisana za Bjelasicu i Memorijal „Džambas“. Iz svih krajeva zemlje okupe se ljudi, da se uz druženje i sklapanje novih poznanstava prisjete jednog od najpoznatijih i najznačajnijih mojkovačkih planinara - Dušana Bulatovića Džambasa. Profesora, glumca, slikara, fotografa i iznad svega ljubitelja prirode. Čovjeka koji je planinarenje u ovom kraju podigao na jedan mnogo veći nivo i koji je svojim djelom zavrijedio da generacije koje dolaze čuvaju sjećanje na njega. A da se nove generacije i trude, svjedoči i planinarski dom koji nosi njegovo ime, a od kojeg se upravo pruža prelijep pogled na vrh Razvršje (2033mnm).

Prema programu proslave ovogodišnjeg Memorijala, za subotu 21. 06. 2014. godine bio je predviđen uspon na pomenuti vrh, uz obilazak par prirodnih atrakcija ovog kraja. Među njima se ističu Šiško jezero, Svatovsko groblje, Sjenokosi i ona mjesta koja su poznata samo mještanima ovog kraja. Možda bi valjalo naglasiti da je ovogodišnji program bio gotovo identičan programu iz 2013. godine, koji tada zbog velikih vrućina nijesmo uspjeli u potpunosti realizovati. Ipak, ove godine su nam vremenske prilike i više nego naklonjene, pa je odlazak sa Cetinja u ranu zoru bio pun uzbuđenja.

U takvim momentima, čovjek jednostavno ne zna čemu se više raduje. Da li je to susret sa dugogodišnjim prijateljima iz planine, ili je to odlazak na ona čarobna mjesta koja samo priroda može stvoriti? Osjećanja uvijek budu pomiješana, a želja za usponima te vrste sve jača i jača.

Protekla blaga zima uskratila nam je mogućnost da uživamo u Bjelasici prošaranoj nametima snijega. Ovog puta snijeg su zamijenila stada ovaca, čija pjesma daje posebnu draž ovom mjestu. Jednostavno, Bjelasicu morate posjetiti u ovom periodu, i kada to jedno uradite, uvijek ćete joj se vraćati. Upravo iz tog razloga joj se i mi vraćamo svake godine.

Već oko 8h mnogobrojna ekipa se počela okupljati ispred planinarskog doma „Džambas“. Čekajući zvanični početak uspona, gotovo da su svi koristili priliku da obnove stare prijateljske veze sa drugovima iz planine, i da se prisjete dana kada je ovaj Memorijal pravio svoje prve korake.

Kada se grupa formirala i domaćin poželio učesnicima lijep uspon, ova manifestacija je zvanično i počela. Nakon svega par minuta hoda, beskrajne goleti Bjelasice su nas još jednom ugostile, i pokazale nam pravo lice ove pitome planine. Dok su se sunčevi zraci otežano probijali kroz oblake,  smjenjivao se brežuljak za brežuljkom, a iz daljine je vjetar nanosio umirujuće zvuke frule, uz pomoć koje je čobanin svoje stado održavao na okupu. To su upravo oni detalji koji vam se zauvijek urežu u sjećanje, i zbog tih sitnica se uvijek vraćate na ovakva mjesta.

Kilometri su ostajali iza nas, a grupa se laganih hodom primicala Šiškom jezeru – još jednom od bisera Bjelasice. Smješteno na nadmorskoj visini od 1680m, dugačko 95m, a široko oko 35m, ovo jezero ostavlja bez daha svakog njegovog pojetioca. Modrozelena boja vode u kojoj se ogledaju tmurni oblaci, parališe sva čula. Do njega smo stigli nakon nekih 3h hoda, pa su vodiči odlučili da ovo čarobno mjesto bude i mjesto našeg prvog dužeg odmora.

Prednost Bjelasice i planinarskog doma Džambas ogleda se u činjenici da mu možete prići sa svih strana. Od Mojkovca, Kolašina, Bijelog Polja i Berana postoji bezbroj staza koje vas vode u ovaj raj prirode. Tako je i Šiško jezero bilo mjesto okupljanja planinara koji su Bjelasicu tog dana istraživali sa svih strana. Nakon odmora i lijepe užine, trebalo je ići dalje.

Program je predviđao uspon na vrh Razvršje, ali su zbog heterogenosti i obimnosti grupe vodiči donijeli odluku da se umjesto pomenutog vrh izvrši uspon na Turjak (1912mnm) i Mučnicu (1809mnm), sa kojih se pruža prelijep pogled na Bijelo Polje. Kako je bezbjednost svih učesnika bila na prvom mjestu, lako je shvatiti razloge zbog kojih je ovakva odluka i donešena.

Kao i što možete shvatiti, Razvršje nam još jednom umiče. Ta prelijepa golet sa svojih 2033mnm ispod koje se pruža gusta bukova šuma i ovog Memorijala ostaje neosvojiva za nas. Udaljavamo se od njegovog podnožja, uz obećanje da ćemo se njegovog vrha domoći prije sledećeg Memorijala.

I tako se naša šetnja po Bjelasici nastavi u onom pravcu zbog kojeg smo prvobitno i došli. Zbog druženja i širenja pozitivnih vibracija sa ljudima koji prirodu vole i cijene jednako koliko i mi. Nakon uspona na Turjak i Mučnicu, druženje je nastavljeno u planinarskom domu, gdje nas je čekao sigurno jedan od najbolji pasulja koje možete probati na manifestacijama ovog tipa. „Mićov“ pasulj je nešto poput Coca Cole. Probate ga jednom i odmah se „navučete“ na njega. Ne smijemo vam reći kolika smo tanjira pojeli, ali jedno smijemo: nakon ovog pasulja zaboravite i na Turjak i na Mučnicu, i na umor, ali i na Razvršje.

Iako su nas obaveze primorale da noć ne provedemo u domu, na padinama Bjelasice je tog dana druženje uz pjesmu potrajalo do kasno u noć.

Bjelasica nas je još jednom osvojila, što je dovoljan razlog da se sredinom juna 2015. godine vratimo na ovo mjesto, na još jedan tanjir pasulja, u čast proslavljenog mojkovačkog planinara Dušana Bulatovića  Džambasa. 

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović