Maglić (2386mnm) - 23. 9. 2018. godine
Kada na putu od Gacka do
Tjentišta prođete jedan veliki tunel, u kanjonu rijeke Sutjeske vam se počinju
otvarati prekrasni obronci vrhova Zelengore i Volujka. Uz huk Sutjeske (kao u
pjesmi „Komandant Sava“), ubrzo dolazite do čuvenog mjesta Tjentište, gdje
Spomenik vajara Miodraga Živkovića, iako ranjen nedavnim klizištem, i dalje
gordo stoji kao simbol pobjede nad fašizmom, ali i ogromne žrtve koja se
(upravo tu) podnijela. Podignut je u čast bitke na Sutjesci, koja se vodila u
prvoj polovini juna 1943. godine. Duh 7500 poginulih partizanki i partizana u
Dolini heroja je i dalje prisutan
Da bi od Tjentišta došli do
parkinga na prevoju Prijevor, nešto manje od sat vremena smo se vozili kroz
prašumu Perućica. Neraspoloženje zbog jako lošeg makadamskog puta, nadomjestila
je svojom ljepotom jedna od nekoliko posljednjih prašuma u Evropi (uz našu
Biogradsku goru). Ogromna stabla bora i bukve, ukrašena vodopadom Skakavac od
80m, daju posebnu čar NP „Sutjeska“.
Kada smo izašli iz Perućice,
gustu šumu zamijenila je visoravan na Prijevoru sa kog su se, zbog izuzetnih
vremenskih prilika, pružali pogledi na Maglić, Volujak i djelove Zelengore.
Ranije smo odlučili da direktno sa prevoja krenemo penjati tzv. bosanski Maglić
(Mali Maglić 2386mnm), inače najviši vrh BiH. Do samih litica Maglića, koju od
samog početka karakterište nagib terena, vodi uska staza, vremenom napravljena
od stopa planinara. Prilikom uspona, povremeno krušeljav teren kroz nekoliko
sipara, ne predstavlja veći problem.
Dok Dule i Kosta, poput Save Kovačevića
i Koče Popovića, jure ka vrhu, ja nakon pola sata hoda (uz dobar tempo)
počinjem ličiti na tifusara iz 1943. godine. U pomoć priskače Dijana, koja sa
crvenom maramom i tzv. Che Guevara kačketom podsjeća na Siliju Sančez iz
Kubanske revolucije. Uz konstantne Dijanine motivacione poruke, „nekako“
uspijevam doći do litica, od kojih do vrha, a na nekoliko mjesta, postoji sajla
koja mnogo pomaže da se sa sigurnošću prebrodi strmi i krušeljavi teren.
Nakon 2h i 10 minuta stižemo do
vrha. Kratko se zadržavamo, uživajući u pogledu na Pivske planine, Volujak,
Zelengoru, Durmitor, djelove Pivskog jezera, Trzivku, Trnovački Durmitor. Ubrzo
nastavljamo dalje prema Velikom Magliću (tzv. crnogorskom Magliću 2388mnm), do
kojeg put vodi preko grebena prekrivenog travom. Cilj nam je vidikovac iznad
Trnovačkog jezera, pa bez pravljenja pauze na našem Magliću, nastavljamo preko
zaravni toliko pitome da u blizini jednog izvora (na oko 2150mnm) zatičemo
krave na ispaši. Pauzu pravimo na vidikovcu iznad Trnovačkog jezera, simbola
zaljubljenih, koje plijeni svojim interesantnim oblikom i bojama.
Kao po planu, povratak smo
planirali istim putem odakle smo i došli. Uz kratko zaobilaženje Velikog
Maglića, vraćamo se na teritoriju BiH, te uz blag uspon, ponovo penjemo najviši
vrh susjedne zemlje. Bez puno zadržavanja, krećemo ka najzahtjevnijem dijelu
današnje ture – spusta sa Malog Maglića na Prijevor. Ono što prilikom uspona
nije predstavljalo problem, sada naročito dolazi do izražaja: klizavi sipar
umnogome je otežavao spust, pa je opreznost postala ključna. Iako korisna,
sigurnosna sajla na Magliću se ne nalazi u baš dobrom stanju. Ono što
primjećujem prilikom spusta, jeste to da ista na pojedinim mjestima nije
prilagođena spustu, dok na pojedinim jako strmim i nestabilnim mjestima je i
nema. Takođe, na nekim mjestima je jako labava ili oštećena, pa se na nju i ne
možemo u potpunosti osloniti. Za nas (čitajte: mene) sa viškom kilograma,
spasonosni su opet bili Dijanini savjeti.
Kad smo stigli na prevoj, kao
nagradu za uspješan uspon i spust, imali smo uživati u sutonu. Poslednji
sunčevi zraci davali su oker boju okolnim vrhovima, dok je po koji oblačić na
istoku bio ornament na mozaiku plavetnila.
Iako smo se ponadali da ćemo
stići posjetiti spomenik na Tjentištu i vodopad Skakavac, noć nas je uhvatila
prilikom vožnje kroz prašumu Perućica. Neka upravo to i bude motiv više da ovaj
kraj u dogledno vrijeme ponovo posjetimo.
Planina Maglić i Nacionalni park
„Sutjeska“ – sigurno da u ovim krajevima nema ljepšeg mjesta, a da se na njemu
odigrala tako velika bitka kao što je ona 1943. godine. Još se čuje odjek koraka
po kamenju hercegovskom...
Čestitike i Ivoni i Novljanki
Dijani na odličnoj odrađenoj turi.
P. S. Planina uvijek pokaže
koliko su granice imaginarne.
Tekst: Miloš Perišić
Fotografije: Miloš Perišič i Dušan Kaluđerović
No comments:
Post a Comment