Treštenik (1489mnm), Lovćen - 25. 05. 2014. godine

Treštenik (1489mnm), Lovćen -  25. 05. 2014. godine

Organizacija: SPK Soko

Vodič: Sanja Rudović

Mjesto i vrijeme okupljanja: Bajice u 8:00h

Broj učesnika: 10

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 8:10h

Dolazak na vrh: 12:05h

Završetak ture: 17:50h

Ukupno trajanje ture: 9:40h

Tog sunčanog majskog jutra, lovćenski masiv, uzdižući se ponosno iznad cetinjskog polja mamio nas je u svoj zagrljaj. Grupa od desetak zaljubljenika u prirodu nije mogla odoljeti tom pozivu, već je u nedjelju sa prvim zracima sunca krenula u susret jednom od njegovih vrhova, radujući se novoj avanturi.

Naoružani pozitivnom energijom, sa prepunim torbama adrenalina, iz sela Bajice, preko zaseoka Gornič krenuli smo u osvajanje Trešteničkog vrha. Već se na samom početku prvobitni plan ture u određenim segmentima promijenio na predlog jednog od članova grupe, pa stazom preko Miloševih lazina i trešteničkih dolova prilazimo vrhu sa njegove zapadne strane. Uzana staza koja vodi kroz tek prolistalu bukovu šumu nepravedno je zapostavljena od strane planinara. Orunili ostaci kamene kućice i bunara koji nas stidljivo posmatraju u prolazu jedini su svjedoci da je godinama unazad neko tu bitisao.

Nakon laganog četvoročasovnog hoda pomenuta grupa je osvojila željeni vrh. Za pogled koji se otvara pred nama malo je reći da je čaroban, sa nevjerovatnim kontrastom. Sa južne strane naše oči su se hranile pogledom na more boje tirkiza, Boku Kotorsku. Prema istoku, u daljini veličanstveno su se pružali sniježnobijeli vrhovi Prokletija koji izazvaju osjećaj poštovanja, divljenja, straha... Ljuti, planinski sivi beskraj, odnosno „kameno more“ kako je Bernard Šo nazvao Katunsku nahiju, bilo je nemoguće ne primijetiti.

Zbog svog specifičnog geografskog položaja nacionalni park Lovćen, povezujući mediteransku i kontinentalnu klimu, dom je mnogobrojnim biljnim i životinjskim vrstama. Svakim napravljenim korakom bilo smo svjedoci bogatstva ljekovitog bilja kojim on obiluje. Intenzivni i ugodni mirisi poljskog cvijeća širili se vazduhom, i opijali naša čula.

Kažu da šuma nakon kiše vrvi od pečurki i gljiva, a kako je sa nama bio iskusni „lovac“ na njih, tog dana samo iskoristili priliku da naučimo nešto o njima, pa smo tako nakon uvodne lekcije svi krenuli u lov. Velike, male, bijele, smeđe, rasute po livadi čekale su na nas. Osmijesi zadovoljstva mogli su se čitati se sa naših lica, a nestrpljenje da berba počne svakim je trenom sve više rasla. Nakon jednočasovne berbe i pripreme na našoj „zelenoj“ trpezi poslužene su  na žaru pečene puhare, đurđevke i vrganj. Bila je to zakuska, čija slast se pamti gotovo zauvijek.

Nakon neplaniranog ručka i odmora krenuli smo cestom do skretanja za selo Kruševica, pa makadamskim putem nastavili sve do mjesta odakle smo tog jutra pošli u zagrljaj Lovćenu. 

Tekst: Sanja Rudović