Veliki Žurim (2035mnm) – 30. 03. 2014. godine

Veliki Žurim (2035mnm) – 30. 03. 2014. godine

Organizacija: SPK Soko

Tip ture: individualna

Vodič: Dušan Kaluđerović

Broj učesnika: 4

Vremenski uslovi: Sunčano

Vrijeme polaska: Autobuska stanica u 8:00h

Dolazak u Bojovića bare: 10:05h

Dolazak na vrh: 14:00h

Početak spusta: 15:00h

Završetak ture: 16:40h

Ukupno trajanje ture: 6:40h

Prošlonedjeljni snijeg, koji je prekrio vrhove crnogorskih planina, poremetio je na neki način naš prvobitni plan da ovu turu organizujemo sa većim brojem ljudi. Informacije koje smo tokom prethodnih dana dobijali od naših prijatelja planinara, govorile su nam da u potpunosti moramo odložiti posjetu Velikom i Malom Žurimu, zbog sniježnih nanosa koji su blokirali puteve u tom kraju. Međutim, nemirni duh koji leži u tijelu svakog planinara ipak nas je tog jutra doveo u podnožje ova dva čarobna vrha Moračkih planina. Ali, novi plan bio je pješačiti do Kapetanovog jezera.

Od Cetinja, preko Podgorice, Nikšića, Zagrada, Konjskog do Bojovića bara smjenjivali su se tog jutra koloritni pejzaži prirode koja se budi. Raskravljena zemlja, ubrzani potočići, sunce, povjetarac, snijeg, i rano proljeće opisali bi taj dan. Dan, koji je obećavao.

Dolaskom u Bojovića bare, katun okružen izvorima pitke vode sa litica Moračkih planina, četvoročlana ekipa se pripremala za još jednu lijepu akciju. Plan „B“ bio je pješačiti do Kapetanovog jezera, makadamskim putem, koji je ovog puta bio pod debelim snijegom. Međutim, procijenivši činjenično stanje, zbog ne tako velikog snijega, ponovo se počela rađati ideja o usponu na Žurime. Snijeg se ubrzano topio, a prostranstva Lukavice odlijezala su od žuborenja vode. Gledajući i slušajući takav prizor, moram priznati da je teško bilo odoljeti zovu Velikog Žurima. Sve je to uticalo da se kroz narednih sat vremena nađemo ispod samih litica Malog Žurima, koji je gordo posmatrao svoje jedine goste tog 30. marta 2014. godine.

Neopisiv je osjećaj kada se čovjek nađe u takvoj divljini okružen samo sniježnom bjelinom. Neopisivo je gledati borbu prirode koja se budi iz svog višemjesečnog sna. Visibabe i kaćuni u snijegu, bezbroj izvora koji pjevaju svoju pjesmu, lavinice koje krče svoj put niž nepregledne padine... Prizor koji se riječima ne može dočarati.

Koračamo onom dobro poznatom stazom, koja ljeti vodi preko sipara i uz malo opreza zbog snijega, koji zbog visokih temperatura postaje sve mekši, dolazimo u Piperski katun, u narodu poznat kao „selo Inka“. U tom momentu, ne znam da li je bio veći zov Velikog ili Malog Žurima. Te strme litice ostavile bi bez daha i osvajače najviših svjetskih vrhova, ali je ipak naša bezbjednost bila na prvom mjestu. Mali Žurim koji svojim izgledom dominira na ovom dijelu Moračkih planina zahtijeva veliki oprez i tokom ljetnjih uspona, pa smo ovog puta donijeli odluku da mu priđemo u zagrljaj nekom drugom prilikom. Ipak je bilo dovoljno da mu se ovog puta divimo sa malo veće distance. Međutim, u pravcu zapada od Piperskog katuna, drugi uspavani div je bio voljan da nas ugosti na njegovim leđima, a mi nikad srećniji što nam se ovakva prilika, po ovakvom danu ukazala. Jednostavno, morali smo je iskoristiti.

Uspon na Veliki Žurim (2035mnm), koji je karakterističan po svojim gredama, izvodimo sa dodatnim oprezom zbog tankog sloja snijega koji dodatno otežava kretanje. Refleksija sunčevih zraka je od martovskog uspona stvorila sliku u našim glavama da je možda  ipak u pitanju jul mjesec i velike ljetnje vrućine. Ali, sve te okolnosti budile su kod nas još jaču strast, pa su naši koraci svakim trenom postajali veći, a sami vrh bliži.

I nakon četiri sata hoda, povjetarac je zaviorio zastavu našeg Kluba, a nas četvoro stajali smo zanijemljeni od prizora koji nas je dočekao.

Kapa Moračka, Stožac, Ilijin vrh, Maganik, Borovnik, Gackove grede, Durmitor... Sve sami divovi koji svojom ljepotom oduzimaju dah svakome ko se nađe u njihovoj blizini. U takvim uslovima čovjek jednostavno nastoji i da ne trepne, kako bi svaku sekundu iskoristio da upije taj prizor. Da upamti svaki djelić onoga što je priroda stvorila.

Ova tura je još jedan od dokaza da jedna ista planina svaki put izgleda drugačije. Iako smo već par puta bili na Velikom Žurimu, tog dana je izgledalo sa smo ipak prvi put u ovim krajevima.

Pogled sa vrha, a sve zahvaljujući snijegu, otkrio nam je tog dana da su tragovi naših koraka ispričali jednu lijepu i veselu priču podno Malog i na liticama Velikog Žurima. Bilo je nevjerovatno posmatrati tu putanju iza koje je ostalo dosta truda i znoja, a koja je krunisana nečim što se ne briše iz sjećanja.

Sunčevi zraci počeli su padati iza Borovnika, kada smo se istom putanjom vratili natrag do Bojovića bara, i nadahnuti nekom posebnom energijom otišli kućama do nekog novog pohoda.

Tekst i foto: Dušan Kaluđerović