Žijevo (2131mnm), Kučke planine – 21. 05. 2014. godine

 Žijevo (2131mnm), Kučke planine – 21. 05. 2014. godine

Organizacija: Planinarski klub Soko Cetinje

Vodiči: Vanja Perunović i Dražen Boljević

Mjesto i vrijeme okupljanja: Autobuska stanica u 6:45h

Broj učesnika: 10

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: 7:00h

Dolazak u katun Brezevice: 8:45h

Početak ture: 9:00h

Dolazak na vrh: 12:20h

Završetak ture: 16:40h

Ukupno trajanje ture: 7:40h

Uvijek kada pođete na putovanja i na telefonu primite poruku dobrodošlice zemlje domaćina, znate da je to to. Stigli ste na neku novu lokaciju, daleko od rodnog kraja i možete se prepuštiti svim čarima putovanja. Tog dana smo moji prijatelji i ja primili istu tu poruku, ali je pitanje bilo: kako, kada smo u svojoj zemlji? Odakle dolazi ova poruka kada smo našim nogama koračali po divljim prostranstvima Crne Gore. Ipak bili smo na krajnjem istoku, nadomak same prirodne granice između naše zemlje i Albanije.

Bio je 21. 05. 2014. godine, veoma važan dan u novijoj istoriji Crne Gore, koji smo odlučili provesti daleko od gradske buke u jednom manje poznatnom, ali jako egzotičnom dijelu crnogorskih Dinarida. U dijelu zemlje gdje se nalazi masiv koji sa svojih 15 vrhova preko 2000 metara čini pravo bogatstvo. To je masiv Kučkih planina smješten na jugoistoku, prema granici sa republikom Albanijom, koji je sa jedne strane oivičen masivom Prokletija, dok ga prema sjeveroistoku ponosno čuvaju Komovi.

Iako svaki vrh na ovom masivu ima svoju priču i svoju čar, tog dana je pala odluka da idemo na vrh Žijevo, u narodu poznat i kao Žijovo koji se punih 2131m izdiže iznad nivoa mora. Na udaljenosti od nekih 70km od Cetinja i nakon 2h vožnje, stigli smo u katun Brezevice, koji i predstavlja polaznu tačku za uspon na ovaj vrh. Sa svega par kuća, koje ga još uvijek drže u životu, ovaj katun odiše nekom posebnom energijom, koju sakupljalju samo ljudi željni avanture. Zato je prava sreća što takvih u našoj zemlji, a u poslednjih par godina ima sve više i više.

Vedro jutro obećavalo je lijep pogled na veliki dio Crne Gore koji se pruža sa Žijeva, ali je cjelokupna ekipa bila svjesna da nas očekuje uspon po znatno visokoj temperaturi. Stoga, pripreme nijesu trajale predugo i vodiči su dali signal za pokret.

Sama staza u početku je prepuna obećanja. Vodi kroz gustu bukovu šumu, gdje stogodišnja stabla svjedoče o vremenima kada je ova planina bila puna stada i čobana, a danas njen mir remete samo rijetki prolaznici.  Izlaskom iz šume ogleda se prava surovost ove planine. Stijene su dominantna pojava, a brojnost škrapa i uvala je i više nego normalna stvar za ove krajeve. Borova šuma na ovim padinama nije odoljela učestalim udarima gromova, pa se na putu ka samom vrhu mogu vidjeti karakteristični oblici deformisanih debala, koja predstavljaju pravi simbol ovog kraja.

Što smo bili bliži vrhu, uspon je postajao sve više eksponiraniji, a pogled koji se otvarao pred nama ostavljao nas je bez daha. Članovi grupe su tog dana upijali svaki kutak ove planine, i tako su se nakon nešto više od 3h hoda našli na samom vrhu. Pogled koji su naše oči bilježile teško se može prenijeti na papiru, doživljaj koji nam je oduzeo dah, gotovo da se i ne može prepričati, a ono opipljivo, ona surova stijena ovog dijela masiva Kučkih planina, ona zauvijek ostaje tamo i čeka nove goste da ih obgrli svojim rukama.

Toga dana, gotovo da je svaki član grupe imao po jednu zastavu. Vijorila se zastava Kluba, zastava proletera, zastava bivše Jugoslavije i naravno, u skaldu sa samim datumom, zastava Crne Gore. Sve je tog dana bilo simbolično, i sve je imalo svoje značenje i svoju poruku, ali najsnažniji simbol koji se urezao u našem sjećanju bio je sami vrh Žijeva koji odolijeva svim zastavama i svom narodnostima, i tako gordo stoji čekajući sve one koji su željni njegove ljepote.

Odmor na vrhu je potrajao duže od planiranog, jer koliko god vremena da ostanete na njemu, nikada neće biti dovoljno da se nagledate te ljepote koja se sa njega pruža. Činjenica je da vrijeme na takvim visinama leti, pa smo i mi morali krenuti nazad. Niz one iste padine prekrivene snijegom, pored onih istih fosilizovanih stabala, i kroz onu istu bukovu šumu desetočlana grupa je stigla do mjesta sa kojeg je uspon krenuo, smišljajući planove za nove poduhvate i uspone.

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović